Dr Sonja Lazarovska rođena je u Mojkovcu 1961. godine u porodici Vinke i Ratka Božovića. Gimnaziju je završila u rodnom gradu, potom medicinu u Skoplju, da bi potom otišla u Prag, gdje je završila dvije specijalizacije i subspecijalizaciju iz oblasti reproduktivne medicine. Već 28 godina uspješno radi i živi u Pragu. Kao specijalista reproduktivne medicine dugo je radila na poznatoj klinici Pronatal. Zajedno sa embriologom Danielom Hlinkom prije pet godina osnovala je Prague Fertility Centre koji je ubrzo postao jedna od najprestižnijih klinika za vještačku oplodnju. Udata je i ima dvoje djece, ćerku Anu (22) i sina Viktora (16).
S nadom da će ostvariti potomstvo na Vašu kliniku dolaze brojni parovi sa prostora bivše Jugoslavije i uglavnom odlaze zadovoljni. Po čemu ste posebni?
– Češka nije zemlja u koju dolaze samo naši pacijenti već pacijenti iz mnogih evropskih zemalja, pa čak i sa svih kontinenata. Mislim da je u pitanju veliko iskustvo koje je Češka postigla u ovoj oblasti posljednjih tridesetak godina. Što se tiče našeg centra, presudni su povjerenje i naš otvoren i iskren odnos, a s druge strane veliki prestiž koji ostvarujemo u laboratoriji. U svim većim gradovima bivše Jugoslavije ima doktora i kolega koji dobro poznaju problematiku, sa kojima sarađujemo u interesu naših pacijenata, ali ovdje sigurno imamo određene prednosti. Između ostalog, prvi akreditujemo nove metode čak i u Češkoj, koja je u vještačkoj oplodnji velesila. U tom smislu napredujemo, pratimo razvoj laboratorijskih metoda u svijetu, držimo dobre rezultate, a dobar rezultat nam donosi i nove pacijente. Mjesečno imamo oko 70 parova.
U Češkoj je ozakonjena vještačka oplodnja putem donacije?
– Ovdje postoje liberalni a opet strogi i precizni zakoni koji omogućavaju asistiranu reprodukciju i liječenje svih medicinskih indikacija, što nije slučaj u drugim zemljama. Radimo vantjelesnu oplodnju sa genetskim materijalom parova, sa donacijom jajnih ćelija, donacijom sperme i u nekim slučajevima u sklopu medicinskih indikacija radimo i donaciju embriona. Genetski materijal i embrioni se mogu čuvati neograničeno pomoću krioprezervacije u najmodernijoj kriobanci.
Kako se ulazi u program vantjelesne oplodnje, kakva je procedura?
– Prvo dobro proučimo dokumentaciju naših pacijenata i ako obuhvata sve što je potrebno sačinjavamo plan. Protokol za postupak je individualno prilagođen godinama, težini, konstituciji i hormonima žene. O svemu na osnovu medicinskih indikacija odlučuje doktor, dakle nema nikakvih komisija, vrlo je jednostavno.
Na koji način vršite odabir donatora ukoliko je potrebno vantjelesnu oplodnju planirati na taj način?
– Isti su zakonski principi i za muške i ženske donatore, izuzev što žene mogu donirati između 18 i 35 godina a muškarci od 18 do 40 godina. Prije donacije se rade kompletni pregledi zdravstvenog stanja, testovi na prenosive bolesti se ponavljaju nekoliko puta, a na kraju se vrši i pregled kod kliničkog genetičara. Vodi se obavezno računa da donatori budu kulturne i prijatne osobe, imamo interne zahtjeve da imaju minimalno srednjoškolsko obrazovanje i određenu visinu. Vodimo računa o boji kose i očiju i krvne grupe kako bi postojale te podudarnosti.
Koliko puta žena može da donira jajne ćelije?
