Slobodanka Seka Martinović: Stil je jedino i uvijek u modi

Poznata crnogorska kreatorka i novinarka ugostila je ekipu Gracije u svom domu, i to usred priprema za njen “sastanak sa istorijom”, veliku reviju posvećenu Jovanki Broz koja će biti održana na Trgu Republike 17. septembra

Razgovarala Marina Strugar
Foto Darko Jovanović

U predivno uređenom stanu Slobodanke Seke Martinović spojeni su različiti stilovi koji na najbolji mogući način oslikavaju dizajnerku, njenu energiju, odnos prema stvarima i estetici. U jeku je priprema za veliku reviju, koncipiranu kao multimedijalni projekat, a koja će biti održana 17. septembra, na Trgu Republike. Iako u brojnim obavezama rado nam je otvorila vrata svoje porodične oaze.
“Taj lični mikrokosmos koji zovemo životnim prostorom je potpuni refleks ličnosti, mozaik naših unutrašnjih fotografija sažet u jednu toplu riječ – dom. Za razliku od mode koja nas ‘ne čini čovjekom ali dosta govori o nama’ ambijent u kojem živimo još više govori, ali je mnogo kompleksniji jer se u njemu prepliću senzibiliteti različitih osoba i potreba koje treba harmonizovati. Posvećenost životnom prostoru veoma se njegovala u mojoj roditeljskoj kući. Oduvijek sam živjela u prostranim, lijepim ambijentima, a stvaranje vlastitog doma bilo je samo nadgradnja onoga što sam još u djetinjstvu stekla”, rekla nam je Seka na početku razgovora.

Po kom kriterijumu ste osmišljavali enterijer, šta Vam je bilo bitno da utkate u Vaš dom?
– Moji kriterijumi su estetika i odnos prema stvarima. Priznajem, nisam praktična osoba, što mi u svakodevnom funkcionisanju često pričinjava problem. Dajem prednost uživanju u moru lijepih, dragih detalja i sitnica, potrebnih i nepotrebnih, koje za mene imaju posebno značenje i koje svako malo selim sa mjesta na mjesto, tako da se moj dom stalno mijenja shodno raspoloženju ili mom trenutom oduševljenju nekim novim rješenjem. Konstanta su samo biblioteka, kristanjera i klavir. I oni bi u trenutku inspiracije dobili novu poziciju, ali su preteški. Noć je čarobno vrijeme za moje “djelovanje” u enterijeru, nije mi teško da se do zore tako zabavljam, što je za moju porodicu prilično nekomforno. Stvari koje posjedujem uglavom su naslijeđene, reparirane, popravljene. Većina komada je znatno starija od mene ili su moji vršnjaci. Volim eklektiku i moj dom bih definisala kao prijatnu cjelinu dobro povezanih različitih stilova. Odiše duhom nekog prošlog vermena, i mada je stan arhitektonski veoma moderan, sve miriše na vintage. U njega je utkano mnogo ljubavi i najveći kompliment koji mogu dobiti je kad mi kažu da – liči na mene.
Koje boje i stil dominiraju?
– Crveno-zlatni tonovi su dominantni, ali ima i oranž i ljubičaste. Masa razbacanih jastučića, stolnjaka i miljea, koji su moj zaštitni znak, bojama povezuje sve djelove dnevnog boravka i terpezarije. Namještaj je uglavnom stilski, a ogledala i stolne lampe su mi omiljeni detalji.
Da li sa putovanja donosite stvari i kakve najčešće?
– I putovanja su stvar zrelosti. Kao vrlo mlada, klasičnom šopingu na putovanjima davala sam prednost. Kasnije sam naučila šta bi trebalo kupovati. Stvari karakteristične za određenu zemlju, one koje se ovdje ne mogu naći, autentične suvenire… Naravno, uvijek ima prostora za neke dobre cipele, tašnu, posebno ako su na sniženju. Uzgred, obožavam sniženja.
Na šta ste najponosniji u Vašem domu?
