Razgovarala Danijela Đonović/Foto Privatna arhiva
Snežana Radojičić, srpska blogerka, spisateljica, humanista i biciklistkinja, 2011. godine odlučila je da krene na putovanje biciklom oko svijeta. Do sada je prešla više od 100.000 kilometara i obišla 50 zemalja. Njena avantura je više od običnog putovanja, iskustva i impresije sabira u knjige i vodi blog pod nazivom Ciklonomad. Rođena Beograđanka, diplomirala je na Grupi za jugoslovensku književnosti sa opštom književnošću, a prvu knjigu pripovijesti Dok su duše lutale objavila je 1994. godine, kao pobjednik na konkursu Matice srpske, i 2005. LP – lične priče. Radila je kao nastavnik srpskog jezika i književnosti, kao agent prodaje nekretnina, menadžer prodaje osiguranja, lektor.
Ova hrabra, radoznala i po svemu impresivna žena, imala je stan, auto, dobar posao, ali je jednog dana shvatila da je sve to ne ispunjava. Rasprodala je stvari, izdala stan i i biciklom krenula na put koji joj je promijenio život. Sa svojih putešestvija objavila je knjige Zakotrljaj me oko sveta, Priručnik za kampovanje, Vodič za putovanja biciklom Preko Himalaja i Gobija, Nomad, Severna Koreja – putovanje po zemlji Kim Džong Una, Svedočenja o Zemljanima i Planeta Japan(aca).
Šta Vas je podstaklo da krenete na svoje prvo veliko putovanje na biciklu?
– Podstaklo me to što sam zatekla sebe u nekim godinama da radim nešto što nikad nisam željela da radim, da me je život odvukao u neku drugu stranu i zbog svih okolnosti koje su se dešavale tih godina i decenija. Onda sam se prisjetila šta je bio moj san, a moj san je oduvijek bio da živim slobodno izvan sistema i da živim od svoje kreativnosti pošto sam završila književnost i objavila dvije knjige, pobijedila na konkursu Matice Srpske koji je čuveni konkurs. Međutim nisam to radila već sam završila u korporacijama. Testirala sam tu odluku nekoliko godinama i tražila način kako da krenem u finansijskom i u smislu nalaženja društva. Tada nisam imala pojma u šta se upuštam, ali sam imala želju da ostvarim svoj san.
Na koji način su Vas ta putovanja izmijenila, šta ste saznali o sebi, a šta o drugima?
– Gledajući iz ove perspektive, veoma sam se promijenila. Toliko iskustva imam i živim taj svoj san na način koji nisam mogla ni da zamislim. Živim na drumu, što znači da sam neprekidno usmjerena na samu sebe. Naravno, srećem puno ljudi, primam jako puno od ljudi i suočavam se sa sobom. Neprekidno sebe iznenađujem ili upoznajem u različitim situacijama koje su često ekstremne i kojih ne bih imala u nekom konvencionalnom načinu života i to je za mene bilo prilično neprimjetno prvih par godina. Neprimjetno, jer sam radila na svojim strahovima od putovanja, na tome da kao nomad nađem način da mogu da se finansiram, jer sam krenula sa pet eura dnevnog budžeta od izdavanja stana. Prve dvije godine jako sam se mučila dok nisam počela da živim od pisanja. Radila sam različite poslove, u Kini sam provela godinu dana predajući engleski, u Rusiji sam prodavala kvas na ulici i kada sam se nekako stabilizovala da ipak mogu da živim od toga, tek tada sam sama sebi došla na red i s vremenom do same sebe.
Kuda ste sve vozili i dokle ste sve stigli?
– Popela sam se na Himalaje biciklom i prešla pustinju Gobi. Stigla sam do Sibira na sjeveru, do Japana na Istoku, do Timora na jugu. Vozila sam u preko 50 zemalja na četiri kontinenta, prešavši preko 100.000 kilometara biciklom i nekoliko hiljada kilometara pješke. Sve vrijeme putovanja pišem blog, a u nekoliko navrata zaustavljala sam se na duže kako bih napisala novu knjigu. Tako sam privremeno živjela u Kambodži, Nepalu, Vijetnamu, na Baliju, u Južnoj Koreji, Patagoniji.
Možete li da podijelite neka iskustva koja su Vam pomogla u duhovnom razvoju tokom puta?
