Sonja Milašinović: Roditelji, ne rizikujte – vakcinišite djecu

Šta su male boginje, ko ih može dobiti, kako se manifestuju i kako se liječe za Graciju govori direktorica Dječije bolnice u Podgorici

Prema posljednjim podacima, koji se iz dana u dan mijenjanju, u Crnoj Gori je od morbila (malih boginja) oboljelo osmoro ljudi, te smo tim povodom razgovarali sa direktoricom Dječije bolnice u Podgorici Sonjom Milašinović. Morbili, male boginje, ospice (lat. Morbilli, mala bolest) su veoma zarazno virusno oboljenje iz grupe osipnih groznica, koje uglavnom pogađa djecu. Uzročnik je virus morbila, iz porodice paramiksovirusa, koji se prenosi kapljicama pljuvačke. Širi se u okolinu tokom govora, kašlja i kijanja. Virus je aktivan u vazduhu ili na zaraženoj površini i do dva sata nakon izlaganja. Zaražena osoba može ga prenijeti od četiri dana prije izbijanja osipa do četiri dana nakon što se on pojavi. Bolest protiče kroz četiri karakteristična perioda, objašnjava Milašinović. “Prvi period je period inkubacije koji traje od 7 do 15 dana od dana zaraze. Tada nema nikakvih simptoma bolesti, a u posljednjoj trećini inkubacionog perioda bolesnik je infektivan. U drugom periodu pojavljuju se prvi simptomi: povišena tjelesna temperatura (i do 40°C), bolovi u mišićima, suvi kašalj, konjuktivitis, osjetljivost na svjetlo (fotofobija), bolovi u grlu (faringitis), iscjedak iz nosa i karakteristične Koplikove pjege na sluzokoži usne duplje, nasuprot donjim kutnjacima, koje izgledaju kao zrnce bijelog pijeska okruženo sa crvenilom, koje se pojavljuje i nestaje u jednom danu.” Nakon nekoliko dana od njihove pojave javlja se pravi osip na koži cijelog tijela. “Osip najprije zahvata lice, predio iza uva, a potom trup, ruke i na kraju noge. To je takozvana treća faza bolesti. Težina bolesti povezana je s proširenošću osipa, što je osip jači, teži je i tok bolesti. Obično kašalj i umor nestaju nakon nekoliko dana, temperatura se snižava, a ospice blijede. U četvrtoj fazi ospice nestaju redom kojim su nastajale, a bakreno-smeđe mrlje koje ostaju na koži se ljušte. Kod težih oblika bolesti mogu se pojaviti petihije i ekhimoze. Imunokompromitirani bolesnici (HIV, tumor, hepatitis C ili B) ne moraju imati osip. Kod njih se može pojaviti teška upala pluća koja brzo napreduje. Dijagnoza morbila se postavlja na osnovu kliničke slike i otkrivanjem antitijela u krvi”, kaže dr Milašinović, te napominje da su najosjetljiviji najmlađi.

“Osjetljiva su dojenčad i osobe koje su odbile obje ili nisu primile jedne od dvije potrebne doze vakcine protiv morbila”

“Prije nego što je uvedena primjena vakcine protiv morbila, obolijevalo je oko 90% stanovništva u dobi do 20 godina starosti. Bilo je normalno da se gotovo svaka osoba u djetinjstvu zarazi morbilama. Nakon uvođenja vakcinacije smanjen je broj oboljelih među djecom, a porastao je broj oboljelih u kasnijoj mladenačkoj i odrasloj dobi kada posljedice bolesti mogu biti pogubnije. Osjetljiva su dojenčad u vrijeme kad se smanjuje broj antitijela dobijenih od majke, i osobe koje su odbile obje ili nijesu primile jedne od dvije potrebne doze vakcine protiv morbila. Djeca majki koje su vakcinisane ili su preboljele bolest u pravilu ne obolijevaju prvih šest mjeseci života, jer su još zaštićena majčinim antitijelima koja se prenose preko posteljice ili dojenjem.”

