Slavica Perović: Ako nema smisla, besmisao će postati jedini smisao

“Čovjek stalno nešto traži, ja sam stalno tražila, forme su razne, potrebe različite, ali kada bi se svele na jednu ili dvije, bila bi to prvo sreća”, kaže autorka romana Beton bluz koji je po samom izlasku iz štampe zavrijedio medijsku pažnju

Razgovarala Danijela Đonović
Foto Vesela Mišković

Istaknuta anglistkinja, lingvistkinja i književnica dr Slavica Perović, kao redovna profesorica Univerziteta Crne Gore i Univerziteta Union u Beogradu, tokom proteklih decenija istraživala je različite jezičke fenomene. Autorka je, urednica i prevoditeljka brojnih knjiga iz oblasti sintakse, analize diskursa, pragmatike i kognitivne semantike. Njen prvi roman Life Lift ušao je u uži izbor za NIN-ovu nagradu 2012, dok je Beton bluz, koji je krajem novembra izašao u izdanju IK Nova knjiga, već samim objavljivanjem izazvao medijsku pažnju i reakcije književne kritike. “U romanu Beton bluz autorka na temelju ljudske empatije i ekspertskog čitalačkog iskustva gradi likove, sjećanja i istoriju, a mi čitaoci otkrivamo živopisnu društvenu hroniku koja će nas i očarati i začuditi; otkrivamo hroniku međuljudskih odnosa građenih na diktatu moći, straha i ucjene ljubavlju; analiziramo bilans intimnih prestupa i utajenih sagrešenja; pratimo kako će i koliko junaci razmeriti dugove i zahvalnosti a u svemu tome ne izgubiti”, zapisala je književnica Vladislava Gordić Petković.

Kao iskusna lingvistkinja i univerzitetska profesorica ušli ste u polje književnog stvaralaštva. Šta možete reći o svom iskustvu na tom i takvom putu?
– Da, ta dvojnost. Ponekad imam utisak da sam šegrtovala za pisca sve godine koliko sam radila kao univerzitetski profesor engleskog jezika i lingvistike. Onda pomislim da je to nepravda prema struci i nauci kojom sam se predano bavila i koja me uzbuđivala i temeljito ispunjavala čitav život. Drugi put mi se opet činilo da su u meni lingvistikinja i književnica paralelno postojale, samo što je ova druga bila ućutkana. Praktično, književnica u meni je tražila dozvodu od lingvistkinje da se javi i predstavi svijetu. Sada znam da su i lingvistkinja i književnica paralelno u meni postojale, samo je jedna bila jača. Sa pojavom mojih romana više se ne bore ni za kakvu prevlast, postoje s jednakim pravima. Da sam postala književnica i da to sebi mogu da kažem ohrabrila me nedavno jedna divna djevojka u knjižari Nove knjige u Podgorici. Ušla sam da kupim svoj novi roman da ga nekom poklonim. Rekla sam: “Molim vas, moj roman”. Ona me pitala: “Koji?“ Tada sam shvatila da sam i književnica.
Prvim romanom Life Lift ušli ste u uži izbor za prestižnu NIN-ovu nagradu 2012, što Vas je svrstalo u sam vrh savremene književnosti.  
– Zahvaljujem novinarima koji u intervjuima sa mnom ovih dana aktualizuju podatak da sam 2012. ušla u uži izbor za prestižnu NIN-ovu nagradu. To je te godine relativno neprimijećeno prošlo u crnogorskim medijima, a kako sam bila nova na polju spisateljstva tada sam mislila da tako treba da bude. Sada znam da je trebalo više pažnje da zavrijedi taj podatak, baš kao što je ovih dana zadobio medijsku pažnju i visoki rang za tu nagradu poznatog crnogorskog pisca jer to nije malo postignuće i red je da se o tome govori i piše. Kada sam konačno dozvolila književnici u meni da progovori, progovorila je začuđujuće glasno. Glasna su bila dva izdanja romana Life Lift, a glasna je bila i promotivna kampanja tako da je roman veoma dobro predstavljen kroz niz promocija u zemlji i regionu, na sajmovima i književnim večerima. Iznenađujuće dobra i srdačna bila je njegova recepcija. Kroz bezbroj reakcija mojih čitalaca precizno sam znala koji aspekti mog romana nailaze na kakav prijem. To je uvijek dragocjeno, jer koliko god da se knjiga piše u samoći, ona se piše za druge. Dok god ti mnogobrojni drugi ne dobiju svoje lice i glas i ne proizvedu eho, autor ne zna tačno do koga je i na koji način dopro.
Koliko je profesija, pored talenta, uticala na snagu i ljepotu Vašeg književnog iskaza?
– Moj prvi roman bio je uspješan, uprkos mojoj profesiji lingviste koja se u čitavom tekstu kao takva obznanjivala. Nazivi poglavlja u romanu predstavljaju naslove manjih ili većih poglavlja iz oblasti lingvistike kojima sam se u to vrijeme bavila u svojim naučnim radovima. Semantika tišine i semiotika tame bio je naziv jednog takvog poglavlja u kome sam pisala o laži i jednom lažovu. Tog semestra sam o osnovnim pojmovima i kategorijama semantike i semiotike predavala ne baš iz vizure književnosti, ali svakako uz pomoć primjera iz mog romana (i ne samo mog) koje sam kreirala kao poznavalac lingvistike. Meni je bilo uzbudljivo, a bilo je i mojim studentima jer su na djelu vidjeli šta to što oni znaju na teorijskom planu može da proizvede u stvarnoj komunikaciji. Ili onoj fikcionalnoj.

