Razgovarala Danijela Đonović
Foto Vesela Mišković i privatna arhiva
Fotografije umjetničkih radova Radoje Jovanović
Fotografije sa otvaranja izložbe Samir Lačević
Svrstavaju ga u postmoderne slikare, enigmatične i intenzivne, dubokoumne, slojevite i fluidne, a istoričar umjetnosti Marin Ivanović jednostavno je rekao “Ne možete ga mimoići ili zamijeniti s bilo kim drugim”. Preko 50 samostalnih izložbi, gotovo 300 grupnih postavki, brojne nagrade i priznanja potvrda su konstantnog i orginalnog stvaralaštva poznatog crnogorskog slikara Srđana Vukčevića, koji posljednje tri decenije stvara i živi na relaciji Pariz-Podgorica-Herceg Novi. U Francuskoj ima status slobodnog umjetnika i član je Maison des Artistes.
Njegova nova izložba Divinske promenade, koju čine postavka slika Julimbriški vrt i instalacija u prostoru Ispovjedaonica Efeta, svečano je otvorena krajem juna u Modernoj galeriji u Podgorici, na radost mnogobrojne likovne publike.
Kako je nastao projekat Divinske promenade?
– Već par godina sam razmišljao na temu empatije i međuljudskih odnosa. Jedna od mojih pasija je komunikacija između onoga što je naša svijest i naša podsvijest. Neverbalna umjetnost je svakako jedan potpuno drugi svijet od ovog spoljnog svijeta. To su neka začudna kretanja, a sve u cilju da oplemenimo. Godinama se nalazimo u nekom sunovratu, što je kulminiralo ovim velikim događajima, pandemijom koja je sve poremetila. U suštini to se ne odnosi na sam stvaralački čin, ali je važno da mi napravimo tu konekciju, da stvari razumijemo i da ih podijelimo s drugima. Meni je bilo prirodno da pređem u novu fazu i da istražim ono mjesto gdje bismo mogli da stavimo sebe. Da stavimo sebe na mjesto onoga ko prosuđuje sa samim sobom. Tako sam koncipirao ovaj novi projekat i nazvao ga Divinske promenade.
Plan je bio da izlažete u inostranstvu, a ipak je projekat realizovan u Podgorici.
– Ovaj projekat sam planirao za inostranstvo, ali, kao što i kulturu smatramo univerzalnom, smatrao sam da je isto tako mjesto i vrijeme da projekat realizujem ovdje. Jednako bi bilo u Parizu, možda bi recepcija bila druga, ali je to nešto što osjećam kao kulturu svijeta. Znači, nisam sebe nikad stavio u okvir, nemam ambiciju da se od toga napravi nekakvo čudo, niti želim nešto da pomjerim na način na koji vjerovatno drugi mogu i imaju snage.
Divinske promenade su u prevodu božanske, uzvišene šetnje?
– Divinske, zato što sam sklon šetnjama koje nisu samo u vremenu i prostoru ograničene, nego su univerzalne. Prolazeći kroz neko predvorje uvijek smo u raskoraku između onog sto smo naumili i onog gdje smo krenuli. To kretanje sam zaokružio ovom izložbom i postavio je kao temu koja je naizgled intrigantna samim tim što je podijeljena u dva dijela. Kada prođemo kroz aulu, predvorje, nazovimo to predvorje smrti, u drugom tumačenju predvorje naših sudbina, života, nalazimo ono što nas čeka u nekom drugom ili na nekom drugom svijetu. I naravno i moj nomadski šator, Ispovjedaonica Efeta, mjesto je gdje se nalazimo pred začudnim svijetom ili svijetom jednako slatkim i oporim. Jer taj atrijum, antički vrtovi i ta šećerna vuna mogu jednako biti asocijacija na sladunjavu priču, kao i opor susret sa našom podsviješću.
Julimbriški vrt je poseban segment izložbe, ali i poseban svijet koji ste izgradili imaginacijom?