– Kada sam boravila u jednom kolumbijskom plemenu, koje živi na tradicionalan način kako se živjelo prije 3000 godina bez vode i struje i imaju iste običaje, ja sam tu volontirala. Oni ne koriste opojne droge niti išta slično, ali meditiraju i rade teške fizičke poslove, raščišćavaju džunglu kako bi mogli planski da sade. U jednom posvećenom prostoru imaju krug plemenske vatre, koja uvijek gori i imaju mamose, to su kao šamani koji rade s elementima i u stalnom su kontaktu sa prirodom. Oni sebe doživljavaju kao stariju braću planete, a svi mi smo po njima mlađa braća i oni pokušavaju nama da prenesu svoja znanja. Smatraju ako izliječe bilo kog pojedinca, da su samim tim izliječili mnogo više i samu planetu, jer smatraju da planeta jako bolesna. Ne znaju za ego. Nemaju prezimena, ne znaju kad je ko rođen, svi se oblače isto i teško ih je razlikovati. Tamo nema individualizma i ne zanima ih da li ste vi bijeli ili crni, bogati ili siromašni, obrazovani ili neobrazovani, samo vam postavljaju pitanje – Ko si ti. I kad se suočite sa takvim plemenskim tradicijama, shvatite da vi ne znate ko ste zapravo i da je sve puka forma, nešto što nije bitno i što vas ne određuje suštinski. Bili su mi dragocjeni i pomogli da stignem do sebe i da prvi put doživim ono što se zove duhovno buđenje… I od tada sam počela da se vidljivo mijenjam, čak se i moj stil pisanja promijenio.
Šta je najvažnije što ste od njih naučili?
– Prisutnost. Jer ja sam izložena, što znači pokretna meta za sve moguće opasnosti, naravno nije da me sve vreba, ali može da se desi i zato moram da budem prisutna. Počevši od izbočine ili zgužvanosti na putu, jer ako je ne vidim, padam. I nakon 14 godina kod mene je to tako jako da sam prestala da budem multitasking osoba i ne mogu da radim dvije stvari, ne mogu da pričam i da recimo perem sudove, moram da budem fokusirana na jednu stvar jer sam isključivo prisutna u tome što radim.
Da li ste se i čega plašili na putovanju?
– Svega sam se bojala, počevši od toga da kampujem sama jer sam krenula sa partnerom i nisam računala da ću ostati sama. Trebalo mi je puno vremena da se oslobodim tog straha, ali sam ostala jako oprezna. Uvijek sam oprezna i nikad ne zanemarujem intuiciju. Ako mi se nešto ne dopada, nije mi teško usred noći da se pokupim i odem na neko drugo mjesto. Radila sam to više puta. Znači to je prvi strah, a ljudi su me oslobodili straha od ljudi i ja više od ljudi ne strahujem. Iskustvo je tome umnogome doprinijelo, zaista imamo jaku intuiciju, ali svi ne moramo da je koristimo u svakodnevnom životu jer imam rutinu i poznato okruženje. U posljednjih 14 godina nemam dva ista metra puta, dva ista čovjeka koja sam srela, svaki dan i svaki trenutak je nešto novo. Kad stalno živite u nepoznatom okruženju, intuicija se izoštri i pojača. Moram da budem sposobna da u roku od 10 do 20 sekundi procijenim osobu, da pročitam neverbalnu komunikaciju kao oni istrenirani granični policajci, možda i više. I sama sam bila iznenađena koliko mi to imamo u sebi i do sada me intuicija nikada nije prevarila. No, to mora da ide udruženo s raciom, u smislu da sam uvijek oprezna i da ukoliko mi je bilo šta sumnjivo, preduzmem sve da ne bih došla u situaciju da budem ugrožena. Moje iskustvo je da je 99 % ljudi dobro.
Kada se u procjeni oslanjate na intuiciju, da li Vas je to i koliko mentalno ojača?
– Neminovno vas ojača jer se nađete u toliko različitih situacija u kojima čovjek nikada ne bi mogao ni da se zamisli, jer ja zapravo živim na neki način u entropiji svijeta. Ne znam šta je okolo i ne znam šta me čeka, ne znam gdje ću spavati i ne znam gde ću se probuditi ujutru, i mnogo je tih nepoznanica koja ne možete da hendlate ako niste mentalno jaki. Razmišljam da je to u dobroj mjeri i vjera, zapravo imam veliku vjeru u svijet, u ljude, u Boga, u tu neku silu.
A da li ste stekli neke druge strahove?