“Mislim da sam počela roman da pišem kada sam pročitala da je žena donirala bubreg komšiji”

“U roman Slavice Perović udenuta je emotivna i etička vertikala zagubljenih, ali ne i zaboravljenih vrednosti; vertikala oštrog koplja porodičnih zaveta i patrijarhalnih zapovesti; vertikala dužnosti i zamornih zapovesti o tome kako se valja ponašati i ophoditi u svetu kom su junaštvo i doslednost jednako tuđi”, napisala je Vladislava Gordić Petković. Kako ohrabriti integritet savremenog čovjeka? 
– Savremenom čovjeku je mnogo toga na raspologanju čime može da ohrabri svoj integritet. Od de facto udobnijeg života do tehnologija koje su mu na raspolaganju. Ali, sve to ima svoju cijenu i ne postoji lagani način. Uz to, velika je razlika između razvijenog demokratskog svijeta i naših prostora. Ekonomska nezavisnost je uslov, dok je veća demokratizacija cilj. U tom grubom opštem okviru svako je zadužen za svoj život. Nedavno sam saznala, ako je tačno, da su Crnogorci na veoma niskom nivou što se tiče empatije. Integritet crnogorskog čovjeka ohrabrivala bih upravo u tom smislu: što više empatije, a manje moći oko koje je ovijen sveukupni javni, ali i privatni život individue, kako muškarca, tako i žene.
Šta je ishodište Vašeg književnog stvaralaštva?
– Kažu da je pisanje potraga. Kažu takođe da je pisanje potreba. U mom nekom doživljaju pisanje je potreba za potragom. Čovjek stalno nešto traži, ja sam stalno tražila, forme su razne, potrebe su različite, ali kada bi se svele na jednu ili dvije bila bi to prvo sreća. Ona druga bi bila mir kao vid sreće. Onaj niži nivo, ali beskrajno uzbudljiv i pun nemira, bio bi ljubav. Pisanje sve to objedinjuje i donosi smisao. Možda pisca na pisanje navedu nemiri ili ljubavi, sreća ili nesreća, ali sâm proces pisanja zahtijeva mir i usredsređenost, sav spoljašnji svijet sa svojim ludilom svodi se na onaj unutrašnji izmaštani, koji je često bogatiji i uzbudljiviji od onog spoljašnjeg. Kada ste zaokružili fikcionalnu priču, zaokružili ste i jedan univerzum i njime ovladali. To ovladavanje donosi mir. I tako se nižu romani. Od mira do drugog mira, sve kroz nemire, sumnje, razdiranja i unutrašnje borbe. Radost kad uspijete i strepnja hoćete li uspjeti. I tako. Dok radite ne tražite smisao. Valjda je sâm rad smisao.
U kakvom su odnosu pojmovi, simboli beton i bluz ?
– U romanu Beton bluz moji junaci su oživljeni kroz simbole koji imaju više pojavnih oblika. Moglo bi se reći da je jedan od osnovnih motiva romana požrtvovanje, ali ono svoju polifonost zadobija kako se radnja priče razvija jer se taj plemeniti poriv polako pretvara u žrtvovanje, neko nekog žrtvuje zbog ostvarenja svog ličnog cilja i tako požrtvovanje gubi svaku vezu s plemenitošću, otmjenošću ili radosti prinošenja žrtve, što požrtvovanost u biti jeste. Isto tako, ljubav u romanu ima više lica, ona koja se realizuje kroz davanje i ona koja svoje postojanje ovjerava kroz uzimanje ili otimanje ili nešto tome slično. Krv je takođe tanka nit koja se provlači kroz roman, ona prosuta u obračunu na ulici u po bijela dana, data dobrovoljno u transfuzionom centru ili ona plemenita koja sluti na novi život. U jednoj varijanti moguće interpretacije beton stvrdnjava i armira loše aspekte navedenih motiva i simbola u jednu mračnu građevinu, a to bi mogla biti metafora doba u kome živimo. Otuda bluz kao tužna pjesma koji ne mora biti samo građevinski. Može biti Justicijin, Hipokratov, neki učeni bluz, ponuda današnjeg vremena je obilata, aberacije u društvu su česte i mnogi stoga imaju svoj lični bluz. Vjerujem da Beton bluz nudi oba dijaloška pravca i literarni predložak za oba doživljaja. Dobro graditeljstvo i loše graditeljstvo, opredjeljujemo se sami, građevina je ni manje ni više do naš život – u oba slučaja imamo posla s kreacijom, ni u jednom slučaju nije lako, ni jedan od izbora ne dolazi bez naplate.

