Italija je izgleda preodređena da bude moja omiljena destinacija za putovanja. Prvi izlazak iz SRFJ bio mi je šoping putovanje u Bari, u jesen 1989. godine. Malo sam od grada tada vidio jer je druga aktivnost bila u fokusu. Supruga i ja častili smo naše trojke za polumaturske “Luče” posjetom sjevernom dijelu našeg prekomorskog susjeda: Trst, Venecija, Verona, Milano, uz nezaobilazni Gardalend, U Rimu smo proslavili 25 godina braka. Za porodičnu proslavu Nove 2024. opet putovanje u Italiju. Ovog puta je na red došla Sicilija. I odmah da najavim, neće ovo biti priča o “arhitektonskom zdanju iz perioda…”, ili “spomeniku iz doba…”. Jednostavno, trudio sam se da prenesem moj utisak sa novogodišnjeg putovanja na preko 20 stepeni Celzijusa.
Generacija kojoj pripadam, koja se od 1978. edukovala na programima RAI Uno i RAI Due, kad je u pitanju pogled na svijet, moda, muzika, sport, kinematografija, naučila je tada da je Sicilija dio Italije kojim upravlja mafija. A ta mafija je dizala u vazduh mostove i djelove auto-puteva sa sve sudijama u autima (Borsalino i Falkone), ubijala ko zna koliko policijaca i tužilaca koji su im se našli na putu… Sve smo to gledali u Kumu, vanvremenskoj trilogiji Frensisa Forda Kopole, ali i u serijama Hobotnica, Čast i poštovanje…
Sicilija toga doba je bila siromašno ostrvo, brdovito-planinskog reljefa, zemlje sprženeod sunca i čestih erupcija Etne, gdje su mafijaški bosovi imali monopol nad vodotokovima i na tome, između ostalog, i dobro zarađivali. Mnogo su novca država Italija, kasnije i EU usmjeravale za razvoj siromašnog ostrva, ali je volšebno nalazio put do džepova onih o kojima je zakon ćutanja – omerta zabranjivao da se govori. Kad je konačno država smogla snage da se obračuna s najvećom od svih pošasti i sprovela svjevrsni “desant na Siciliju” 2013. godine, svanulo je i poštenom narodu. Mafija nije uništena, ali njihova polja djelovanja sad su usmjerena na druge aktivnosti.
Sve ovo pišem kao uvod u predstavu koju sam imao u glavi prije odlaska na Siciliju.
Razbijanje predrasuda
Mnogo je Podgoričana i građana Crne Gore posjećivalo ovo ostrvo. Avio-destinacija Katanja je obično bilo odredište odakle se putovalo uzduž i poprijeko ostrva duplo većeg od Crne Gore. Kad je jedna niskobudžetna avio-kompanija prestala da leti iz Podgorice za Katanju, Tirana je postala polazna tačka za Crnogorce. O tome svjedoče i mnogobrojni automobili na parkinzima pored aerodroma koji nosi ime u svijetu najpoznatije Albanke, rođene u Skoplju, Majke Tereze.
Gotovo slučajno sam odabrao da iz Tirane ne letimo u Katanju nego na mali aerodrom Komizo usred Sicilije, stotinjak kilometara od Katanje. Karta je bila duplo jeftinija, pa smo povratnu platili svega 25 eura po osobi!
Tokom leta iznad Sicilije razbijena je moja prva predrasuda o ostrvu: nekad spržena zemlja sad se može opisati kao – desetak nijansi zelene! I to u decembru. Nepregledne kultivisane parcele, ogroman broj plastenika i isto toliko mrežama pokrivenih vinograda dokazuju da su ljudi napokon dobili priliku da koriste benefite sjajne klime sa januarskim temperaturama od preko 20 stepeni. U daljnjem obilasku vidljivo je bilo da na svakih 10-20 kilometara ima makar jedan prodajni objekat s opremom za navodnjavanje. Proizvod svega toga su plantaže najljepših agruma koje sam vidio, ali i fenomenalni patlidžani, tikvice, paradajz svih vrsta. I sve to na pijacama, po dva ili tri puta nižim cijenama nego u dragoj nam domovini.
