Silvija Marija Kristel, kćerka Žan-Nikolasa Kristela i Pijete, rođena je 28. septembra 1952. godine u Utrehtu, Holandija. Odrastala je u strogoj katoličkoj porodici, djetinjstvo provodeći u hotelu koji su vodili roditelji, pa se za karijeru manekenke najvjerovatnije odlučila iz mladalačkog bunta. Vrata u svijet kinematografije otvorila joj je pobjeda na izboru ljepote Miss TV Europea 1973, te je iste godine dobila uloge u tri filma. U to vrijeme mnogo je putovala Evropom, a pratilac joj je bio 23 godine stariji belgijski pisac, slikar i reditelj Hugo Klaus, za kojeg se udala i 1975. dobila sina Artura. Putujući, učila je jezike te savršeno govorila engleski, francuski, njemački i italijanski jezik.
View this post on Instagram
Na jednom od putovanja upoznala je francuskog reditelja Žista Žakena te prihvatila glavnu ulogu u filmu Emanuela, jer je producent Iv Rus-Ruar tražio nepoznato lice za ekranizaciju erotskog bestselera iz 1959, autorke Emanuele Arsan (pseudonim tajlandske spisateljice Marajat Rolet-Andrijan, supruge francuskog diplomate). Taj veoma uspješan francuski serijal mekih erotskih filmova proslavio je Silviju Kristel. Snimanje je počelo 1974, a prvi film je imao nevjerovatnu gledanost: u bioskopima širom svijeta gledalo ga je oko 300 miliona ljudi, a holandska glumica postala je najpoželjnija žena na zemaljskoj kugli. Prvi film iz serije o promiskuitetnoj domaćici Emanueli najprije je bio zabranjen u Francuskoj, da bi postao najuspješniji francuski film sedamdesetih. Snimljeno je sedam službenih dijelova serijala, kao i mnoštvo imitacija.
NEUSPJEŠNI POKUŠAJI BIJEGA Uslijedila su zatim slična Silvijina ostvarenja: majstori filmske erotike Rože Vadim i Valerijan Borovčik povjerili su joj glavne uloge u Vjernoj ženi i Uličarki, ali su počeli da je smatraju ozbiljnom glumicom tek 1977. Te godine ju je slavni Klod Šabrol angažovao za neobičan filmski esej Alice ili posljednji bijeg, koji je prošao prilično nezapaženo. U ratnoj drami Pastorala 1943, reditelja Bima Verstapena, glumila je bez honorara jer je željela ulogu u kojoj “neće morati da skine ni kaput”, ali je film prikazan samo u Holandiji.
View this post on Instagram
Bili su to Silvijini neuspješni pokušaji bijega od Emanuele, koja je ipak morala da se vrati toj ulozi kako bi zadovoljila sopstvene potrebe za ugodnim i porocima obilježenim životom. Žist Žaken je bio više nego spreman za ponovnu saradnju, te je Kristelova 1981. snimila novu verziju Ljubavnika Lejdi Četerli, naravno u soft-core izdanju. Erotska tinejdžerska komedija iz 1981. Privatni časovi u američkim je bioskopima prošla bolje od Emanuele. Glumila je francusku dadilju koju bogati biznismen angažuje da njegovog sina upozna sa svim tajnama seksa. Kako je film obilovao scenama seksa 30-godišnje Silvije i 16-godišnjeg Erika Brauna, glumica i reditelj Alan Majerson bivaju optuženi za pedofiliju. Kristelova je tada razočarala veliki broj obožavatelja, otkrivši da ju je u spornim scenama zamijenila američka glumica Džudi Šeldon. Polupornografska filmska biografija Mate Hari, koju je snimila 1984. bila je neuspješna, nije joj pomogao ni tada uspješni Kertis Harington, koji je režirao neke od boljih epizoda Dinastije.
View this post on Instagram
KOKAINSKA ZAVISNOST Godine 1979. Silvija je napustila Klausa zbog britanskog glumca Jana Mekšejna, kojeg je upoznala na snimanju filma Peti mušketir. Preselili su u Los Anđeles, jer je Jan obećao da će joj pomoći u pokušaju ostvarivanja holivudske karijere. Tokom petogodišnje veze nije bilo nikakvih značajnih dešavanja na profesionalnom planu, a Silvija u to vrijeme počinje konzumirati kokain. “To je supervitamin, vrlo moderan dodatak, bez opasnosti, puno uzbudljiviji od ubijanja u alkoholu, ali vrlo skup”, govorila je o svojoj zavisnosti. U autobiografiji Undressing Emmanuelle, iz 2006. godine, napisala je kako su razvod roditelja i seksualno napastvovanje porodičnog prijatelja u devetoj godini ono što ju je najviše pogodilo u životu i zauvijek ga obilježilo. “Imala sam samo 14 godina kad je otac doveo drugu ženu u hotel koji je bio naš dom, koji je vodio zajedno s majkom. Sestru, majku i mene izbacio je na ulicu iz sobe broj 21, u kojoj smo živjele.” Smatrala je velikim životnim uspjehom pobjedu nad porocima, jer je sama otišla na odvikavanje kada je shvatila u kakvom je stanju. Odrekla se kokaina i alkohola, nakon čega je raskinula sadomazohističku vezu sa Mekšejnom. Iako ju je finansijski upropastio drugi suprug, reditelj i producent Filip Blot, bila je zadovoljna skromnim načinom života na koji je bila prisiljena nakon gubitka kuće i novca. Deset godina bila je u vezi sa belgijskim radio-producentom Fredom De Vriom, sve do njegove smrti 2006. Bila je strastveni pušač, i to cigareta bez filtera, još od 11. godine. Rak grla ustanovljen 2001, metastazirao je na pluća i jetru, a u junu 2012. godine, potpuno slomljena Silvija doživjela je moždani udar od kojeg se nikad nije oporavila. Umrla je 17. oktobra 2012. u amsterdamskoj bolnici, u snu, kako je rekla je njena glasnogovornica Marieke Verheren.
Posljednji film koji je Silvija Kristel snimila je hrvatsko ostvarenje iz 2010. godine Dva sunčana dana, reditelja Ognjena Sviličića, koji je rekao: “Bila je mnogo bolja glumica nego što je to uspjela da pokaže. Na setu je bila vrlo srčana, a našoj glumačkoj ekipi vrlo ugodna. Vidjelo se da je najduže od nas u ovom poslu. Bila je zaista draga osoba i daleko od lika koji ju je proslavio. Šteta da se nakon Emanuele nikada nije dokazala.”
Priredila Snežana Crkvenjaš