– U kreativnom procesu od iluminacije do realizacije nadogradio sam jedan svijet sa svijetom koji sam nazvao Julimbriški vrt, koji je u stvari jedna mirisna priča. Mirisna priča u kojoj bi nam kupidoni i anđeli bili iznad glave, u kojoj bi mogli biti naša blagovijest, gdje prevladavaju čudna i senzitivna osjećanja. Nazvao sam to nekom vrstom alegorije. Julimbriški vrt koji je, može se reći, moja tema, mjesto je gdje prolazim i dolazim, mjesta u koja dolazimo da bismo odmorili dušu, razmislili o sebi.
Šta predstavljaju vrtovi koji su česti u Vašoj slikarskoj priči, kao što su Luksemburški park ili Berlinski park?
– Vrtovi i parkovi su u stvari senzacije naših čulnih svjetova u svim godišnjim dobima. Vrtovi su za mene odredišta u kojima je moguće sublimirati u ovom slučaju ono sve što čini jedan život. To mjesto je projektovano da mi s predumišljajem odemo i u njemu boravimo. Vrtovi su svečanosti naših života.
Vrtovi prolaznosti ili parkovi neprolaznosti?
– Imamo godišnja doba koja su važna jer vidimo u njima protok vremena, vidimo naša ostarjela lica. Odatle možda i ta ispovjedaonica gdje sebe vidimo kao mlade. Tu imamo divnu priču Dorijana Greja, kao i mnoge druge u parku kao fenomenu, mjestu neprolaznosti uvijek je ono sve što imamo. To je mjesto gdje možemo da napravimo rekapitulaciju suštine života, sopstvenih emocija, jer, kako sam to u jednom intervjuu rekao, kako da se okupamo bez vode ili osunčamo bez sunca? Evo, došli smo do sfera u kojima prizivam, da ne kažem, duhove, ali predivne svečanosti naših života.
A kupidoni i anđeli na slikama?
– Slike mojih kupidona i anđela na izložbi u stvari su neprekidni krug, koji nema početka i kraja. Samo bi oni mogli da budu jednako i medaljoni naših uspomena, sjećanja, i ljubavi i mržnje i radosti i bola jednako. Jer bez bola ne možemo.
Julimbriški vrt vodi do ručno rađenog čadora takozvane Ispovjedaonice Efeta u kojoj je čistilište duha i duše i gdje smo u susretu sa sopstvom?
– Da, u tom svijetu naših raskošnih i strašnih duša ima malo vremena da to podijelimo sa spoljnim svijetom. Nadogradio sam čador, napravio sam vještački prizor misleći da naše oko može da opazi ovo drugo, htio sam da zavedem publiku na one prave staze da skrene i da vidi suštinu. U tom svijetu smo sami sa sobom, a u ogledalu su odrazi naši, naše duše, da vidimo ono što je u nama, kako bismo postali plemenitiji, empatičniji i da se zapitamo ko smo. Sve može biti bolno i lijepo, i manje bolno i manje lijepo, ali važno je da u našem opredjeljenju imamo kapaciteta za sopstvene odluke i da iz čadora izađemo promišljeniji.
U ispovjedaonici posmatrača očekuju Vaše stvari, maske, ogledalo, koje svako doživljava na svoj, jedini mogući način.
– Stvari uglavnom pripadaju epohi ili su one koje sam sâm dizajnirao. Ja sam to stavio kao što biste Vi poslužili neki meni ili bife. Postavio sam stvari koje mogu da vas odvedu u potpuno preispitivanje ili u indiferentnost, ali je dragocjeno jer samo po sebi podrazumijeva svečanost u kojoj smo sami sa sobom. Maske sam nazvao glas pravednika, ali može biti jednako i san. Moje ogledalo, naravno, i moje maske mogu biti i svečane i posmrtne, i i lijevi i desni profil, i anfas koji vas tačno gleda u lice. Da li smo iza jednog lica, drugog, da li je treće u četvrtom? Znači, to je neka vrsta treće dimenzije, a izbor je u nama samima i ja sam samo neki mađioničar, vrač koji je htio da dâ šansu posmatraču. Htio da napravim vrstu alegorije za moja osjećanja i za moju ideju, da malo omirišem svijet. Jer kad postoje svjetovi u kojima svakodnevno obitavamo, zaboravimo ono što je naša potreba, na primjer da smo svježi kad izađemo iz mora. Da li ima nešto ljepše od toga, a pritom je manje važno da li je malo hladno ili toplije. Vraćamo se onom suštinskom, što nas čini radosnima, da opažamo jutro u parku, opažamo jutarnje sunce. To su jednostavne vrste iskustava koje nam koriste.