Da Sicilija ima budžete Rima, Firence i sjevera Italije, da uloži u obnovu fasada i popravi putnu infrastrukturu, gotovo da bi zasjenila ove turističke metropole. U centru Katanje nema ulice u kojoj se ne nalazi neka impozantna vila, crkva, palata… Obnova ide, ali veoma sporo. Čak ni centralni gradski trgovi nijesu sasvim rekonstruisani. Siromaštvo Sicilije vidljivo je i na primjeru katedrala. Impozantne građevine su oskudno ukrašavane. Graditelji su nastojali da pokažu kreativnost od onoga što su imali, više vrsta kamena, mermera i drveta… A ko vidi baziliku Svetog Petra, sve ostalo je neka druga priča.
Dvojici znamenitih Italijana posebno su se odužili u Katanji, a to su vojskovođa Đuzepe Garibaldi i kompozitor Vinćenco Belini. Prvi je dobio jednu od najdužih ulica u starom dijelu grada koja se proteže od “Garibaldijevih vrata”, preko centralnog trga, pored katedrale Svete Agate do gradske luke. U centru grada mu je podignut spomenik na kojem je ispisana njegova zahvalnost građanima Katanje u borbi protiv kraljevstva “Dvije Sicilije” 1860. Spomenik se nalazi u blizini parka i vile Belini. A Belini, rođeni “Katanzaro”, kako Italijani zovu tamošnje stanovnike, napisao je deset opera. Treća po redu, Norma, je njegovo najizvođenije djelo. Na Siciliji se sjajna pašta sa patlidžanima, paradajzom, bijelim lukom, nezaobilaznim bosiljkom i parmezanom/mocarelom zove tim imenom, služi se i Norma salata, pica… Spomenik Beliniju je na drugom po veličini gradskom trgu. Najveći gradski trg krasi obelisk slona napravljen od vulkanskog crnog kamena. Slon je zaštitni znak Katanje, a stilizovana glava sa surlom je i u grbu istoimenog fudbalskog kluba. Glavom je okrenut prema pomenutoj katedrali Svete Agate.
Ono što donekle kvari opšti utisak o drugom po veličini gradu na Siciliji (poslije prijestonice Palerma) je rad komunalnih službi. Odnosno, nerad. Centar grada je prilično zapušten, odvoz smeća čudno regulisan, ulice se ne peru. Na januarskih dvadesetak stepeni i sa manjom vlažnošću vazduha sve to nije izgledalo tragično. Ali, na ljetnih 40+, uz veliku vlagu s mora, sigurno nije prijatno šetati ulicama centra grada.
Etna, Taormina, Savoka…
Katanja nam je bila baza. Ljubazni domaćin apartmana u kojem smo bili smješteni, posjedovao je i rent-a-car firmu, pa nam je obezbijedio i automobil. Dao nam je sjajne preporuke gdje da pojedemo najbolju picu, paštu i meso. Rezervisao je i restoran za novogodišnju večeru. Blizu apartmana imali smo nekoliko pekara, malih radnji koje su prodavale sve one gurmanluke od salama i sireva sa reklama. Lanac njihovih prodavnica nudio je ostale potrepštine po bezmalo duplo nižim cijenama u odnosu na one u prodajnoj mreži crnogorskih trgovaca.
U pripremi putovanja, nametalo se kao neizbježno posjetiti Etnu, Taorminu, Savoku, Sirakuzu Ortiđu, Noto i Palermo. Nažalost, glavni grad Sicilije ostao nam je za neku drugu priliku. Taormina i Savoka nalaze se sjeverno od Katanje, na putu prema trećem velikom gradu na ostrvu, Mesini. Taormina, kao i većina manjih mjesta na Siciliji, smještena je na vrhu brda. Upravo ta pozicija, uz istorijsko nasljeđe, donijeli su joj epitet turističke atrakcije Sicilije. Smatra se mondenskim mjestom, o čemu svjedoče i butici luksuznih brendova, luksuzni hoteli i restorani u kojima su cijene astronomske. Ali ima ponudu i za najveći broj turista. Taorminom dominira grčki amfiteatar, sa sjajnom panoramom. Ne manje atraktivna je i sa terase hotela podno stepenica ka amfiteatru.
