Razgovarala Kaja Milačić/Foto Nikola Pejović
Snežana Dakić Tomanović, rođena u Podgorici 1973. godine, na Filozofskom fakultetu u Nikšiću diplomirala je na odsjeku za srpskohrvatski jezik i književnost. Bila je profesorica u Školi za srednje i stručno obrazovanje Sergije Stanić, kasnije direktorica Osnovne škole Radojica Perović, pisala je kolumne za portal Žena sam ja i objavila zbirku priča Oprost za knjeginju. Sada je sekretarka u Sekretarijatu za kulturu Glavnog grada te smo razgovarali o poslovima koje obavlja na toj funkciji, o manifestacijama koje nas očekuju, kao i tome koliko joj je značajna podrška porodice i prijatelja, odakle crpi energiju za poslovne poduhvate i zašto ponosno tvrdi kako je rođena i odrastala u Titogradu.
Kako biste opisali svoju ulogu sekretarke u Sekretarijatu za kulturu Glavnog grada?
– Posao sekretarke za kulturu izuzetno je dinamičan i podrazumijeva spektar aktivnosti: brojne administrativne djelatnosti, upravni nadzor nad ustanovama kulture Glavnog grada, kreiranje kulturnih politika i strategija, realizaciju velikog broja programskih aktivnosti, komunikaciju sa ljudima iz svih oblasti kulture… Kultura znatno više podrazumijeva kontinuitet i stalnu posvećenost, nego što su to određene druge oblasti vezane za projektne rokove. Sekretarijat iz godine u godinu, povećava broj manifestacija koje organizuje. Od naredne godine planiramo iniciranje projekta od velikog značaja za Glavni grad, a to je festival posvećen rođenom Podgoričaninu, Borislavu Pekiću. U skladu sa raspoloživim sredstvima, povećavamo ulaganja u cilju valorizacije kulturne baštine, pa nas naredne godine očekuje nastavak arheoloških istraživanja na Medunu i Duklji, što vidim kao ogromnu razvojnu šansu Glavnog grada, imajući u vidu neprocjenjiv značaj ovih lokaliteta. Ipak, iako kompleksna, ova pozicija mi pruža veliko zadovoljstvo i radost, jer mogu da utičem na kulturnu sliku svoga grada.
Iako to možda nije vidljivo na prvi pogled, tim je u Vašem poslu neophodan i važan. Vjerujem da za saradnike imate samo pohvalne riječi.
– Za svakog rukovodioca ili menadžera važno je da ima usklađen tim, spreman da odgovori na sve vrste izazova. Imam sreću da u Sekretarijatu rade ljudi koji vole svoj posao i rade ga odgovorno i posvećeno, a ja se trudim da stvaram i njegujem ugodnu atmosferu, jer u prijatnom okruženju se daju najbolji radni rezultati.
Izložbe slika, fotografija, promocije knjiga, humanitarni koncerti, tribine, samo su neki od dosadašnjih aktivnosti Sekretarijata za kulturu. Postoje li neke koje biste izdvojili ili na koje ste posebno ponosni?
– Sekretarijat za kulturu, Konkursom za sufinansiranje projekata iz oblasti kulture, učestvuje u važnim i već prepoznatljivim festivalima i kulturnim sadržajima, i to mi predstavlja osobito zadovoljstvo. Ipak, manifestacija koja mi je bila posebno važna i na čiju realizaciju sam ponosna je Internacionalni sajam knjiga, koji od naredne godine prerasta u formu festivala. Ove godine imali smo veliki broj programa, odličnu posjećenost i sjajne reakcije. Za Festival knjige 2025, planiramo još bogatiji sadržaj i neke nove priče.
Koji su projekti na kojima trenutno radite? Šta nas očekuje za Dan Podgorice?
