spot_img

Sokolj Beganaj: Od komunalca do magistra

Sokolj Beganaj je prvi Rom u Crnoj Gori koji je završio fakultet i magistarske studije, a godinama nastoji da ohrabri što više sunarodnika da se školuju i otrgnu od prosjačenja i loših navika

spot_img

Da je Sokolju Beganaju prije 49 godina, kada je krenuo u prvi razred osnovne škole, neko kazao da će jednog dana biti prvi Rom u Crnoj Gori koji je završio fakultet i magistarske studije, nikada mu ne bi povjerovao. Ovaj pedesetšestogodišnjak iz Nikšića radi u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava, a konstantno obilazi svoje sunarodnike po Crnoj Gori i upoznaje ih sa značajem školovanja, nastojeći da ih otrgne od prosjačenja i loših navika.
No, Beganaju život nije bio nimalo lak. “Rođen sam, kao svi Romi, u siromašnoj porodici. Nas petoro braće, tri sestre, otac i majka živjeli smo u trošnoj baraci koja je imala dvije male prostorije. Kada bismo legli da spavamo izgledali smo kao sardine jer nije bilo dovoljno mjesta za sve. To je bilo normalno, jer su tako živjeli i drugi u naselju pod Trebjesom”, kaže Beganaj na početku razgovora za Graciju.
Kada je krenuo u školu nije znao ni riječi tada srpsko-hrvatskog jezika. Sam, u posljednjoj klupi, svjestan, kako kaže, da nije kao druga djeca, slušao bi drugare kako pričaju, gledao kako se javljaju i ćutao. I tako do petog razreda. “Tek sam u petom razredu potpuno savladao jezik. Prvih šest razreda sam prelazio dovoljan, a i te dvojke su bile klimave, dok sam u sedmom i osmom bio dobar.” Društvo ga ipak nije odbacivalo, uključivali su ga u sve aktivnosti, a i učiteljica se trudila da se ni u jednom momentu ne osjeti zapostavljeno. “Otac je radio u Komunalnom preduzeću i uvijek se trudio da nas motiviše da učimo. Govorio nam je: ‘Ako ne završite školu uvijek ćete se mučiti, uvijek biti siromašni i eventualno raditi u Komunalnom’”.
Koliko su Beganaji bili siromašni ilustruje primjerom kada je nastavnik fizičkog rekao da sva djeca moraju da imaju šorts, patike, bijele čarape i bijelu majicu.
“Našao sam majicu, neki šorts, imao patike koje sam nosio svakodnevno, ali ne i čarape. Pitao sam majku može li da mi kupi, a ona je odgovorila: ‘Sine, mi smo siromašni, nemamo’. Toliko sam plakao da nijesam mogao da se smirim, pa je u jednom momentu rekla: ‘Idi na spavanje, a kad se probudiš imaćeš čarape’. Vjerovao sam joj jer me nikada nije slagala. Majka je prerezala sestrine bijele hulahopke i napravila mi čarape. Mojoj sreći nije bilo kraja.”
Ni on ni braća nikada nijesu imali pare za užinu. “Gledali bismo kako drugi imaju i kupuju, a mi ne. Samo bih se skrajnuo. Dešavalo se i da budemo gladni. Sjećam se jedne noći kada majka nije imala ništa da nam da za večeru. Padala je kiša i udarala o lim kojim je bila prekrivena kuća. Legli smo gladni, a ona nam je pričala razne priče dok nas nije uspavala, da bi nam skrenula misli sa hrane.”
Ni sa odjećom nije bilo bolje, pa bi čekao brata da dođe iz škole i oblačio njegovu garderobu. “Bez obzira na sve to, nikada nijesmo prosili. Imali smo tri obroka, a kada se desilo da nema – ćutali smo”.