– Zakonom nije limitirano koliko puta donatorka može dati jajne ćelije, ali postoji dogovor između centara, koji nazivamo džentlmenski dogovor, o tome da jedna žena može donirati jajne ćelije najviše tri puta. To prije svega zbog zdravlja same donatorke. Donirane ćelije, pripadaju samo jednom roditeljskom paru. Ako se ta trudnoća ostvari i ako se desi da ista donatorka sljedeći put donira ćelije, vodimo računa o tome da to ne bude u istim krajevima, tj. istoj zemlji, tako ne prijeti opasnost da se ta djeca mogu sresti – što je često pitanje koje nam postavljaju pacijenti.
Zašto se ljudi odlučuju da doniraju genetski materijal?
– Postoji novčana satisfakcija, naravno, ali na kraju krajeva uvijek se radi o tome da neko može i želi nešto da donira. To je jedan humani čin – pokloniti jajnu ćeliju, jer za nekog ne postoji drugi put da dođe do trudnoće, do djeteta. Međutim, kada se ta jajna ćelija oplodi spermom drugog muškarca, naravno da donatorka ne može više da ima odnos prema tom embrionu. Fenomenalno je da se takav embrion može prenijeti, implantovati drugoj ženi i da se trudnoća dalje razvija normalno.
Koliki je procenat uspješnosti vantjelesne oplodnje?
– Uvijek se radi o vjerovatnoći uspješnosti, to moram stalno da objašnjavam. Uvijek postoji pitanje – zašto nije uspjelo? Uspješnost vještačke oplodnje uglavnom se vezuje za godine žene. U kategoriji žena do 35 godina uspješnost procentualno iznosi 40-50%. Do trudnoće može, ali ne mora doći. S tim morate stalno da se srećete i da uvijek iznova rješavate taj problem. To je specifičnost našeg posla. Doktori su pod istim stresom kao i pacijenti, jer u najboljem slučaju, kod polovine parova (tih 50%) liječenje neće biti uspješno. Jedino ponavljanjem postupaka i upornošću možemo postići dobre rezultate. Naravno, ogromno olakšanje je kad već u prvom pokušaju dođe do trudnoće. Kada uspije, to je jednostavno, svi su zadovoljni i sve se odvijalo kao što treba. Kad rezultat nije uspješan, onda 90% ne uspije upravo zbog same vjerovatnoće i biologije. Tada je potrebno istrajati i pokušavati. Postoji određen broj pacijenata, oko 10 %, kod kojih ne uspijeva bilo koliko da se trudimo i to je za sada tako. Ali, želja za djetetom je izuzetno snažna, tako da većina ljudi prebrodi psihičke probleme i odluče se u tom slučaju za donaciju.
Radite i genetsku analizu embriona?
– Sve što se danas može dijagnistifikovati na odraslom čovjeku, može se dijagnistikovati i na embrionu u genetskom smislu. Da budem jasna, genetska analiza se radi isključivo da bi se otkrilo genetsko oboljenje embriona, ako postoji porodica koja ima genetski problem ili ako se takvo dijete već rodilo, a nikako da bi se došlo do uvida u pol djeteta i na taj način vršila selekcija pola, to je strogo zabranjeno.
Vještačkom oplodnjom moguće je izbjeći genetska oboljenja kod potomstva.
– Vještačka oplodnja se kod genetskih indikacija preporučuje jer se embrion može analizirati jedino u slučaju vještačke oplodnje. Tada se prenosi u matericu već pregledan i zdrav embrion. Najčešće se radi o prethodno utvrđenim genetskim oboljenjima u porodici ili o roditeljima kod kojih je utvrđeno da su zdravi prenosioci genetskih oboljenja. Tada je idealno uraditi genetski pregled embriona radi sigurnosti. Danas su, međutim, velike mogućnosti prenatalne dijagnostike i u samoj trudnoći. Bez potrebe invazivnih postupaka, u trećem mjesecu trudnoće možemo iz krvi majke da izdvojimo fetalne ćelije i da u tim ćelijama ploda pregledamo pet parova hromozoma kod kojih se najčešće javljaju defekti: X, Y, 13,18 i 21 hromozom. Ova analiza je dosta umirujuća za pacijentkinju koja razmišlja da li da zbog godina radi amniocentezu. Naravno, moraju se uzeti u obzir i drugi pregledi: detaljan pregled morfologije ploda na UZV i specifične biohemijske analize u prvom trimestru trudnoće.
