Slobodanka Seka Martinović: Osmi mart je najveći simbol snažnog ženskog glasa

U albumu mog djetinjstva 8. mart je uvijek nostalgično sjećanje na majku. Na jutarnje utrkivanje da joj se sestra i ja obisnemo oko vrata prije odlaska na posao i poklonimo joj bukete koje smo same pravile, da joj vidimo osmjeh i radost u očima... I da osjetimo radost. Potom na učiteljicu, razrednu, najdražu nastavnicu, na miris cvijeća kojim su odisale i kuća i škola, na lijepe haljine koje su nam oblačili tog dana, na tremu hoću li od mnoštva djece među prvima pritrčati učiteljici, poljubiti je i čestitati joj praznik.

Piše Marina Strugar
Foto Vesela Mišković

U vaspitnoj matrici moje generacije to je bio veliki dan, u našoj dječijoj svijesti u slavu majki, obilježen samo i jedino cvijećem i ljubavlju. Kasnije skromnim drugarskim večerima i sindikalnim izletima koje su s vremenom potisnuli luksuzni pokloni, skupa putovanja, ekskluzivne destinacije. Odrastanjem, naučila sam i razumjela smisao. Taj datum nije samo Dan majki, već svih žena svijeta udruženih, čvrsto povezanih idejom o borbi za ravnopravnost, odlučnih u osvajanju svojih ljudskih prava. Dan kada su žene digle glas”, kaže Slobodanka Seka Martinović. “Suštinska ideja značenja i značaja 8. marta nije se sačuvala. Naprotiv, devalvirala je zahvaljujući, prije svega, ekspanziji konzumerizma kada ovaj praznik gubi svoj ideološki smisao i u tom kontekstu skoro je izašao iz mode. S druge strane, postao je idealna prilika za muškarce da iskažu, potvrde ili pritvrde ljubav i poštovanje prema svojim damama, najčešće u mjeri dubine novčanika, a ženama, pak, da uživaju u tom ‘osvojenom pravu’. Cvijet i topao pogled tog jednog dana, već odavno nije dovoljan. Mobing, diskriminacija, verbalno i seksualno nasilje, predrasude, ostaju u onih 364 dana u godini”, objašnjava Seka. “Od inicijative Klare Cetkin prošlo je više od jednog vijeka i ne može se poreći da žene nisu postigle neke ciljeve. Da li je to dovoljno? Naravno da nije! Političarke, novinarke, književnice, menadžerke, ljekarke, naučnice, liderke, istovremeno su i majke, supruge, domaćice. Ali, stalno moraju dokazivati da su zaslužile svoje pozicije mimo kvota, iako po svom ženskom kapacitetu imaju sve razloge da budu ponosne na vlastita postignuća i uspjehe. Moć je i dalje u rukama muškaraca. Da li smo same krive? Možda! Imamo dvostruki zadatak: sa emancipacijom, promjenom svijesti o sopstvenoj vrijednosti i sposobnosti moramo pomoći muškom rodu da uporedo mijenjaju i svoju. Vjerujem da je to pravi put ka ženskoj ravnopravnosti. I jedini. Pored ona tri ćoška koja su žene vjekovima držale, preuzele su i ovaj četvrti. Pravedno bi bilo da podijelimo teret. Pripadam generaciji koja je prošla sve transformacije ovog praznika do kojeg i danas držim na onaj suštinski način. Iako je njegov ideološki smisao izblijedio, treba ga s pijetetom čuvati i očuvati jer je 8. mart najveći simbol snažnog ženskog glasa”, kaže Seka koja i u zrelim godinama živi život punim plućima. Nevjerovatne harizme i energije, posebno istančanog stila, ne poznaje i ne priznaje granice koje društvo postavlja kao stereotip. “Mi jesmo društvo stereotipa, teško raskidamo sa predrasudama i često se krijemo iza tradicije. Deklarativno smo protiv diskriminacije, a u praksi žena već od 50 godina teško može doći do posla, ili nekog angažmana, recimo. Da ne govorimo o onima 60 plus. Žena penzionerka, tj. u trećem dobu kako se to ‘lijepo’ kategoriše, je otpisana, pripadaju joj kuća, unučići, heklanje, kafa sa komšinicama i šetnja psa. Ako ga ima. Na sreću, taj stereotip demantuju mnoge aktivne crnogorske žene u zrelim godinama, one koje o sebi, svom mjestu u društvu i doprinosu zajednici misle drugačije. Činjenica je da su i same žene često žrtva vlastitih stereotipa. Dakle, stvar nije samo u društvu, mentalitetu, već i u ličnom stavu o životu u određenom dobu. Ako se stvari postave pravilno, penzija može biti divan period pun slobode, ispunjen raznim kreativnim stvarima za koje do tada niste imali vremena. Zrelo doba je i mogućnost otkrivanja sebe, svojih potencijala, artikulacija talenata potisnutih zahtijevima predhodnog načina života. Nikada nisam imala više godine i nikada nisam više radila! Energija me ne napušta: radim u svom ataljeu, dizajniram muške košulje za brend Wedding, kostimograf sam u novom filmu Draška Đurovića koji ubrzo počinje da se snima, pjevam u KIC Pop Horu od osnivanja i, kao ‘najmlađi’ član nisam propustila nijedan koncert, prisutna sam u društvenom i kulturnom životu, obožavam kafice i zabave, ispijanje kafe sa drugaricama. Kao porodična žena, kuvam, perem, peglam, čistim. U čemu je moja tajna? Tajna je mojoj glavi, ogromnom optimizmu, autentičnosti, širini i činjenici da se trudim da sve stvari u životu posmatram iz najboljeg ugla. Čak i onda kada vam životne situacije nameću suprotno. I još nešto, naučila sam da volim sebe!”

Gracija 177, 6.3.2020.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...