– U ovom trenutku aktuelna je Decembarska umjetnička scena (DEUS), koja je počela 3. i trajaće do 27. decembra, u kojoj će biti veliki broj likovnih, književnih, muzičkih, filmskih i pozorišnih programa (Dani japanske kulture, Podgorički likovni salon, izložbu Crnogorska grafika malog formata, nekoliko književnih promocija, predstave Smrt u Dubrovniku, Ćelava pjevačica, Pogledaj unutar sebe, smotru folkloraških društava, program Djeca svome gradu…). Uporedo s tim, s Turističkom organizacijom Podgorica pripremamo i Novogodišnji pazar, koji će trajati od 16. decembra do 15. januara, u okviru kojeg će biti veliki broj zabavnih sadržaja. Planirani su koncerti grupa Regina, Van Gog, Galija, Hari Mata Hari, Sevdah baby live & Ivana Vladović, Dejan Petrović Big bend, koncerti velikog broja domaćih muzičara, kao i veliki broj programa za djecu. Ove godine Podgorica slavi 80 godina oslobođenja, pa ćemo taj jubilej obilježiti bogatim kulturnim i zabavnim programom.
Sajam knjiga nam dolazi u novom ruhu, kakva nas još iznenađenja očekuju u narednom periodu?
– Kao što sam pomenula, u planu nam je pokretanje Festivala Borislava Pekića, koji bi imao nekoliko segmenata tokom više mjeseci. Takođe, cilj nam je da mlađa populacija, studenti i srednjoškolci, bude aktivnija uključena u kulturni život Grada, pa planiramo panel diskusije, predavanja, ali i neke druge programe u kojima bi dali svoj doprinos. U februaru ćemo imati četiri gostujuće predstave iz Beograda, vjerujem i da ćemo realizovati Dane Podgorice u Beogradu i Dane Beograda u Podgorici, napravljeni su načelni dogovori sa Sekretarkom za kulturu Beograda. Isto tako, planirana je saradnja s ostalim gradovima sa prostora bivše Jugoslavije, jer je kultura na našim prostorima jedinstvena i jezik kulture je svima isti te je to povezivanje neophodno i veoma važno. Pred sam kraj minulog ljeta, rekonstruisana je ljetnja scena iznad Sastavaka, gdje nas očekuju novi, zanimljivi programi. Rijeke su nam veliki resurs, a njihove obale nedovoljno iskorištene.
Kao direktorica škole ste smatrali kako je najvažniji zadatak srećno dijete. Šta je Vaš motiv u ovom poslu?
– Pa, ako iz škole izađe dijete koje je srećno, bez frustracija, velike su šanse da izraste u osobu koja će se ponašati kulturno, biti tolerantna i voditi računa o drugima, o svome gradu, državi. Nije kultura samo ići u pozorište i na izložbe, već se uljudno i civilizovano ponašati na ulici, u saobraćaju, u restoranu, na svakom javnom mjestu, voditi računa o okolini… Motiv u ovom poslu mi je da kulturni sadržaji budu dostupniji svima. Da kultura postane važan segment u svakodnevici građanki i građana Podgorice te da Podgorica postane važna tačka na kulturnoj mapi regiona.
Na pitanje mjesta rođenja i odrastanja, bez zadrške kažete da je to Titograd. Koliko sam razumjela, i Vas i mnogo Vaših istomišljenika, nije toliko pitanje imena, koliko duha i kulture jednog grada. Kakva Vas sjećanja vežu za Titograd?
