Piše Tatjana Kuljača
Došao je i taj dugoočekivani dan, krenuli smo na zimovanje! S obzirom da nismo išli nigdje zajedno posljednje četiri godine, istinski smo se radovali. Ja ne skijam, ali sam se radovala šetnji po snijegu, promrzlim obrazima i toplom kaminu nakon cijelog dana provedenog na čistom vazduhu. Svima nam je to trebalo.
Ipak, kako to u pričama biva, suprug i ja smo sveli odmor na servisiranje naše drage djece. Povedi ih na skijanje, čekaj dok ne istekne sat, pa na drugu stazu, manju, dok ne popadaju i ne pocrvene od ušiju do korijena kose. Srećom, pronađosmo blizu male staze kafanu sa dobrim kaminom i domaćinskom atmosferom. Tu smo, nas dvoje, proveli zimski raspust. Djeca nam nisu još dovoljno velika da bismo se mnogo udaljavali, a kad, ne daj bože, pomeneš bavljenje bilo čim drugim, posljednji atom radosti iz njih iščili. I šta ćemo, zima je, greota je da ne skijaju kad već vole. Jes’ da neće u crnogorsku smučarsku reprezentaciju, ali to je samo par dana…
Da ne bi frke sa telefonom, ne bih imala priliku da istražim išta više od centra Mitrovca na Tari
Beskompromisno smo čekali da završe sa zimskim radostima, dok smo mi crpili našu radost iz kuvanog vina kraj toplog kamina. Posljednjeg dana boravka, kad mi je alarm zazvonio, osjećala sam se kao da idem na posao.
“Danas idemo da šetamo, pa poslije možete na skijanje.”
Bolje da sam im rekla da idu na prinudni rad u Njemačku.
“Neeee! Oćemo da skijamo! Šetnja je dosadna”, zajukaše uglas k’o sinje kukavice.
“Baš me briga! Četiri dana vas servisiramo, prođe mi odmor cupkajući u mjestu i sjedeći u kafani. Idemo! To, ili nema ni skijanja”, nisam se dala.
Shvatili su, valjda, da nemam milosti, te krenuše, gunđajući u sebi, kao da sam im uskratila svu radost ovog svijeta. Krenusmo do nekog vidikovca putem kroz šumu. Priroda prelijepa, dan topao, idealan za hodanje. Mišići u tijelu se obradovaše nakon višednevne hibernacije.
Najednom, eto je princeza, suznih očiju, pita me jesam li stavila njen telefon kod mene? Iako sam joj rekla da ga ne nosi, jer ga redovno stavi u plitak džep koji se ne sjeti da zatvori. Pretražismo sve torbe i džepove. Od telefona ni traga ni glasa. Nalijevo krug. Gledaj lijevo-desno, telefona ni na mapi. Umjesto u bajkovite borove grane prepune snijega, zurili smo u put. Stigosmo do staze za skijanje. Zvoni mi telefon, nepoznat broj.
“Dobar dan! Našli smo telefon na putu, vidjeli smo da ste zvali, pa da vam javimo. Mi smo 10 kilometara od centra, kod jezera.”
Kakva radost nastade! Zahvalna, jer i dalje ima poštenih i dobrih ljudi, otrčah do kola i krenuh u neplaniranu vožnju do Zaovinskog jezera. Da ne bi frke sa telefonom, ne bih imala priliku da istražim išta više od centra Mitrovca na Tari. A ko zna kad bih probila led i osmjelila se da vozim po snijegu.
Na kraju, čupnusmo i nas dvoje odraslih zalogaj zimskih radosti, čisto da se potpišemo da smo gazili po snijegu. Od koga je, dosta je.