– Na atmosferu, prije svega. Na mnogo stvari koje sam napravaila svojom rukom, na to da sam sačuvala sve i svašta od babe, majke, tetaka… Na pristajanje na kompromis kada su moja djeca već stasala da sami odlučuju o svojim sobama, da ih sami uređuju po svojoj mjeri. Na činjenicu da sam, priznajem nerado, napravila ustupak kad je moja kćerka Nevena, koja završava industrijski dizajn u Rimu, autoritativno rekla: Mama, ovo ovdje ne može da stoji. Ili kad je moj sin Niko, košarkaš, stavio sobno biciklo na sred ulaznog hola, ispod stilskog ogledala, a njegov dječiji koš našao počasno mjesto na sred sobe. Shvatila sam da se moram povući, da je enterijer i njihovo pravo, da mladi sve podređuju praktičnosti i da moje kreiranje zajedničkog prostora ima svoju granicu. Ali, nametnem se ja i dalje. Suprug je najtolerantniji. On stoički trpi i tašne po kvakama i cipele po hodniku i moje aranžmane ispred televizora….
Koji kutak je Vaša mala oaza?
– Svaki kutak je moja oaza. A ako moram da izdvojim, onda salonski dio dnevne sobe i terasa. Imam divnu, veliku terasu na kojoj, takođe, vise zavjese sa kićankama, a kako nisam vična cvijeću, u saksiju sam posadila – luster. Terasa s druge strane je moja etno soba. E, tu se svega može naći. Skupljam sve i svašta. Na njoj farbam, bušim, testeram, lijepim. Skupljam staklene flaše neobičnih oblika, umjetnički ih recikliram i postaju divni ukrasni predmeti. Imam cijelu kolekciju koja se stalno osipa jer ih uglavnom poklanjam.
Kako ukućani reaguju na kreativni haos koji ovdje zavlada u toku priprema za reviju?
– Kod mene je uvijek blagi kreativni haos, tako da više i ne reaguju. Kad baš pretjeram u nastupu kreativnosti kad mu vrijeme nije – onda se povučem.
Sada ste u pripremama za veliku reviju koja će se održati u okviru Podgoričkog kulturnog ljeta. Projekat ste osmislili kao oživljavanje jednog vremena, i to ne samo u smislu mode, nego i stila života koji je tada dominirao.
– Moj najznačajniji i najveći projekat do sada. Moj sastanak sa istorijom. Skoro tri decenije koliko sam na modnoj sceni, od prve revije Forma, moda je za mene uvijek bila sredstvo poruke. Ličnost i stil Jovanke Broz kreativno me intrigira već 15 godina, kako u modnom tako i u kontekstu priče o ženi i jednom vremenu, odnosno ženi u jednom vremenu. Drugarica Broz – omaž ženi i jednom vremenu je kolekcija od 40 modela, multimedijalni projekat sa 180 učesnika, Titom, Jovankom, konjanicima, pionirima… Režira ga jedan od najpoznatijih crnogorskih režisera Draško Đurović. Heroina ili, pak, vlastoljubiva i preambiciozna dama sa velikim političkim pretenzijama, omiljena i omražena, kritikovana i slavljena… To će jednom reći istorija, ja se time nisam bavila. Činjenica je da je bila najveća modna ikona socijalizma, i u mom fokusu bila je žena i estetika tog vremena. Dvjema damama dugujem zahvalnost što je projekat na programu Podgoričkog kulturnog ljeta, gospođi Ljiljani Burzan, direktorici KIC-a, i gospođi Neli Savković Vukčević, sekretarki za kulturu SO Podgorica.
Da li to znači da ste nostalgični i da li pripadate onima koje smatraju da su ta vremena bila bolja?
– Rođena sam u FNRJ, proživjela i doživjela sve Jugoslavije. Vaspitavana na vrijednostima bratstva i jedinstva, i, naravno, da sam emotivno nostalgična. Ne kažem da su ta vremena bila bolja. Nisam taj tip nostalgičara. Za mene je najbolje vrijeme ono u kojem sam. Jer nemam drugo. Bilo je to i vrijeme iluzija, ali je lijepo bilo živjeti u njoj.
Zašto?
– Odgovoriću Vam onim što je poruka mog projekta. Životna priča Jovanke Broz je i poruka i opomena da je u životu sve moguće, ali ništa nije konačno, ni garantovano. A bratstvo i jedinstvo nije privilegija samo onog, socijalističkog sistema, već je naša budućnost i prosperitet u suživotu različitosti. I poruka i opomena.