Liječenje malih boginja

Milašinović objašnjava i kako se liječe male boginje, te toliko se prosječno pacijenti sa ovim oboljenjem zadržavaju u Kliničkom centru. “Za sam virus morbila nema specifičnog lijeka, a liječenje se svodi na ublažavanje simptoma. Postiže se odmorom u zamračenoj sobi, uzimanjem paracetamola koji snižava temperaturu i smanjuje bolove u mišićima te unošenjem puno tečnosti u organizam i ovlaživanjem vazduha. Bolesniku se mogu dati aerosol i sirupi za ublažavanje kašlja, a ako se uz osip javlja i svrab, mogu se primijeniti i antihistaminici te tečni puder sa anestezinom. Iscjedak iz oka treba čistiti toplom vodom ili fiziološkim rastvorom. Dakle, terapija je simptomatska. Liječenje morbila u hospitalnim uslovima nije obavezno, već samo kod pacijenata kod kojih se slute ili su manifestne moguće komplikacije bolesti. Prosječno vrijeme zadržavanja pacijenata na hospitalnom liječenju, u našem dosadašnjem iskustvu je oko sedam dana.”

Interesovalo nas je i koje su posljedice zanemarivanja bolesti, kako sve može da se ugrozi zdravlje. “Otpornost organizma tokom bolesti veoma oslabi, pa dijete može lako oboljeti od drugih bolesti, koje nastaju kao superinfekcije. Bakterijska infekcija može izazvati upalu srednjeg uha, bronhitis, upalu pluća, kao i upalu mozga. Veća je opasnost od upale pluća kod male djece, dok je kod odraslih veći rizik od dobijanja encefalitisa. Encefalitis se pojavljuje kod otprilike 1 na 2500 oboljelih od morbila, opasan je jer može doći do komplikacija i smrtnog ishoda. Subakutni sklerozirajući panencefalitis je smrtonosna bolest s oštećenjem mozga koja se pojavljuje mjesecima ili godinama nakon preboljenih morbila.”

 Dileme oko MMR vakcine

Određeni broj građana sumnja u kvalitet MMR vakcina i čak odlučuju da ne vakcinišu svoju djecu. Milašinović nam je odgovorila na pitanje ima li prostora za sumnje, te koliko je ta vakcina djelotvorna u borbi protiv morbila i drugih zaraza. “MMR vakcina namijenjena je za primjenu kod djece uzrasta od devet mjeseci i starije, adolescenata i odraslih osoba u cilju zaštite od obolijevanja uzrokovanih virusima malih boginja, zaušaka i rubeole. Nakon primjene MMR vakcine, imuni sistem (prirodni odbrambeni sistem organizma) će stvarati antitijela koja će zaštititi vakcinisanu osobu od infekcije virusima navedenih bolesti. Iako MMR vakcina sadrži žive viruse, oni su oslabljeni, tako da kod zdravih osoba ne mogu uzrokovati morbile, zauške i rubeolu. Kod nas se mogu koristiti isključivo vakcine koje su proizvedene, testirane, licencirane i namijenjene za upotrebu u najrazvijenijim zemljama svijeta. Na ovaj način je zakonom osiguran isti kvalitet i način upotrebe vakcina kao u najrazvijenijim zemljama svijeta. Za podrobnije informacije o MMR vakcini najmjerodavnije je mišljenje specijalista epidemiologije iz Instituta za javno zdravlje Crne Gore.”

Milašinović je dala savjet i roditeljima koji su i dalje u dilemi da li djeca treba da prime vakcinu te koliko je pametno odlagati vakcinaciju. “Roditeljima koji su još u dilemi da li da vakcinišu svoje dijete MMR vakcinom, savjetujem da to svakako učine, jer u današnjem vremenu, kada nam je, hipotetički, epidemija morbila na vratima, veliki je rizik ostavljati djecu nezaštićenom i potencijalno izloženu obolijevanju, sa mogućim ozbiljnim posljedicama. Epidemiološka situacija je takva da vremena za nepovjerenje u tekovine zvanične medicine nema i roditelji moraju da zauzdaju svoje strepnje i nedoumice u vezi za vakcinacijom, i moraju vjerovati pedijatrima i epidemiolozima, radi dobra i bezbjednosti svoje djece. Roditelji sve češće, samoinicijativno, odlažu vrijeme vakcinisanja djeteta do druge ili treće godine, do vremena kada se i sami uvjeravaju da dijete nema smetnji u psihomotornom razvoju, ali smatram da je to medicinski neopravdano, a i rizično po zdravlje njihove djece.”