“Od najgoreg sam postao najbolji đak”

Kada je upisao srednju školu bilo je aktuelno usmjereno obrazovanje. “Upisao sam rudarstvo, a te godine se desila nesreća u rudniku i otac mi je rekao da napustim, pa sam pauzirao i sljedeće godine upisao smjer saobraćajni tehničar. Kada je profesor koji mi je predavao dva stručna predmeta vidio da sam prve dvije godine srednje škole imao dovoljan uspjeh rekao mi je: ‘Sokolj, ti si zdrav i mlad, zašto ne radiš nešto da pomogneš porodici? Ionako ćeš gubiti vrijeme u školi, a to nije dobro ni za tebe, ni za tvoju porodicu’. Podigao sam glavu i rekao: ‘Slušajte profesore! Pokazaću Vam da jedan Rom može da završi srednju školu’. On se na to nasmijao i rekao: ‘Volio bih da možeš, ali znaš svoje mogućnosti. Ne poznajem Roma koji je završio srednju školu’. Rekao sam mu da ću završiti – obećao nešto u šta ni sam nijesam vjerovao.”
Sebi je zadao cilj da mora da nauči sve lekcije. “Taktika mi je bila da se javljam prije nego što krene prozivka. Sjećam se, prvo sam se javio iz geografije. Profesor se začudio i dobio sam četvorku. To mi je bila prva četvorka u školovanju. Oduševio sam se, ali i uplašio. Pitao sam se šta dalje. Trebalo je opravdati tu četvorku i dobijati ostale ocjene. Učio sam konstantno, u uslovima gdje nijesmo imali ni sto.”
U međuvremenu se porodica preselila u novu kuću, jer je majka preko Biroa rada uspjela da ode u Njemačku, radi i šalje novac. “Imali smo jednu veću sobu u kojoj sam non-stop učio. Počele su da se ređaju četvorke i petice. Došao je dan da odgovaram pred onim profesorom, i iz oba predmeta sam dobio petice. Nastavio sam da učim i od najgoreg postao najbolji đak. Sada sam ja bio hvaljen, najbolji! Uvijek sam znao sve, drugovi su me zavoljeli, šaptao sam im, pomagao u učenju. Izgradili smo prisniji odnos.” Kasnije je izabran za predsjednika omladine u školi, a profesori su ga učlanili u KPJ. Završio je srednju školu kao najbolji đak, a profesor koji mu je savjetovao da napusti školu ga je izveo ispred table i rekao: “Ti si primjer i to ću uvijek pričati – da onaj ko želi da bude uspješan to može.”

Iz Komunalnog na fakultet

Po završetku škole Beganaj se oženio i dobio sina i ćerku. “Mislio sam da sam najobrazovaniji Rom, da sam postigao puno u životu, da je moje obrazovanje nedostižno. Prije mene je samo jedan Rom završio srednju školu. Onda sam se osvijestio i shvatio da mi srednja škola ne znači toliko koliko sam umislio. Nijesam uspio da se zaposlim u struci, pa sam počeo da radim u Komunalnom i čistim nikšićke ulice jer je trebalo brinuti o porodici.” Boljelo ga je kada bi mu kolege rekle – Ti imaš srednju školu, a mi ništa, a radimo isti posao. “Nijesam mogao ništa da odgovorim.”
Tokom rata, od 1992. do 1997, sa porodicom je bio u Njemačkoj. “Radio sam u Mek Donaldsu i upoznao drugačiji život. Imali smo sve, hranu, odjeću, djeca su išla u školu. Konačno sam bio bezbrižan, a onda su mi javili da su mi roditelji bolesni. Vratili smo se i ponovo sam se suočio sa nemaštinom. Opet sam bio bez posla i opet je slijedila borba za preživljavanje.”
Uspio je da izdejstvuje socijalnu pomoć od 80 maraka. Nedovoljno da prehrani porodicu. Ponovo je počeo da radi u Komunalnom. U to vrijeme OEBS je pokrenuo projekat za Rome koji su završili srednju školu da nastave obrazovanje. Beganaj se prijavio i opredijelio za Filozofski fakultet, smjer predškolsko obrazovanje. Pet Roma i on prvi put su zakoračili na Filozofski fakultet. Nakon 20 godina ponovo je sjeo u klupu. Ovog puta u prvu. “Rekao sam sebi da ću da uradim sve što je u mojoj moći da, ako se desi da napustim, ne zažalim što nijesam pokušao da studiram.”
Prva ocjena, desetka iz sociologije, dala mu je vjetar u leđa. “Ponovo sam se uplašio kao u srednjoj školi. Ujutro sam išao na predavanja, popodne čistio ulice, a uveče učio. Imao sam divne koleginice koje su mi mnogo pomagale”, priča Beganaj koji te tako, radeći u Komunalnom, završio osnovne studije sa prosjekom devet, a diplomirao sa desetkom. Sa istim ocjenama završio je i specijalističke studije. Napustio je Komunalno da bi odradio pripravnički staž u vrtiću Sunce. “To je bilo prvi put da muškarac, pa još Rom, radi u vrtiću. Plašio sam se kako će me primiti koleginice i roditelji, hoće li me pustiti da radim sa djecom. Sve je prošlo kako treba, a od jednog djeteta sam dobio knjigu Najboljem učitelju. Bio sam oduševljen.”
Tako je Sokolj Beganaj počeo da ruši predrasude i stereotipe o Romima.
Ali, kada je završio pripravnički, opet je ostao bez posla i ponovo počeo da živi od socijalne pomoći. Bivše kolege iz Komunalnog su mu govorile da je trebalo da ostane sa njima. “Jednog dana djeca su me pitala: ‘Tata, je li vrijedjelo da se obrazuješ? Opet si bez ičega’. Riješio sam da napišem pismo Vladi, ne bi li mi pomogli.” Poslije nedjelju dana pozvan je na razgovor i tadašnji ministar Ferhat Dinoša mu je rekao da može da radi u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava.

