Razgovarao Danilo Brajković
Foto Bashkim Hasani, film Šavovi
Filmska dostignuća stvorena na istinitim pričama, naročito ona čiji epilog ne uljepšava tragičnu radnju, već poentira surovo realističkim stilom, tradicionalno ne dozvoljavaju gledaocima osjećaj ravnodušnosti prilikom prvih impresija. O tome mogu svjedočiti i gledaoci filma Šavovi, kojeg nećemo pamtiti samo po rasprodatim salama, fenomenalnim kritikama i priznanjima, već i bolnim reakcijama majki, kojima je priča naročito značajna. Tjeskobnu, istinitu ispovijest Drinke Radonjić, krojačice čiji je život borba i potraga za sinom bez kog je ostala odmah poslije porođaja, uz neubjedljivo objašnjenje da je riječ o smrtnom slučaju, reditelj Miroslav Miša Terzić odlučio je da ponovo sašije i onda u to ruho usamljenosti i odbačenosti uvuče čitav sistem. Drinkina strašna muka glumački se nije mogla savladati i prikazati preko noći, a glasne pohvale nakon premijere upućene glavnoj glumici za lik Ane – dovoljno su snažne da konstatujemo kako je Snežana Bogdanović još jednom dokazala od čega je skovana. Govoreći o izuzetno zahtjevnoj ulozi, Snežana priznaje da ju je pozadina priče ostavila bez teksta. Kako bi se što više približila Ani, sa Drinkom je prošla i sumnju i strahove, ponašala se kao da je svu golgotu i lično proživjela, da bi je u finalu primorala da zaplače nad njom, odnosno nad sobom. Zatečena je reakcijama mnogih majki koje su prilazile glumačkoj ekipi poslije projekcija širom Srbije, dirnuta jer su osjetile da je njihovu patnju neko primijetio, i motivisana da i njima i svijetu pošalje poruku – niste usamljeni, a dok ima ljubavi vrijedi se boriti.
Kao najbolji evropski film u programu Panorama, film Šavovi osvojio je nagradu Europa Cinemas Label na Berlinskom festivalu, dok je na FEST-u osvojio tri nagrade, FIPRESCI nagradu, nagradu Nebojša Đukelić za najbolji regionalni film, a Snežana Bogdanović dobila je nagradu za najbolju glumicu.
Glumica već duže živi daleko od Srbije, tačnije od 1994. godine, kada su politika i oružje nadjačali razum. Sa kćerkom Nikom i suprugom Uliksom Fehmijuom, glumcem, producentom i sinom zvijezde jugoslovenske kinematografije Bekima Fehmijua, mir je pronašla u SAD-u.
Prilikom odlučivanja o (ne)prihvatanju uloge, glumci i mjesecima opipavaju puls lika, procjenjuju, istražuju. U kom trenutku ste shvatili da ne smijete okrenuti leđa Ani i šta je presudilo?
– Ovu priču čula sam prije nego što je scenario napisan. Miša mi je poslao dokumentarni materijal, odnosno razgovor koji je snimio sa Drinkom. Bila je to ispovijest direktno u kameru, prekidana samo povremenim Mišinim pitanjima. To je bilo toliko nevjerovatno, njena priča, snaga i borba su me ostavile bez teksta. Odmah sam znala da želim da učestvujem u ovom projektu.
Suočili ste se sa krupnim izazovom, kako od Drinke stvoriti Anu. Koje segmente iz druženja s njom biste izdvojili kao presudne za formiranje karaktera? I koliko je to vremena i emotivnog naboja iziskivalo od Vas već na početku?
– Drinka je bila toliko inspirativna da sam samo željela da joj Ana bude što bliža. Nije me zanimao neki izmišljeni karakter, htjela sam da budem vjerna njoj, jer to je bio njen život i njena muka, ona je bila dovoljno veliki heroj u ovoj bolnoj priči. Bila je divan sagovornik, podijelila je sa mnom svoju intimnu borbu, sumnje, strahove… Slušala sam je, posmatrala, vrijeme provedeno s njom mi je bilo dragocjeno, pričale smo o svemu, o običnim stvarima, naučila me je da šijem. Sve će to poslije naći svoj smisao kada budem stala pred kameru.
Balansirali ste između toga da upotrijebite sva glumačka sredstva kojim raspolažete i da pritom ne učinite ništa što ni Drinka, van kamera, ne bi. Jeste li uspjeli da je ne okrznete u tom smislu i kojim riječima Vam se obratila nakon što je pogledala film?
– Osjećala sam tu odgovornost od početka, gradila sam je s ljubavlju i nadala se da će ona to prepoznati. A onda se desilo puno više od toga, bila je toliko dirnuta, smiješila se, rekla mi je da misli da sam ista ona. Rekla je: “Gledam tebe, a vidim sebe, i plačem nad tobom”. Bilo je to veliko olakšanje za obje. Puno toga je još rekla, bile smo veoma emotivne. I njoj i meni je bilo beskrajno drago što smo uspjele da ispričamo ovu priču.