– Da, ali sasvim drugačiji strah. Za pet godina koliko je trajao prvi ciklus putovanja od Južne Amerike od najjužnije tačke, do Aljaske, razvio mi se strah od medvjeda. Ranije sam vozila preko Karpata tri mjeseca gdje ih ima puno i nisam se bojala, vozila sam kroz Sibir tamo ima i grizlija, nisam se bojala… Međutim, u američkim Nacionalnim parkovima na svakom koraku su znakovi upozorenja da je tu medvjed, oni te znakove stavljaju zbog osiguranja jer ukoliko se desi da medvjed siđe, a dešava se, onda posjetilac može da tuži Nacionalni park. Jednom sam zatekla dva mečeta ispred svog šatora i krenula sam da iščitavam kako bih bila bolje obaviještena, što je glavna stavka na ovakvom putovanju, biti dobro obaviješten. Kad sam kampovala u Arizoni u kalifornijskoj pustinji, u Baharipori, u Meksiku, tamo ima puno zvečarki i čitala sve o njima, od toga kad se pojavljuju, kako se ponašaju, do toga gdje da ih očekujem i šta da radim, ali nisam imala nijedan susret s njima, bar ne da ja znam. E, tako sam krenula da čitam i o medvjedima i znate kako rade algoritmi, čim istražujete nešto, stižu vam sve moguće informacije, tako da sam gledala tragične događaje na YouTube kanalu koji nisu realni i statistika govori da su veće šanse da vas pogodi grom negoli napadne medvjed, ali mi je trebalo puno vremena da se toga straha oslobodim. Strah nas čuva u životu, samo ne treba pustiti da nas strahovi prevladaju i da počnu da nas sputavaju.
Šta se krije iza naslova knjige Svedočenje o zemljanima?
– To je zbirka priča, prvi dio koji sam objavila uoči polaska u Južnu i Sjevernu Ameriku 2019, kad sam vozila pan amerikanu. Tu sam skupila priče iz Evrope i Azije o susretima s ljudima, gdje su ljudi meni potpuno bez ikakvog razloga činili dobro. Pojave se niotkuda baš kad mi treba neka pomoć i ponude mi upravo to što mi treba, hljeb kad usred neke planine gdje nema ničega ostanem bez hrane i to su ta čuda ljudska dobrote. Postoji pokušaj objašnjavanja tih fenomena, sinhronicitet, kad u svakodnevnom život pomislite na neku osobu i ona se baš tada javi. Dakle, ako ste na istim tim frekvencijama privučete jedni druge, eto to se često dešava na putu u mom životu.
Koji je najimpresivniji susret, u smislu Vi i jedan dobar zemljanin?
– Bilo je mnogih impresivnih susreta, ali kad sam bila u Džakarti u Indoneziji, ušla sam u neku biciklističku prodavnicu da kupim signalizacionu zastavicu da budem vidljivija u saobraćaju. Vlasnik je bio tu i njemu je bilo iznenađujuće i otkrovenje da neko putuje biciklom. Pošto smo popričali, toliko se oduševio da mi je ponudio da mi bude sponzor i da uzmem bilo šta iz prodavnice što mi treba i onda mi je odabrao novu kacigu, rukavice, dva bidona, zastavicu i ništa nije htio da mi naplati. Na rastanku sam mu zahvalila i rekla “kako si ti dobar čovjek”, a on je odgovorio i Bog je dobar prema meni. To mi je bila lekcija o zahvalnosti.
Pravite li plan putovanja i kuda idete dalje?
– Ne baš, jer i to je za mene sloboda, imam neki okvirni plan. Planiram Novi Zeland i Australiju od jeseni i prilično je izvjesno da ću Novi Zeland preći od krajnjeg sjevera do krajnjeg juga jer je takva sezona.
Da li se povezujete s našim ljudima prije putovanja?
– Da, i u Americi ne bih preživjela da nije bilo naših ljudi. Pomogli su mi na najrazličitije načine, ugošćavali me i kad treba neki hotel platiti, mada rijetko spavam u hotelu, kampujem uvijek osim u slučaju kada sam bolesna, znači kad je neophodno. Priređivali su mi tribine, promocije mojih knjiga, skupljali donacije. Već mi se javlja puno ljudi za Novi Zeland i Australiju, dok je u Južnoj Americi to bilo neuporedivo manje jer je tamo manje naših ljudi.
Kako balansirate između sigrunosti doma i nesigurnosti na putovanju i te stalne izloženosti?
– Ima lomljenja kukova i nogu, ali meni je bitno da znam da imam taj dom u koji mogu da se vratim. Znam puno nomada koji su prodali sve što su imali, ali ne znam kako bih se ja nosila s tim. Ali, šta zapravo znači biti siguran, izađeš iz kuće i padne ti cigla na glavu.
Šta za Vas znači živjeti u skladu s prirodom?
– U prirodnom okruženju buditi se bez sata, a prvo što ugledam oko sebe je zelenilo ili pustinja ili neki prirodni pejzaž, znači ljepota. Što se budim i liježem sa suncem, gledam zalazak sunca pred polazak na spavanje, a budi me izlazak sunca, što pratim taj prirodni ritam. Što zavisim od vremena, od klimatskih pojaseva, ali to je potpuno prirodno, nešto za šta smo i programirani. Živim u prirodi, pred spavanje sjedim na travi, spavam pod nebeskim svodom i pred spavanje gledam u zvijezde. Prisutna u sadašnjem trenutku, odlučujem, rješavam i prilagođavam se, a to sve znači živjeti u skladu s prirodom.
GRACIJA 233/april 2025.