Bar Vitelli i povratak u sedamdesete
Putovanje na Siciliju obilježila mi je Savoka, ili da budem sasvim otvoren Bar Vitelli. Nalet neopisive energije s jedne te osjećaj spokoja s druge strane, ispunjavali su me dok sam uživao ispijajući espreso na terasi na kojoj se Mikele Korleone na prvi pogled zaljubio u Apoloniju… Unutar bara, kao da je vrijeme stalo 70 i neke kad je film snimljen. Mnoštvo predmeta i fotografija sa snimanja o tome ubjedljivo svjedoči. Samo savremena oprema za šankom vraća u 21. vijek. To da je Savoka takođe na vrhu brežuljka, da pored legendarnog bara prolazi put kojim se kružno ide oko Savoke, te da je ispod nje italijanski centar za zbrinjavanje tzv. civilne zaštite manje je važno. Sa centralnog trga, kojim dominira umjetničko djelo, rad italijanskog umjetnika posvećen Kopoli, puca pogled na more i Sardiniju koja se nalazi prekoputa, s jedne, ali i na vrhove Etne s druge strane.
O Etni se manje-više sve zna. Vozeći se ulicama sličnim onim od Podgorice prema Kučima, za manje od sat, sa nivoa mora popesmo se na 2000 metara nadmorske visine. Panorama fantastična. Krajolik, ni nalik ničemu prije. Oko puta, s obje strane, ogromne količine ohlađenog vulkanskog kamenja. Kao flešbekovi mi se vraćaju slike sa RAI dnevnika u kojima se ovuda spušta užareno stijenje. Zebnja, kako od pomisli, tako i od vjetra koji na ovoj visini temperaturu dodatno obara. A naleti na oknu kratera Silvestri, koji je prvi po redu za obilazak, bili su toliko jaki da su obeshrabrili svaku pomisao da se penjemo više. Za one koji to žele obnovljena gondola (prvobitnu je lava spržila) vozi još 500 metara (za 50 eura po osobi), a onda autobusi (još 28 eura po osobi) dovezu najupornije na skoro 2800 metara. Dalje ne može. Iako na Siciliji nigdje nijesmo popili espreso koji nije bio za dva koplja iznad svih crnogorskih, najbolji je bio u planinarskom domu na Etni, u restoranu sa samoposluživanjem.
Sirakuza Ortiđa i Noto nalaze se južno od Katanje. Ostrvo Ortiđa je u fokusu turista. Uskim uličicama starog grada cirkuliše se bez velike gužve. Najjužniji dio ostrva je tvrđava, a oko ostrva je pješačka staza duž mora, s pogledom na plavetnilo sa svake strane. Noto je gradić koji je na UNESCO listi, a s pravom je uvršten među 100 najljepših mjesta na svijetu. Kad se od parkinga koji se nalazi iznad neuglednog stadiona krene prema glavnoj ulici, turiste dočeka kapija kao uvod u muzej na otvorenom. Muzej iz razloga što se duž obje strane “glavne” ulice nalazi toliko znamenitosti koliko nema u mnogim gradovima, ukupno. A u prvi sumrak, kad se kapija osvijetli bojama italijanske zastave, magija počinje. Dio te magije je i hrana u konobi Ducezio, čiji nas je ljubazni vlasnik primio iako je u bio neradni dan i privatni ručak. Nijesmo “promašili“ ni Sicilia Outlet Village. Nije bilo bog zna šta. Vjerovatno smo došli prije sniženja.