Koja je to takozvana gornja granica za vantjelesnu oplodnju kada su u pitanju godine žene?
– U češkom zakonu to je 49 godina, dok za muškarce limiti ne postoje. Prate se prirodne granice. Hormonske promjene kod žena i promjene u kvalitetu jajnih ćelija nastaju već poslije 35. godine kada se rezerve jajnih ćelija smanjuju, dok se poslije 40. situacija rapidno pogoršava. Nakon 45. skoro da ne srećemo trudnoću ostvarenu prirodnim začećem. Teško je i u vantjelesnoj oplodnji, ali nije nemoguće. Starosna granica koju možemo postići i doživjeti se u posljednjih 100 godina znatno pomjerila, ali često zaboravljamo da je reproduktivni vijek ostao isti pa možda i kraći. Nekada su žene rađale vrlo mlade i imale i po devetoro djece. U periodu trudnoće i dojenja, ženske jajne ćelije su zaštićene, te su žene koje su puno rađale mogle imati zdrave jajne ćelije i u nekim zrelim godinama.
Koliko na uspješnost oplodnje utiče psihička komponenta pacijenta?
– Psihička komponenta je jako važna. Kada se neko liječi 20 godina, iz godine u godinu se psihička komponenta pogoršava, tako da je teško održati vjeru. Postoje određene blokade i u ponovni postupak ljudi ulaze sa predubjeđenjem da trudnoća ponovo neće uspjeti. S tim konstantno moram da se borim i da pacijentima dajem snage. A dajem snagu, jer iz dosadašnje prakse znam da se uz upornost “čuda ipak dešavaju”. Što se tiče same donacije, u principu se par mnogo teže odlučuje za donaciju jajnih ćelija nego za donaciju sperme. Mislim da muškarci to mnogo lakše prihvate, nekako su racionalniji, lakše odluče. Žena u to ulazi mnogo emotivnije, teže i psihički se iscrpljuje do posljednjeg trenutka time da nije biološka majka. Po zakonu je, naravno, biološka majka žena ona koja porodi. Čak i zakon nam pomaže da shvatimo da je majka žena koja porodi, koja da život. Čim dođe do trudnoće, prvog miješanja krvi, kada embrion oživi, razvija se osjećaj materinstva i to je vaše dijete. Vi mu poklanjate život i nema dileme ko su roditelji. Zato je postupak donacije strogo anoniman. Pacijenti dolaze s različitim problemima, sa željom da se trudnoća ostvari, tako da već unaprijed imamo dobre roditelje.
Koliko novca mora da se izdvoji za jednu vještačku oplodnju.?
– Cijene su gotovo iste kao u Podgorici, Beogradu ili Zagrebu. Maksimalna cijena za tjelesnu oplodnju je do 2.500 eura, dok je za donaciju potrebno izdvojiti najviše 4.500 eura. U cjenovniku postoji čitava struktura laboratorijskih metoda koje koristimo. Ukoliko se radi o donaciji, preglede donatora, novčanu nadoknadu za genetski materijal i troškove zamrzavanja embriona snosi roditeljski par.
Koliko je dana potrebno boraviti u Pragu kada se radi vantjelesna oplodnja?
– Da ne bi suvišno boravili u Pragu, pacijenti sve pripreme mogu uraditi u svom gradu ili u nekom većem centru kod doktora koji se bavi ovom problematikom. Imamo puno kolega sa kojima sarađujemo i koji pregledaju naše zajedničke pacijente neposredno prije dolaska kod nas. Na taj način se njihov boravak u Pragu umjesto 10 do 14, svede na 5 do 7 dana.
Interesantno je da brinete o pacijentima sve od dolaska do kraja boravka u Pragu?
– Imamo veliki tim koordinatorki i asistentkinja koji govore naš jezik i brinu o našim pacijentima, vezano za smještaj, organizaciju prevoza i sve ostalo što im je potrebno. Pacijenti koji dođu Prag su potpuno bezbrižni sa te strane i nemaju osjećaj da su u inostranstvu.
