Tijelo je primarni element našeg života, a njegova stabilnost je sve češće predmet sukoba i rasprava. Priča o tijelu u savremenoj kulturi može se shvatiti kroz priču o životu Majkla Džeksona (29. avgust 1958 – 25. jun 2009), koja je češća nego što se misli: priča o nesigurnosti koja fizički izgled bića transformiše u objekt kojem je potrebno stalno oblikovanje, podložan manipulaciji i neprekidnom obnavljanju. Umjesto da postane izraz karaktera, tijelo postaje čista prevara…
NEOPREDIJELJEN, UNIVERZALAN, NI CRN, NI BIJEL…
Iza ostvarenja svakog američkog sna krije se jedna mala američka tragedija, tragedija ljudi preosjetljivih da izdrže i odgovore na svaki poziv uspjeha i slave, koji ih jednog dana uzdiže do božanstava, da bi ih sutradan bacio u ponor svakodnevne mizerije. Majkl Džekson, čiji život i smrt predstavljaju najjači izraz dekadencije s kraja 20. vijeka (prije njega je samo Elvis Prisli), dekadencije isključivo američke i isključivo pop. Opstanka kao umjetničkog djela. Umjetnost – u Majklu kao i Elvisu – koja predstavlja, ne slučajno, originalan američki doprinos kulturi 20. vijeka: black music, video, pop-art. Black music je posebna priča. Ali, ako je bijeli Elvis znao kako da je umekša i u obliku rock’n’rolla ponudi bijeloj publici, još je genijalniji Majkl Džekson. Želio je da bude bijel, mijenjajući boju kože i još više svoju muziku, tražeći univerzalnu i neopredijeljenu publiku: s njim, tradicionalna black music kreće novim putem, postaje drugačija. Ni crna ni bijela, nepripadajuća: kao njen izvođač.
View this post on Instagram
EKSTREMNO REMEK-DJELO BODY ARTA
Zatim, njegov lik: čemu je, ako ne video-spotu Thriller bila povjerena besmrtnost – kratka besmrtnost naših poremećenih dana – Majkla Džeksona? Taj mini film Džona Lendisa je, više nego pjesme, transformisao diskretnog funk pjevača u globalnu zvijezdu. I značajniji je od svih ostalih. Jacko je postao svugdje prepoznatljiv “znak”, jednako u Londonu i u Kuala Lumpuru, kao Coca-Cola ili Nike. S njim je muzičko tržište postalo planetarno, stvarajući jedan “prosječan ukus” koji ne poznaje ni geografske, ni vjerske, ni ideološke razlike. Postao je ikona svih i na svim meridijanima. Nadmoć slike nad zvukom – poruka preko poruke – zauvijek je promijenila konzumiranje muzike i samu muziku, reducirajući je na zvučni zapis, komentar figura u pokretu na ekranu. I to je, sve od Fantazije Volta Diznija 1940. do danas, američko prokletstvo.
View this post on Instagram
SLABOST JEDNOG VREMENA
Ali, veličina Majkla Džeksona nije samo u njegovoj muzici, fatalno povezanoj s modom i današnjim vremenom kada sve brzo pada u zaborav. Jacko treba ostati u sjećanju kao istaknuti primjer pop-arta i, u tom smislu, jedan od najboljih umjetnika prošlog vijeka. Njegovo tijelo izmučeno operacijama i lijekovima je najčistiji body art. Njegova koncepcija – pojaviti se ne postojeći, postojati ne pojavljujući se, istovremeno neuhvatljivi duh i stalno medijski prisutan – od njega su stvorili ekstremno remek-djelo kakvo ni Endi Vorhol ne bi znao smisliti. Njegove perverzije: san o vječnoj mladosti, opsesija čistoćom, koketiranje sa nerealnim, sa svijetom iz bajke (i, prema nekim izvorima, neprirodna ljubav prema djeci) – perverzije su jednog površnog vremena, jedne nesigurne sadašnjosti… Neverland je, kao i Elvisov Graceland, izuzetan primjer pop-arta, ali i ideološki zbir, trijumf novije američke dekadencije. U tim kućama, i u njihovim tijelima, uništenim zloupotrebljavanjem blagostanja, deformisanim i oskvrnutim zbog različitih pretjerivanja, tijelima žrtvovanim na oltarima samoće i izgleda, u tim prerano ostarjelim tijelima onih koju su jurili vječnu mladost – ogleda se tragedija. Tragedija Zapada koji o tijelima zna sve, ali ih ne može spasiti. Kao što ne može spasiti dušu o kojoj nedovoljno zna. Jacko predstavlja ljudsku slabost. I, kao ni slabost – ne može ni nestati (te ima mnogo onih koji kažu da Majkl Džekson nije mrtav). Ne bi nas mnogo iznenadilo da ga za nekoliko godina neko prepozna na benzinskoj pumpi u Memfisu, zajedno s bivšim puncem Elvisom, koji kao ni Dženis Džoplin, Džim Morison, Džimi Hendriks ili Džon Lenon nikada neće umrijeti u mislima svojih obožavalaca.
View this post on Instagram
GRACIJA 162/2019.
S italijanskog prevela S. Crkvenjaš
