Razgovarala Marina Strugar
Foto Vesela Mišković
Filantropistkinja Snežana Ivanović idejni je tvorac najpoznatije humanitarne akcije u Crnoj Gori Njihov osmijeh vrijedi više. Snežana je po zanimanju dipl. ekonomista, zaposlena u Ministarstvu sporta i mladih. Takođe je profesionalni računovođa, producent više modnih i kulturnih događaja, TEDx govornik i autor zbirki poezije Igra suncokreta i Suze istine. Ipak, kada izmami osmijeh to je za nju neprocjenjivo bogatstvo. Zato bezrezervno ulaže svoje srce, vrijeme i energiju da doprinese širenju osmijeha.
Njihov osmijeh vrijedi više je po svemu drugačija humanitarna akcija koja je od studentske prerasla u respektabilnu priču. Kako je tekao njen razvojni put?
– Domaćin ove priče je Ekonomski fakultet u Podgorici koji je uvijek važio za mjesto gdje se dobrim idejama daje šansa i podrška. Tako je 2005. godine, na Međunarodni dan studenata, baš sa ovog mjesta potekla priča tada nazvana Slatkiš za djecu iz Bijele. Ideja da uljepšamo bar jedan dan djeci iz Doma Mladost, poklanjajući slatkiš, igračku, garderobu, odjeću ili školski pribor, u godinama koje su uslijedile prerasla je u omladinski humanitarni projekat Njihov osmijeh vrijedi više. Iz godine u godinu sve veći broj mladih staje uz nekolicinu altruista, sa željom da svojim djelovanjem daju doprinos jednoj zdravoj i, kako ste rekli, drugačijoj priči. Danas, na moju sreću, Njihov osmijeh vrijedi više nosi epitet najveće omladinske humanitarne akcije u regionu, u okviru koje se našim drugarima iz Bijele, osim pažnje, doniraju novi proizvodi u adekvatnim veličinama za svakog ponaosob. Višestruki su pravci djelovanja ove akcije koja je, svjedok sam, osim materijalne pomoći onima za koje se radi, iznjedrila i mnoga prijateljstva i donosi duhovne benefite svim akterima.
Država je sve to prepoznala i pružila vam podršku. Koliko vam je bitna ta institucionalna pomoć i sa kojih aspekata?
– Kada u svojoj zemlji duže od decenije djelujete kao filantropi izuzetno je važno ako država uoči, prepozna i podrži vaš rad, jer je to znak respekta prema doprinosu koji dajete društvu. Radeći samostalno u okviru skromnih studentskih mogućnosti, bili smo uvjereni da naša misija ima pozitivan kurs. Potvrdu navedenog dobili smo od Ministarstva rada i socijalnog staranja koje nam od 2015. postaje partner u realizaciji ove akcije. Posebno ističem da zaposleni u ovom resoru treba da budu primjer dobre prakse, jer su se samoinicijativno, doniranjem proizvoda i prisustvom na hepeningu u Bijeloj, pridružili našem humanitarnom radu.
U okviru vaše organizacije sve funkcioniše na bazi volonterizma. Da li su uključeni samo studenti i srednjoškolci ili se, kako ste naveli na vašem sajtu, upisuju i drugi kandidati dobre volje?
– Studentska energija bila je i ostala okosnica i glavna pokretačka snaga humanitarne akcije Njihov osmijeh vrijedi više. Ipak, lijepo ste zapazili da su vrata ove priče otvorena za sve ljude dobre volje, pa i sama osjećam potrebu da i dalje aktivno sudjelujem u crtanju najljepših osmijeha. Posebno me raduje sve veći broj pripadnika mlađih generacija, srednjoškolaca i osnovaca, koji postaju nove snažne karike u lancu dobrih djela. Za uigranost svih volontera, bez obzira na razliku u godinama, najzaslužniji su koordinatori timova, a zahvalnost treba uputiti i Savezu studenata Ekonomskog fakulteta i Uniji srednjoškolaca Crne Gore.
Nedavno je održan veliki hepening na igralištu ispred Dječijeg doma Mladost u Bijeloj. Koji je cilj ovog događaja?