Kao najbolji evropski film u programu Panorama, film Šavovi osvojio je nagradu Europa Cinemas Label na Berlinskom festivalu, dok je na FEST-u osvojio tri nagrade, FIPRESCI nagradu, nagradu Nebojša Ðukelić za najbolji regionalni film, a Snežana Bogdanović dobila je nagradu za najbolju glumicu
Jeste li u bilo kom trenutku pomislili bar na tren – kako bih se osjećala da se ovo meni dogodilo? Da li je i ta pomisao bila dovoljna da duša zaboli?
– Tako sam se osjećala sve vrijeme dok sam radila, ne može drugačije. To je bio moj najveći motiv i pokretač. Ja sam bila njen glas, nisam mislila na sebe, sve što sam osjećala utkala sam u ovaj karakter.
Film se na kraju nije prepustio onome što su mnogi željeli, pa je majka pustila ono za čim je godinama tragala. Da li je moglo drugačije?
– Izgleda da ne. Zato što shvatite da to što je izgubljeno ne može da se vrati. A izgubljeno je vaše pravo na majčinstvo, zauvijek ste propustili pravo na jedno djetinjstvo, na sve ono što život i biće koje odrasta nosi.
Prepoznajate li u Drinkinom karakteru neke osobine koje nedostaju današnjem svijetu? U jednom od intervjua pomenuli ste snagu i nedostatak straha, uprkos mraku oko sebe.
– Apsolutno. Njen život je bio potraga za istinom, i pristajanje na dugu borbu i težak i neizvjestan put. Rijetki su oni koji imaju tu snagu, taj mir i spremnost da čekaju, i budu sami u tome. Živimo u svijetu u kome sve naše potrebe moraju biti zadovoljene odmah, bez odlaganja. Ciljevi su nam kratki. Zato je ona inspirativna.
Sve više majki sa tjeskobnim životnim pričama se oglašava, navodeći da ste ih podstakli i dali im snagu u toj isrpljujućoj borbi za pravdu. Je li Vam taj motivacioni momenat značajniji od brojnih priznanja?
– Nisam o tome mislila dok smo radili, tako da sam iskreno zatečena reakcijama mnogih majki koje su nam prišle poslije projekcija u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu… Sve su to bolne i dirljive priče. Osjetile su da smo ih razumjeli i čuli. I to nam svima znači.
Šta biste željeli da iz Šavova nauče oni koji kroje sistem i koji, nažalost, slične priče često prepuštaju prošlosti? A šta bi bila poruka majkama?
– Prije svega da shvate da imaju odgovornost i moć da pokrenu i riješe ove slučajeve, jer ništa do sada nije urađeno.
I da učine sve da se ovakve stvari više nikada ne ponove u našem društvu. A majkama – da nisu same, da smo na njihovoj strani, da znamo kroz šta su prošle.
Da li ste ikada zažalili zbog odluke da napustite Srbiju i otisnete se tako daleko, jeste li ponosni što Vas uvijek publika dočeka raširenih ruku?
– Naravno da sam mnogo sumnjala i preispitivala se, naročito u pauzama, kad nisam radila. Nije to baš lako. Srećna sam kada dobijem šansu da radim svoj posao, i zahvalna svojoj publici.
Živite u Njujorku. Iz Crne Gore, a siguran sam i iz Srbije, posljednjih godina mladi mahom hrle ka SAD-u, u potrazi za boljim životom. Jeste li zadovoljni tamošnjim životom, da li je to sve tako bajno i sjajno kako se često predstavlja?
– Nigdje nije bajno i sjajno, ali ako imate mnogo više uslova i šanse da kreirate svoj život onako kako želite, ako tamo negdje imate slobodu da planirate svoju budućnost, razumljivo je da želite da odete.
Žao mi je što je tako, i što svi i dalje maštaju o odlasku, izgleda da se suštinski malo toga promijenilo ovdje, a moglo bi mnogo bolje.
Teško je pronaći intervju u kom ne govorite biranim riječima o skladnom životu sa suprugom, profesionalnom i privatnom nadopunjavanju. U vremenu kada se sve više otuđujemo i udaljavamo, oko kojih vrijednosti se okupljate i osnažujete?
– Imamo i mi svoje bolje i lošije dane, ne postoji idealan odnos, ali na njemu treba da se radi. Mi smo uvijek spremni na razgovor, trudimo se da čujemo jedno drugo, mislim da je to najvažnije. Dok god ima ljubavi, treba da se borimo jedni za druge. Valjda je to ključ.
Kćerka Nika nastavlja roditeljskim stazama u profesionalnom smislu. Na koje ste njene osobine najponosniji i jeste li srećni što mnogi kroz nju prepoznaju Vas iz mladih dana?
– Uvijek sam mislila da ona mnogo više liči na tatu, tako da kada neko vidi nju u meni, mnogo me to obraduje, a mislim i nju. Iako to, naravno, nije bitno. Nika je veoma svoja, odgovorna je i vrijedna u svakom poslu, s velikim poštovanjem prilazi ljudima i svijetu oko sebe, a to nam je kao roditeljima veoma važno.