“Muškarci stalno imaju potrebu da žene smještaju na njihovo mjesto. Želim da vjerujem da žene imaju snage da kažu koje je mjesto dobro za njih. Ja sam bila jasna. Mislim da nije u bedemima. Ni stvarnim, ni metaforičnim”

“Neke su dionice bile nepristojne, neke neprirodne, i u svojoj neprirodnosti znale su da ostave pčele bez drveća i cvijet bez prašnika.” Zašto ste izabrali “savremeno graditeljstvo” Petra Kamenog, da kroz njega pokažete pošasti našeg vremena?
– Da ne postoji roman Aleksandra Tišme pod nazivom Upotreba čovjeka, moj roman bi se tako zvao. Da ne postoji drama Pad Biljane Srbljanović, možda bih mom romanu dala baš to ime. Palo je i nešto više od betonske međuspratne tavanice u mom romanu. Neposredni povod imala sam kroz skoro svakodnevno opsesivno čitanje štampe u omiljenim kafeima. Istrenirani profesor lingvistike, naročito pragmatike i analize diskursa, hvatao je poruke s kumulativnim efektom. Krv se na ulici nije prosula jednom, ponavljalo se to, nije jedno preduzeće otišlo u stečaj, bilo ih je više, očajnici su se množili, a nesigurnost se u ljude uvlačila. Ljudi su bez valjanog razloga dobijali otkaze, čitave porodice su često dovođene na rub egzistencije. Mislim da sam počela roman da pišem kada sam pročitala da je žena donirala bubreg komšiji. I to je upotreba čovjeka. Samo ne u loše svrhe, ne za njegov pad već u slavu dobrote i humanosti. Pčela iz pitanja postoji u doslovnom i metaforičnom značenju. Ona je pčela jer bez njenog posla nestao bi biljni, a samim tim i životinjski svijet i ljudi, ali ona je i metafora čovjekovog odnosa prema prirodi. Pomenuto žrtvovanje tako se proširuje: čovjek žrtvuje drugog čovjeka, muškarca ili ženu, žrtvuje prirodu i živi svijet oko sebe, žrtvuje prostor kroz loše prostorno planiranje, žrtvuje ljubav jer joj udara cijenu i kaže, toliko i toliko za to emocionalno čudo koje još može spasiti svijet. Namjerno govorim da sam o tome čitala, a ne i gledala ili to živjela. Pišući o tome pokušavala sam da shvatim šta se dešava, a to je ujedno bio način na koji sam ovladavala strahom, jer ne znam kako bih sačuvala optimizam u sebi i dočekala novi dan.
U romanu postavljate i pitanje položaja žene s bolno ironijskom pozadinom. Baš kao i nekada, žena ostaje grešnica i kada se najviše daje, s osjećanjem krivice i viškom odgovornosti zarad višeg dobra. Da li je to ogled muške moći ili ženskog poriva da održi život?
– Roman sam već bila koncipirala, napisala skicu radnje, glavnih likova, zapleta i čak grubo strukturirala poglavlja kada se u jednom društvu poveo razgovor o Mladoj Gojkovici, o Skadru na Bojani, o ženi u bedemima. Osviještena feministkinja u meni primijetila je onako usput, a zašto nisu muškarca ugradili, bilo je dosta kandidata. Odgovor sam dobila od žene. Rekla je – Žene bolje drže. Malo sam se lecnula. To mi je dalo ideju da misao o prirođenom ženskom žrtvovanju ugradim u roman i smjestim u savremeni svijet i ovaj mentalitet. Svijest o sebi kao pasent za bedeme i beton duboko me potresla i motivisala, ušla sam u sva tumačenja pomenute narodne pjesme i ni jedno me nije ubijedilo da je tako nešto dobro. Kroz lingvistiku sam osvijestila način na koji se žena tretira i koja joj se uloga stalno dodjeljuje. Riječi su važne, one su, napisane ili izgovorene, materijalizovane ideje. Ne mogu da se ne naježim kada u crnogorskom parlamentu čujem da riječ ima dama, ova ili ona. U parlamentu žena je žena, njen damski kvalitet je tu nebitan. Bitan je njen stav, bitna je njena riječ i emancipatorski princip koji zastupa za dobro svih. U sportu postoje muške i ženske ekipe, ne postoje damske i gospodske. Parlamentarni rad nije daleko od tog principa. Koliko ih ima i da li su dame u jednoj ženskoj ekipi nebitno je. Pokojna Milka Babović znala je da taj sportski duh naglasi sintagmom “ženska momčad”. Nikad je nisam čula da je rekla nešto poput “damska momčad”. Muškarci stalno imaju potrebu da žene smještaju na njihovo mjesto. Želim da vjerujem da žene imaju snage da kažu koje je mjesto dobro za njih. Ja sam bila jasna. Mislim da nije u bedemima. Ni stvarnim, ni metaforičnim.