Šta je tada, u tom vremenu, značilo baviti se modom?
– Poslijeratno vrijeme, nakon Drugog svjetskog rata, bilo je vrijeme početaka razvoja mlade modne i tekstilne industrije ondašnje Jugoslavije. Jovanka Broz je bila ne samo promoter ideologije zemlje iz koje dolazi, već i promoter domaće modne industrije i domaćih dizajnera. Mogla je i nosila svjetske kreataore, ali je većina njenih kolekcija izrađivana u domaćim fabrikama, poput Centrotekstila. To je bila sjajna marketinška satrategija – Jovanka Broz se odijeva u istim fabrikama koje šiju za narod! Sarađivala je sa bardom jugo-modne scene Aleksandrom Joksimovićem, bila je pokrovitelj beogradskog internacionalnog sajma Moda u svijetu koji je bio redovna stavka u njenom protokolu, sama je priređivala revije za supruge lidera, akcentovala autentične etno motive na odjeći koju je nosila… Na brojnim putovanjima i posjetama državnicima cijelog svijeta važila je za damu sa posebnim stilom i parirala ženama svjetskih lidera iz bogatog kapitalističkog svijeta.
Kako su izgledali Vaši počeci u svijetu mode?
– Bila sam talentovana za slikarstvo još u osnovnoj školi, a u kreiranju me bodrio moj dragi profesor, veliki slikar Mijo Vujošević. Ta ljubav se artikulisala negdje polovinom osamdesetih. Prvo Udruženje manekena i modnih kreatora Crne Gore osnovano 1986, bila sam prvi predsjednik. To je početak modelinga u Crnoj Gori. Oko te ideje nas je okupio novinar Bato Kokolj, bilo bi ružno da zaboravim njegovu ulogu u počecima crnogorskog modelinga, uzgred, da informišem, da ne kažem edukujem mlađe generacije koje to ne znaju, a trebalo bi. Tinda Bulatović, Ljilja Popović Bobot, Melanija Bulatović, Vesna Radunović, Mila Đerković… To su dame zaslužne za razvoj te modne priče. Prvi manekenski kursevi bili su u našoj organizaciji, prve revije… To Udruženje je bilo osnova iz kojeg se kasnije razvilo sve što se tiče modelinga u Crnoj Gori. Iako nisam odgovorila direktno na pitanje, ovo smatram važnijim za reći. Da one koji su zaboravili podsjetim, a one koji ne znaju da informišem. Ja sam se u modi profesionalizovala 1996, pored Pobjede, uspjela sam da četiri godine budem kreator Javora iz Ivanjice. Oni su mi pružili šansu. Dobro sam je iskoristila. Prva kolekcija za Javor, prvi nastup na Sajmu mode u Beogradu –Zlatna košuta. Poslije je sve bilo lakše. I teže.
Koji je najkorisniji profesionalni savjet koji ste dobili?
– Od mog učitelja novinarstva, barda književne riječi, velikog Vita Nikolića. Od dolaska u Pobjedu, davne 1975. Bila sam mu jako simpatična. Učio me je novinarstvu, ali i životu. Budi i ostani to što jesi. I u tekstu i u životu. Čak i kada sve govori suprotno, jednom će shvatiti da vrijedi. Nadam se da ga svojim profesionalnim i ličnim stavovima nisam iznevjerila.
A, životni? Šta je to šta Vas pokreće?
– Imam nevjerovatnu energiju. Dobru, pozitivnu. Sve me pokreće. Lijepo jutro, plemenit gest, empatija, duhovitost, muzika, djeca… I, naravno, ljubav u najširem značenju te riječi.
Moda ili novinarstvo, koja je Vaša veća ljubav?
– Privilegija je baviti se poslovima koje voliš. Imala sam tu sreću. Novinarstvo je moja primarna profesija, ali ljubav su mi i odnosi sa javnošću i moda. Sa jednakom strašću volim sve svoje profesije i danas kada sam zvanično u penziji. To je jedno divno stanje u kojem imate punu slobodu odlučivanja i izbora šta ćete i kada raditi. Ne znam zašto ljudi toliko zaziru od odlaska u penziju? Nikada nisam imala više godina i više elana. Radim po deset sati dnevno, sanjam nove projekte, sa pisanja se prebacujem na modu, sa mode na reciklažu, pa na kuhinju, pa opet u radionicu… Trajem. I dobro trajem.
