Razgovarala Dragana Đurić
Foto Vesela Mišković
Slobodanka Bobana Dabović Đurić je kompozitorka klasične i filmske muzike koja je oduvijek vjerovala u ono što je čovječanstvu nevidljivo i neopipljivo. Za sebe kaže da je najbolje opisuje jedna od njenih najvećih želja, a to je da svjetlost pretvori u zvučni talas. U životu se vodi starim izrekama Ko tebe kamenom, ti njega hljebom i Sve što vidimo je sjenka onoga što ne vidimo. Sa Dabović Đurić smo razgovarali o njenom putu, načinu nastanka djela, izazovima sa kojima se sreće, kao i o stanju na crnogorskoj muzičkoj sceni.
Imate li uzore i na čiju karijeru biste voljeli da Vaša podsjeća?
– Kroz vjekove, klasična muzika je evoluirala i doživljavala transformaciju zahvaljujući velikim imenima koji su odisali inventivnošću i ostavili svoj pečat. Moja suštinska pozicija je ambivalentna iz razloga što sa jedne strane imate dodir sa kompozicijama velikana, a sa druge strane je neizbježan strah da vaše stvaralaštvo bude derogirano od strane umjetnika koje unaprijed ne možete da dosegnete, ma koliko pokušavali. Mocart, Betoven, Bah… Svi oni su nosili magiju u sebi i bili povezani sa nečim mnogo, mnogo većim, nečim što još uvijek nije u ljudskom domenu. Mišljenja sam da svaki kompozitor svojim djelima treba pružiti sebe – ono najiskrenije i najdublje što se krije u njemu uz potpunu slobodu stvaranja i samo tako će doživjeti samospoznaju i ostaviti sopstveni trag, nešto što živi dovijeka.
Šta je bilo presudno da se odlučite za tako netipično zanimanje?
– Čini mi se da cijeli život u sebi nosim stvaralačku energiju, potrebu za implementiranjem. Dan- danas čuvam crteže i neke kostime koje sam šila još u djetinjstvu. Neuobičajno je bilo to što sam još kao beba voljela klasičnu muziku – kad god bih zaplakala, ona je imala moć da me smiri. Sa skoro 12 godina sam izrazila želju da krenem u nižu muzičku školu i upisala klavirski odsijek. Nakon toga je uslijedila srednja muzička škola, takođe klavirski odsijek u klasi profesorke Anke Asanović koja je odmah prepoznala moje afinitete ka kompoziciji. S obzirom da sam kasno krenula sa muzičkim školovanjem, morala sam se truditi mnogo više kako bih postigla željene rezultate. U četvrtom srednje sam krenula na časove Uvod u komponovanje koji su se održavali svakoga petka. Živjela sam za taj dan i to je bio prelomni trenutak u kome sam shvatila da će kompozicija biti moj poziv za cijeli život. Na kraju, upisala sam Akademiju umjetnosti u Novom Sadu, smjer komponovanje u klasi profesora Zorana Mulića, kod kojeg sam završila osnovne i magistarske studije.
Jesu li Vaša interesovanja i ostala netipična?
– U slobodno vrijeme puno čitam, posjećujem koncerte klasične muzike i pratim naučno-fantastične emisije sa tematikom Univerzuma. Takođe, jedan od meni najdražih hobija je jahanje konja, koji rijetko praktikujem iz straha da slučajnim padom ne zadobijem povredu ruke.
Volite li više da komponujete djela ili primjenjenu muziku?
– Filmska i klasična muzika, svaka na svoj način posjeduje neku vrstu čarolije. Film kao umjetničko djelo je rezultat kolektivnog rada koji uključuje saradnju sa umjetnicima različitih branši. Filmska muzika utiče na to da se stvori jaka interakcija između slušnog i vizuelnog, što izaziva poseban osjećaj kod svakog gledaoca. Na drugoj strani, čar klasične muzike je u samoj inspiraciji koja se može naći u prirodi, umjetničkim slikama, ljudima, dobroj knjizi… I kompozitor u apsolutnoj slobodi stvaranja može odrediti formu, žanr, sastav za koji piše. Takođe, izvedba klasičnog djela uključuje poznanstva i korelaciju sa izvođačima koji doprinose unapređenju samog djela.
Šta je Vama bitno kada prihvatite da radite muziku za film?
– Kad ostvarujem saradnju, bitni su ljudski odnos, profesionalnost i energetska usklađenost. Do sada sam imala čast i privilegiju da se povežem sa renomiranim režiserima i ostalim umjetnicima, što je uticalo da se razvijam kao kompozitor, a prvenstveno kao ličnost.
Čime ste se vodili kada ste komponovali djelo Dioklea? Ima li Vas u svakom djelu ili je to stvar inspiracije?
– Kompozicija Dioklea (2019) je pisana za veći nestandardni kamerni sastav i po njoj je kreiran muzičko-scenski komad u režiji Aleksandra Vujovića. Izgrađena je na crnogorskom tradicinoalnom motivu gdje gudački instrumenti imitiraju zvuk gusala. Inače, folklorna tematika je u mom dosadašnjem opusu jako dominantna, jer smatram da Crna Gora posjeduje neiscrpno muzičko bogatstvo. Moje treće autorsko veče, održano u Muzičkom centru ove godine, je koncipirano na vizuelno-slušnom sadržaju gdje su većina izvedenih kompozicija inspirisane slikama i vajarskim djelima velikana. Mogla se osjetiti jaka interakcija vizuelnog i slušnog, kao i eksperimentalni karakter većine djela u kojima su bili zastupljeni ekspresivni i dinamički momenti. Duboko sam religiozna osoba i trudim se ostvariti vezu sa Univerzumom kroz umjetnički proces, u kojem sam razvila veliki broj muzičkih simbola kako bih izrazila svoje ideale. To se čuje u muzici za multimedijalnu izložbu Elementali, kompoziciji za glas, violinu, violončelo i klavir Ples letećih sfera, simfonijskim djelima.