Kad postoje svjetovi u kojima svakodnevno obitavamo, zaboravimo ono što je naša potreba, na primjer da smo svježi kad izađemo iz mora. Da li ima nešto ljepše od toga
Kako ste osjećali kao prvi ispovjednik?
– Pošto sam ja realizator, a priori sam znao što želim da postignem. To je moj mizanscen, kojim suvereno vladam. Gradio sam taj svijet kao neki mladi arhitekta, znači sa svim sokovima onoga što sam smatrao da treba da pružim, po mom nekom ukusu ili, da kažem, nekim mojim svjetovima, onakvima kakvi jesu, začudnima. No, svaka od tih mogućih asocijacija i interpretacija bi bila i jednako tačna zato što je govori autor, i netačna zato što posmatrač ima vlastiti asocijativni spektar koji je u tom smislu nedjeljiv.
Mogu li se Divinske promenade svrstati u konceptualnu umjetnost?
– Ispovjedaonica Efeta je, naravno, nadnaravna dimenzija kojom sam htio da uputim sebi svakog ponaosob, i u tom smislu to jeste konceptualna umjetnost. Naši unutarnji svjetovi su suprotstavljeni spoljnom svijetu, a naše iskustvo, ma kakvo da je, to je naša tajna soba. Naša osjećanja koja se javljaju ulaskom u prostor koji sam oplemenio ili opskrbio raznim artefaktima ili memorabilijama, kao što je recimo čajna lutka sa krinolinom ili kuče za pidžamu, nešto je što treba da simulira našu podsvijest ili našu prirodu, kojoj je potrebno da se negdje sakrije ili sačuva.
Mijenjali ste odredišta kroz prostor i vrijeme, da li su Vas takva putovanja izmijenila?
– Moja putešestvija uvijek su bila manje važna što se tiče odredišta, a u suštini su jedan te isti svijet. Volio bih da sam mijenjajući svoje svjetove u mojim umjetničkim godina prošao kroz sva ta sazviježđa i planete, dajući, uslovno da kažem, na neki način recept slike. U tom životu koji imamo možemo da vjerujemo i u neki drugi život. Kao što možemo i da opredijelimo naše emocije. Sve je to začaureno i nalazi izraz kroz umjetnički proces i realizaciju, sliku koja se pred vama pojavi.
Može li se reći da je umjetnost, kao i život, vječita potraga za smislom?
– Uvijek nešto tražimo, tražimo ljubav, tražimo ženu, tražimo brak, tražimo, ali nažalost možda to ne nađemo. Umjetnici, vjerujem, malo pomažu da se te staze lakše pronađu, da stignemo do nekih ciljeva ili bar prepoznamo blagodeti radosti ili smisla života. Francuzi kažu život je lijep. Veličanstven život je lijep i sa bolom i sa tugom, i sa radošću, i sa srećom i, naravno, sa svim onim što čini život.
Francuski književnik Gistav Flober je rekao da bi umjetnik trebalo da bude u svom djelu kao Bog u svemiru, nevidljiv i svemoćan. Da li ste Vi svemoćni i nevidljivi u umjetnosti?
– Naša pobožnosti ili religioznost umjetnička je u nama samima, što je vrlina za samog umjetnika. Umjetnost je vrsta svečanosti, ozbiljnosti kojom posvećujemo naše živote, dajući jedan drugi svijet na dlanu, svijet koji je jednako moguć. Imamo definiciju da je to laž kojom se govori istina ili istina kojom se govori laž. Ja sam Mali princ koji ima čarobni štapić. Taj moj aksesoar ili artefakt u stvari je jednako vidljiv i nevidljiv. Vidljiv zato što imam sredstva da to izrazim, to su boje, forme, slike, čadori… I ono nevidljivo u vazduhu, nadnaravno, što umjetnost čini veličanstvenom.