Postoji li prevencija steriliteta?
– Naziv naše klinike zato i jeste Klinika za očuvanje plodnosti i liječenje neplodnosti. Preventivni programi će imati sve veći značaj i kod žena i kod muškaraca. Žene koje misle da rađaju u poznijim godinama ili još uvijek nemaju partnera, i ne mogu iz nekih razloga planirati na vrijeme trudnoću, treba da razmišljaju o zamrzavanju jajnih ćelija. To se već uveliko radi. Rekla bih da u tom smislu uopšteno, cjelosvjetski kasnimo.
Da li je postupak zamrzavanja sperme i jajnih ćelija komplikovan i koliko košta?
– Jednostavan je i nije skup. Kod žene zamrzavanje jajnih ćelija zahtjeva pripremu, stimulaciju uz upotrebu anestezije i utoliko je skuplji. Što se tiče vantjelesne oplodnje, veoma uspješno rješava muški problem. U ekstremnim slučajevima gotovo potpunog steriliteta postoji mogućnost da spermatozoide mađemo u samom tkivu testisa, jer tamo može još neko vrijeme biti očuvana tzv. fokalna spermatogeneza. Ako operacija ne pomogne, onda se predlaže opcija donacije sperme.
Specifičnost Vašeg centra je što u njemu rade isključivo žene?
– Da, među ekipom koju čini 35 žena imamo samo jednog muškarca. Jedan, ali vrijedan. Dr Daniel Hlinka je glavni embriolog koji uvijek i u svemu ide korak dva ispred svih ostalih 40 centara u Češkoj, tako da je, između ostalog, i to naš ključ uspjeha.
Kao specijalista reproduktivne medicine šta biste savjetovali mladim, a šta ženama u zrelijim godinama koje žele da postanu majke?
– Mladim ženama bih savjetovala da prvu trudnoću ostvare u mlađim godinama, a zrelijim ženama savjet je da ne odustaju. Najvažnije je pokušavati i ne gubiti dragocjeno vrijeme onda kad ga imamo sasvim malo, nekada ni jedan mjesec, ni jedan dan jer biološki sat otkucava.
Na internet forumima mogu se pročitati samo pohvale o Vašoj posvećenosti poslu i odnosu prema pacijentima.
– Svakom pacijentu se u potpunosti posvećujem i apsolutno imam isti odnos prema svima. Moj brat Predrag Božović Grof, fudbalski trener, kada ga nazovu prijatelji koji žele nekog da preporuče samo kaže – “kod Sonje vam ne treba preporuka, prema svima je ista”. Ja sam tako vaspitana da posvećeno i odgovorno radim svoj posao. Sa našim pacijentima krećemo u saradnju u vezi sa sterilitetom, ali smo tokom čitave trudnoće s njima u vezi i dosta često nam se javljaju i postavljaju određena pitanja, bez obzira što ih već tada vodi drugi ljekar. Puno parova poslije porođaja dođe da nas posjeti, a za nas nema veće satisfakcije.
Koliko često dolazite u Crnu Goru?
– Rijetko i na kratko, jer je moj posao jako specifičan. Podređujem se ciklusu, plodnim danima pacijentkinja koji ne poznaju vikend niti praznike. Odmor uvijek planiram i, naravno, idem u Crnu Goru da posjetim svoju majku i brata koji su u Podgorici i sestru Magdalenu Rađenović u Budvi. Uz svoju porodicu imam i ogromnu porodicu mojih pacijenata. Sa njima dijelim svaki dan, svaki trenutak, pa čak i slobodno vrijeme, ali mi zaista svi uzvraćaju pozitivnom energijom i toplinom. Velika je satisfakcija kada vam praznike, Novu godinu i Božić, čestita toliko ljudi i stalno vas blagosilja. Zato znam zašto sam ovdje, to je moja misija, bebe su moja misija i sve je tome podređeno.
GRACIJA 45/2015.
Razgovarala Danijela Đokić