– Tradicionalni hepening, koji se održava od 2008. godine, ima za cilj da štićenicima Doma stvori lijepa sjećanja iz djetinjstva. Najljepši dan u godini, kako su hepening nazvali naši drugari iz Bijele, okuplja preko 300 volontera, blizu 50 javnih ličnosti i sve koji stanuju i rade u Domu. Poklanjajući mališanima iz Doma brižljivo pripremane poklone, uz muziku, pjesmu, igru i mnogo zagrljaja, tog dana zajedno radimo na uspostavljanju drugarskih i prijateljskih odnosa, sa jasnom porukom da nisu sami. Svake godine trudimo se da osmislimo drugačiji koncept cjelodnevnog druženja, pa smo tako imali Dan bez telefona i društvenih mreža, Igre bez granica… Svako ko je bar jedne godine bio dio ove priče svjedok je čarolije koju ona nosi, a za to su uz predivne volontere zaslužni i naši prijatelji Bane Nedović, Dušan Svilar, Nikola Ivanović, Danilo Nikolić, Nina Žižić, Vlado Georgiev, Nina Petković, Bojan Marović, Mladen Lukić, Momčilo Otašević, Vjekoslav Pasković, Stefan Mugoša, Jelena Božović, Stevan Fedi, Stefan Filipović, Lazar Ilić, Andrijana Božović, Jovan Alesić, Milica Brajović, Branko Ilić, Danijel Alibabić, Monika Knezović, Dragan Marinković, Mirko Vučinić i mnogi drugi.
Specifičan je način doniranja u vašoj organizaciji, ne prihvatate novac i insistirate da darodavci sami izaberu poklon. Šta vas je opredijelilo na takav način funkcionisanja?
– Novac nije mjera za humanost. Od prvog dana trudili smo se da ukažemo na moć umrežavanja u darivanju, što se kroz godine pokazalo kao pun pogodak, pa iz tog razloga srž ideje o neprihvatanju novca kao donacije nije promijenjena punih 15 godina. Na sajtu naše organizacije, www.nacionalniosmijeh.me, svake godine obnavlja se spisak proizvoda koji će nakon doniranja činiti sadržaj pokon paketa za sve štićenike Doma ponaosob. Na ovaj način pružamo mogućnost svim ljudima dobre volje da, u skladu sa mogućnostima, doniraju adekvatne artikle. Svakako, ne manju zahvalnost dugujemo i preduzećima uz čiju pomoć imamo sjajan sajt i uspijevamo da pokrijemo troškove organizacije hepeninga.
Deceniju i po ste na čelu ovog projekta. Šta ste shvatili o djeci iz Doma Mladost u Bijeloj?
– Razmišljate li nekada o stvarima koje su od rođenja normalne i podrazumijevaju se… Razmišljate li o tome da je blagoslov što su vas dok ste još bili maleni i nejaki majčine ruke umivale, hranile i oblačile; očeve ruke nosile kao trofej po parku i pridržavale bicikl dok učite vožnju na dva točka… Svi mi koji smo rođeni u toplom porodičnom gnijezdu i odrastali okruženi ljubavlju onih koji žive i umiru za nas, jer smo njihova djeca i rod, ne znamo šta znači život bez te ljubavi. Ne možemo se baviti ni pretpostavkama o tome. Porodica je nešto što podrazumijevamo i kada bi nam neko rekao da pokušamo zamisliti drugačije odrastanje, jednostavno bismo odgovorili: To je nemoguće. I jeste, za nas. A da li razmišljate ikada o tome kakvi su dani djetetu koje sanja toplinu pravog porodičnog doma? Vjerujete li da ima djece koja se rijetko smiju? Možete li i zamisliti da postoje oni koji su tek došli na ovaj svijet, a već nose tugu u očima? Da, njihov osmijeh vrijedi više!
Vi se ovim bavite pored primarne profesije i drugih aktivnosti koje Vas profesionalno okupiraju. Šta Vas je opredijelilo da se bavite humanitarnim radom i kako biste opisali ono što osjećate kao humanitarac kada izmamite nečiji osmijeh?
– Vrlo vjerovatno da me je način na koji sam odgajana opredijelio kao humanitarca, jer u porodici imam prave uzore. Kada uspijem da izmamim nečiji osmijeh humanitarnim djelovanjem osjećam da sam ispunila svoju misiju za taj dan. Taj osjećaj čini me bogatijom.
U kom smislu biste željeli da se Vaša organizacija razvija i širi?
– Da mi je neko prije 15 godina postavio ovo pitanje sigurna sam da bi moja projekcija onoga što humanitarna akcija Njihov osmijeh vrijedi više jeste danas bila mnogo skromnija. Iz tog razloga neću iskoristiti ovu priliku da govorim o željama, već da skrenem pažnju i apelujem da se pruži podrška mladim ljudima koji su nakon punoljetstva izašli iz Dječijeg doma Mladost.
Gracija br. 157, 10.5.2019.