“Kada sam konačno dozvolila književnici u meni da progovori, progovorila je začuđujuće glasno”

Moćnost pojma – žrtva, kroz motiv Zidanje Skadra na Bojani doveli ste do arhetipnog?
– Najvjerovatnije sam otkrila da arhetip nije izblijedio i što je življi nama je sve lošije. Ovih dana jedan takav arhetip hoće da poništi sve emancipatorsko što smo do sada postigli. To je onaj o kuđelji i džeferdaru.
Može li se Viktor kao jedan od glavnih likova u romanu nazvati junakom našeg doba?
– Viktor se bori. To ga danas već čini junakom. On duboko, iako sporo, proniče u neprijatelja, shvata da on obitava u spoljašnjem svijetu, ali je i u njemu samom pa od toga ubrzano sazrijeva. Zauzeti pasivan stav i opredijeliti se za životni nazor u kome ne postoji otpor skoro da je opšta mantra oko njega, “možda neće mene”, “samo da mene zaobiđe”, koja god da je nevolja u pitanju. Viktor je dugo bio u tom stanju svijesti i vidio da ga to nikuda neće dovesti. Bio je između čekića i nakovnja, s jedne strane otac koji je kućni silnik i s druge poslodavac koji je nemilosrdan. Viktorovo junaštvo počinje dekonstrukcijom kućnog autoriteta, suprotstavlja se ocu, što radi spontano jer se trpljenje istanjilo. Njegovo herojstvo, ako je herojstvo, postaje stvarno kada istinski ustane u odbranu onoga što mu je najvažnije, a to je ljubav. Redosljed njegovih intimnih bitaka je namjerno dat baš kao takav. Prvo se morao suprotstaviti muškom uzoru u porodici, baš zato što mu otac nije uzor, a onda onome u spoljašnjem svijetu, ljubav je motiv, ali pravedniji svijet oko njega je cilj. Nehotice, on tako mijenja svijet. Mnogi su u ovo vrijeme postistine i lažnih vijesti prestali da se bore. Smatraju da nema smisla. Ako nema smisla, besmisao će postati jedini smisao. To Viktor nije mogao dopustiti. On se borio za ljubav, a ljubav još uvijek ima smisla. Mora da sam takvog junaka našeg doba smišljala dok sam u dnevnoj štampi tražila stranice kulture.

Gracija 187, februar 2021.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...