Prebolijevanje morbila stvara trajni imunitet po pitanju te bolesti. Ipak, u rizičnoj grupi su i stariji ljudi. “U rizičnoj grupi su i stariji ljudi koji generacijski nisu bili obuhvaćeni imunizacijom i koji nisu prebolovali morbile, a ukoliko imaju i neke od hroničnih bolesti, to ih dodatno uvodi u rizik od mogućih komplikacija.”

Razlika između morbila i varičele

Milašinović objašnjava kako prepoznati razliku između morbila i varičele (ovčijih boginja). “Zajedničko ovim bolestima je osip po tijelu i licu, kao i svrab, ali ništa više od toga. Takođe, mora se znati da dijete može istovremeno oboljeti i od varičele i od morbila, mada je to uglavnom u okviru teorijskih mogućnosti. Osip kod morbila prvo izbija na licu (traje do sedam dana, kada koža počinje da se peruta), a osip kod varičele prvo izbije na trupu, najčešće na stomaku, zatim i po cijelom tijelu, na genitalijama, ušima, ali i na sluzokoži. Promjene koje se javljaju na koži kod varičele su (za razliku od morbila) ispunjene tečnošću. Kada se ta tečnost zamuti znači da će pustula uskoro pući i da će nastati krastica, koju treba čuvati od iritacija da ne bi rezultirala trajnim ožiljkom na koži. Kada se stvore kraste pacijent više nije zarazan, a bolest ukupno traje oko 14 dana. Varičela se prenosi kašljanjem, kijanjem, kapljicama pljuvačke, a inkubacija traje od dvije do tri nedjelje, kada se pojave prvi simptomi: lako zamaranje, opšta malaksalost, bolovi u mišićima, temperatura može i ne mora da bude povišena, može doći i do glavobolje i povraćanja. Morbile ne počinju tako, već više nalik respiratornoj infekciji: izuzetno visoka temperatura, kašalj, curenje iz nosa, a u nekim slučajevima pacijent ima i konjuktivitis. Pacijent je zarazan dok ima osip, kao i četiri dana nakon što se osip povuče. Nabrojani simptomi ne moraju uvijek da budu prisutni, ali kod većine inficiranih jesu. Prije izbijanja ospi, morbile karakteriše i pojava Koplikovih mrlja. S unutrašnje strane obraza pojavljuju se sitne bijele mrlje kao ‘prosuti griz’. Zatim se tri do sedam dana kasnije pojavljuju mrljaste ospe najprije po licu, a zatim po ostatku tijela. Ospe traju četiri do sedam dana i obično se kožne promjene završavaju perutanjem kože.”

Morbile i varičele najviše se razlikuju po učestalosti i ozbiljnosti komplikacija. “Dok varičela ima prirodniji tok, ako se i pojavi neka komplikacija, to se odmah prepozna po tome što bolest ne prolazi, kod morbila se češće javljaju zapaljenje srednjeg uha, laringitis, meningitis, encefalitis. Učestalost komplikacija varira u zavisnosti od populacije o kojoj je riječ. U našoj sredini bi se moglo očekivati da se encefalitis i druge komplikacije opasne po život jave kod približno jedne na 1.000 oboljelih osoba.”

U Crnoj Gori je vakcionisano 70% djece, što je 14% više u odnosu na oktobar prošle godine, a u tome je mnogo pomogla i kampanja o važnosti vakcinacije. “Sigurna sam da je kampanja o važnosti vakcinacije pomogla u pogledu povećanja broja djece koja se podvrgavaju istoj. Smatram da se treba nastaviti sa informativnom djelatnošću po pitanju davanja pouzdanih informacija roditeljima i da treba imati empatijskog sluha za njihove postupke. Uopšteno gledajući, u velikom broju slučajeva, ne smatram da je nedovođenje djece na vakcinaciju stvar neodgovornosti roditelja, već da je to pitanje njihove zebnje da nečim ne naškode svom djetetu. Roditelji su razapeti između roditeljske odgovornosti i velikog straha od sfera medicine koje su im nepoznanica, a njihova anksioznost je podgrijana mnoštvom nevalidnih informacija koje su im tehnološki dostupne. Treba prijateljskim i stručnim odnosom kod jednog broja roditelja nastojati vratiti povjerenje u stručnost medicinskog osoblja i pouzdanost zvanične medicine.”

 

GRACIJA 126/2.mart 2018.

Piše Bojana Komnenić; Foto Vesela Mišković

 

 

 

 

 

 

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...