Kako izgleda proces nastajanja nove kompozicije?
– Lično, unaprijed definišem tematiku kojom će djelo biti inspirisano, kao i instrumentalni /vokalni sastav za koji će biti pisano. Na parčetu papira olovkom skiciram formu kompozicije, jer ako unaprijed, od početka do kraja nemate plan djela, onda lutate i niste sigurni gdje ćete stići. Zatim, osmišljavam motiv, temu, slijedi harmonizacija, varijacije već postojećih tema i ostali kompozicioni postupci. Mogu reći da je komponovanje kompleksno. Jako je teško uskladiti sve muzičke komponente, posebno kada je u pitanju orkestarsko djelo ili čak opera u kojoj se javlja libreto. Stvaranje jednog djela iziskuje jako puno izmjena i čar je u tome što nikada nije završeno do kraja. Uvijek vam mogu pasti nove ideje na pamet koje će ga znatno unaprijediti, dopuniti.
Često čujemo da umjetnici u čitavom regionu imaju problem sa smanjenim budžetima i nedovoljnim sredstvima za pokretanje novih projekata. Kakva je situacija u Crnoj Gori? Za šta biste Vi pokrenuli inicijativu?
– Gledajući iz ugla kompozitora, djela koja su pisana za veće sastave (orkestar, hor) iziskuju učešće većeg broja ljudi, a samim tim i veća finansijska izdvajanja, ozbiljnu organizaciju, tehničku opremu i ostalo. To sve uključuje veliku odgovornost i zalaganje, ne samo umjetnika, već i organizatora. Ovim putem bih pohvalila kulturne institucije i festivale u Crnoj Gori, koji svojim ogromnim trudom uspijevaju sprovesti jako puno projekata na godišnjem nivou, pružajući šansu kompozitorima i izvođačima da se ostvare.
Da li mislite da su nastavni programi u muzičkim školama danas spremni za promjenu?
– Na promjenu sistema utiče mnogo faktora i jedan od njih, po meni i najvažniji, je težnja okoline za nečim što je inovativno i nekonvencionalno. Mišljenja sam da bi se trebala pokrenuti inicijativa za otvaranje novih odsijeka: kompozicija, dirigovanje i drugi. Na taj način bi djeci bilo pruženo još više mogućnosti u odabiru životnog poziva.
Koji je najbolji način da se utiče na muzički ukus djece?
– Mislim da je od presudnog značaja još u ranom djetinjstvu usmjeravati svaku individuu ka klasičnoj i filmskoj muzici. Na taj način razvijaju osjećaj za takve žanrove, srastaju sa njima i kasnije ih lakše mogu razumjeti, to im ne bude nepoznanica. Takođe, jako veliku ulogu imaju mediji odnosno promocija te vrste muzike i, naravno, bitna je konstantna izvedba takvih djela, za što sam sigurna da djeca umiju prepoznati i osjetiti.
Pregršt nastupa i muzičkih festivala tokom ljeta je dobro ili ne za Crnu Goru?
– Po meni, to je jedan od bitnijih elemenata za crnogorsku kulturnu scenu, iz razloga što pruža šansu domaćim i inostranim umjetnicima da razmjene znanja, steknu nova iskustva, ostvare sebe i svoje stvaralaštvo/izvedbu. Ovim putem bih pomenula prošlogodišnji projekat Kulturna preplitanja: Jačanje crnogorsko-američkih veza, koji je bio u organizaciji međunarodnog festivala KotorArt, a u realizaciji Američke ambasade u Crnoj Gori i Univerziteta Kalifornija iz Santa Barbare. Tada sam komponovala dva djela, jedno originalno, a drugo aranžman. Bila je velika satisfakcija sarađivati sa renomiranim, domaćim i stranim muzičarima i predstaviti svoja djela u Kotoru, kao i na drugoj strani svijeta.
Šta slušate kada ste dobro raspoloženi a šta kada ste sjetni?
– U oba slučaja, najčešće je to klasična i filmska muzika velikana kao što su Igor Stravinski, Bela Bartok, Sofija Gubajdulina, Sergej Prokofjev, Hans Zimer, Enio Marikone…
Koliko ima školovanih kompozitora u Crnoj Gori, i kako Vam se čini sada naša muzička scena?
– Jako me raduje što je iznjedrila i što stasava nova generacija crnogorskih kompozitora pišući savremena djela u kojima ostavljaju sopstveni pečat i kroz avangardnu muziku se trude oživjeti naše muzičko nasljeđe. Već godinama unazad, mnogi od njih pokazuju svestranost u stvaranju klasične, filmske, džez, popularne muzike – što je za svaku pohvalu. Ne smijemo zaboraviti velikane prošlosti – krajem 2022. godine je organizovan koncert Omaž kompozitoru Borislavu Boru Tamindžiću, gdje smo imali priliku da se upoznamo sa njegovim inventivnim i produktivnim stvaralaštvom. Takođe, crnogorska kulturna scena je otvorila vrata i pružila mi mogućnost da predstavim svoja djela i čini mi se da su reakcije šire javnosti bile pozitivne. Do sada su izvedene kompozicije u okviru brojnih festivala i projekata, održala sam tri autorske večeri, radila muziku za filmove, predstave, poetsko-muzički performans, multimedijalne projekte…