– Rođena sam i odrasla u Titogradu, gradu koji je imao poseban duh i kulturu. To je osobito lijepo, bezbrižno i bezazleno vrijeme, jedan snažni duh zajedništva, iskrene solidarnosti, skromnih želja. Ljeta u Titogradu su bila topla gotovo kao i danas, jul je mirisao na katran iz asfalta, nije bilo klima-uređaja, ali zato su promaja i mokri čaršavi rašireni na terasi, pružali utisak rashlađenosti. Jupi torta napravljena za sve komšije na spratu, jer su se bukvalno sve delicije dijelile komšijama, ponekad na terasi hotela Crna Gora sladoled od vanile sa neodoljivim ukusom zagorjele varenike, popodnevni odlazak u Američki centar i listanje časopisa koji su posebno mirisali. Tu smo otkrivali nove svjetske trendove, zavirivali u veliki svijet, iz našeg malog i ušuškanog. Skupljanje novca da se kupi ploča ili kaseta u Jugotonu, ako se ne potroši na čokoladne bademe u Bombonjeri… Četiri bioskopa s kraja osamdesetih, svakog četvrtka Point maratoni na Stadionu malih sportova, korzo… To je bilo vrijeme kada su komšije i kolege jednim autom išli na posao, danas je u automobilu uglavnom po jedno biće, bez saputnika. Ljudi se u prolazu pozdravljaju, ne čekajući odgovor na postavljeno pitanje, jer odgovor nije ni bitan, pitanje je samo formalnost. Nikad nismo imali ovoliko mnogo stvari, živjeli ovako komotno i komforno, a bili toliko daleko od drugih i od sebe. Titograd je bio grad u kojem su ljudi brinuli jedni o drugima. Nažalost, toga danas nema. Potpuno je legitimno da se grad prilagođava promjenama koje su aktuelne na globalnom nivou, i Titograd je izrastao u veliku i modernu Podgoricu, ali je vrlo malo sačuvao od autentičnog duha, i ja se radujem kad u nečemu, ili u nekome, otkrijem to malo sačuvano blago.
Motiv u ovom poslu mi je da kultura postane važan segment u svakodnevici građanki i građana Podgorice te da Podgorica postane važna tačka na kulturnoj mapi regiona
Koliko je moguće Podgorici vratiti makar djelić nekadašnjeg Titograda, imate li u planu neke manifestacije koje bi oživjele duh toga vremena?
– Neminovno je da grad raste i da se mijenja. Vjerujem, ipak, da kroz kulturne sadržaje možemo bar malo sačuvati ili vratiti taj duh Titograda, a to radimo programima u okviru Podgoričkog kulturnog ljeta, kada su pozornice na ulicama i u parkovima.
Vaša zbirka priča Oprost za Knjeginju, protkana Vašim sjećanjima i iskustvima, dodirnula je mnoge. Vještina kojom pišete je zaista rijetka i čini se da pišete s lakoćom, onako kako Vas čitaju. Znam da nisam jedina koja Vas pri svakom susretu pita koliko ćemo čekati na još priča. Pa, koliko još?
– Priče u zbirci su napisane lako, odjednom, iako im je dugo trebalo da sazru. Sad imam dovoljno pjesama za jednu zbirku, ali ja još nisam dovoljno zrela da ih iznesem u javnost. Onda, sad je zadatak teži jer su očekivanja veća, ali će sigurno doći trenutak kad ću, iz ljubavi prema sebi, natjerati sebe da osnažim i sve iznesem.
Vaš posao zahtijeva posvećenost. Kako porodica i bliski prijatelji reaguju, imate li podršku?
– Sada se nalazim u fazi života kada mogu u potpunosti da se posvetim poslu, oslonjena na ljubav i podršku svoje djece, dragih prijatelja i majke. Prošla godina mi je bila obilježena velikim gubitkom, ostala sam bez čovjeka koji mi je uvijek i u svemu pružao bezgraničnu podršku. Bilo je teško nastaviti dalje, ali iz te ljubavi crpim snagu za sve poslovne i privatne izazove. Ovaj poslovni angažman pružio mi je priliku da usmjerim energiju na nešto novo, stvarajući svakodnevicu koja me inspiriše i omogućava da se prilagodim drugačijim životnim okolnostima.
Važite za veselu, jednostavnu osobu koja umije da se raduje životu. Imate li neki životni moto?
– Zaista volim život i imam veliko povjerenje u njega. Mislim da onaj ko spozna veliku tugu umije da se raduje malim radostima. Treba biti zahvalan, to je najkraći put do mira.
GRACIJA 230/decembar 2024.