Radionice za Rome

U međuvremenu su na predškolskom odsjeku otvorene magistarske studije.
“Rekao sam nadređenima da bih želio da upišem i podržali su me – Fondacija za stipendiranje Roma je platila i u roku sam završio magistarske studije na temu Antidiskriminacioni pristupi predškolskom sistemu Crne Gore.”
U međuvremenu, ćerka je završila osnovne studije sa boljim prosjekom od njega, a sin srednju školu. Oboje žive u Njemačkoj. Ona radi kao vaspitačica, dok sin studira elektrotehniku.
Sokolj Beganaj ima svoju misiju, pa godinama ukazuje Romima i Egipćanima da šalju djecu u školu, pokazujući na svom primjeru šta znači obrazovanje.
“Idem svuda, organizujem razne radionice sa djecom i roditeljima, sve u cilju da ne prose, da se obrazuju. Mi Romi živimo od danas do sjutra, ne vidimo bolju budućnost, mislimo da se život odvija samo tako kako mi živimo… Ali, stvari se mijenjaju na bolje. Kada sam počeo da studiram bilo nas je 25 srednjoškolaca, danas ih imamo više od 100. Imamo više od 20 studenata, još pet je završilo osnovne studije. Jedan kolega je upisao magistarske u Mađarskoj, koleginica koja radi u Ministarstvu vanjskih poslova završava magistarske studije, što znači da se ruše predrasude prema fakultetu, a koje su za nas Rome bile velika prepreka.”
Beganaj živi sa suprugom i majkom. Otac mu je umro, ne dočekavši sinovljevu diplomu. Majka je bila najsrećnija kada je završio studije. Ali, u međuvremenu je oboljela od Alchajmerove bolesti, pa ne zna da je njen sin Sokolj postao i magistar. To ga mnogo boli. Ipak, iako majka toga nije svjesna, svakodnevno joj uzvraća ljubav koju mu je pružila dok je bio dijete. Za sebe kaže da je srećan čovjek. Da mora, ponovo bi prošao kroz sve. Sjeti se ponekad dana kada je po kiši i snijegu čistio ulice, a nije imao čizme, pa je kući dolazio mokar i promrzao. Ali, sebe nikada ne sažalijeva. “Želja mi je da uradim što više korisnih stvari za društvo i moje sunarodnike. Želim da kroz dobre primjere i praksu ohrabrim što više Roma da se školuju, da jednog dana bude normalno da se Romi obrazuju i završavaju fakultete. Nastojaću da, koliko god budem mogao, dam svoj doprinos izlasku romske populacije iz siromaštva i loših životnih navika, da sa ponosom svako od njih može da kaže – Ja sam Rom.”

GRACIJA 92/2016.

Piše Svetlana Peruničić
Foto Darko Jovanović

Možda vas zanima

PRATITE NAS I NA INSTAGRAMU

NEDAVNO OBJAVLJENO