Imate različita interesovanja, energični ste i kreativni, pratite sva aktuelna dešavanja, učestvujete u zanimljivim projektima, da li je suprugu bilo teško pratiti Vas?
– U najkraćem, stižem svuda. Priznajem, teško me je pratiti, ali moj suprug je najtolerantniji Crnogorac kojeg znam. Uvijek stoji diskretno iza mene, uvijek je podrška čak i kada se na slaže sa mojim novim izazovima, a uvijek ih imam, uvijek sam u ”projektu”. U modnom, stolarskom, molerskom, reciklažnom, gastronomskom… Mirujem samo kad spavam. Odavno sam pristala na sebe, a i on na mene takvu kakva sam. Moj suprug je grafički urednik, dakle iz struke, zajedno smo 35 godina, dobro se razumijemo, zna da ja ne bih bila potpuna bez ovog što radim. Zbog moje hiperaktivnosti jedino je zabrinuta moja sestra Dadana koja stalno brine da li sam jela, da li sam odmarala, a ja redovno dajem obećanja da je posljednji put.
Na šta ste najponosniji u Vašoj dosadašnjoj biografiji?
– Desetine projekata iz različitih sfera su iza mene. Neću biti lažno skromna, biografija mi je respektabilna. Perfekcionista sam i nikada mi ništa nije dovoljno dobro. S druge strane, u uslovima koje imam uvijek sam izvlačila maksimum. Naći se u knjizi znamenitih Crnogorki Čudesna moć žene valjda je potvrda da sam ostavila trag. Smatram da je to dovoljno i nadam se da će moja djeca biti ponosna na ono što sam uradila.
Za čim žalite što niste ostvarili?
– Ostvarila sam se u svemu što sam željela. I još se ostvarujem. Ne žalim ni za čim i nikada ne gledam unazad. Samo naprijed.
Sada je pred vama veliki izazov i u kreativnom i produkcijskom smislu. Koja je to inicijalna kapisla koja Vas je navela da se bavite ovom temom?
– Predala sam joj cvijeće kao petogodišnja djevojčica na Tjentištu. Fascinacija djetinjstva koja se ne zaboravlja! Sve žene one Jugoslavije su željele da liče na Jovanku Broz. Ona je bila imperativ u stavu i stilu. O ovoj temi razmišljam skoro 20 godina, a prije tri godine sam počela rad na skicama.
Šta Vam je sve fascinantno kod Jovanke Broz koja je ključna figura u ovom projektu?
– Osim što je bila markantno lijepa žena, njena životna priča je fascinantna. Od skromne partizanke postala je supruga jednog od najvećih svjetskih lidera i personifikacija životnog stila socijalizma i jednog vremena. Osamdesetih godina uklonjena je sa javne scene. S ove vremenske distance diskutabilno je da li je baš sve moralo tako. Ali do kraja je ostala dostojanstvena, do kraja Titova zvanična supruga. I sahranjena u Kući cvijeća. Zar je potrebno više za inspiraciju?
Kako biste okarakterisali njen stil, i kako je on djelovao u tadašnje vrijeme, a kako on korespondira sa današnjom modom?
– Svjetska modna kritika je blagonaklono gledala na stil Jovanke Broz. Karakterisali su ga kao personifikaciju ideologije i društvenog uređenja zemlje iz koje dolazi. I to je, fakat, bilo tako. Gdje god se pojavila ostavljala je utisak. Njen stil apsolutno korespondira sa današnjom modom i potvrđuje da su ženstvenost i elegancija konstanta, da su uvijek u modi. Da golo, usko, otkriveno i pregršt šljokica nisu garancija dobrog izgleda. Glasala bih za modnu estetiku tog vremena. Suština je da je stil jedino i uvijek u modi!
Šta je sljedeće što ste zabilježili u svojoj knjižici, a što želite da realizujete?
– Već imam ideju! Čim prođe 17. septembar na Trgu Republike. I kad se odmorim malo.

Gracija br. 61, 04.09.2015.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...