Ako mi gospodin i danas tradicionalno donese bombonjeru sa čokoladnim srcima, biće u velikom problemu! Zna da sam trenutno slađa od konditorskih čarolija i zarad zdravlja ne smijem ni da ih omirišem. A takođe je dobro upoznat sa mojim stavom glede prazničnih džentlmenskih gestova. Budi mangup pa mi iz čista mira, na niđe veze datum, na primjer 15. april, kupi auto, stan na moru, ili uplati putovanje na Maldive. To bih baš voljela. I dodirni mi koljena, ovo, ono. Opet sam sarkastična.
A šta mi to danas slavimo?
Da li to što me kada pomenem ime Marije Kiri neka đeca nadmeno ispravljaju: “Kaže se Maraja Keri, ekskjuzzzmi…?” Dobro je da uopšte znaju i ko je ova druga, pametnice malene! Slavimo li to što se više niko ne sjeća Džasinde Ardern, bivše premijerke Novog Zelanda? U vrijeme pandemije Džasinda je zadivila čitav svijet svojim mudrim i promišljenim potezima. Posebno smo bili zadivljeni a i ponosni mi što pola života prijetimo kako ćemo poći tamo da čuvamo ovce. Džasinda je nedavno dala ostavku neukaljana korupcijom. Istrošila se i kao premijerka nema više šta da ponudi, rekla je prva žena na planeti koja je svoju tromjesečnu kćer ljuljala na sastanku svjetskih lidera u Ujedinjenim nacijama! Mnoge su bebe već bile na sjednicama parlamenata, ali su, kažu, ona i njena djevojčica donijele više dobra nego svi politički govori zajedno. Ne sjećamo se žene čija kćer još nije ni tinejdžerka, a ko su Emilija Erhart, Roza Parks, Florens Najtingejl… To smo zaboravili, ali zato odlično pamtimo zlikovce, diktatore i razne svaštočine muškoga roda, dabome.
Kad smo već tu, ko je odlučio da je dojenje bebe sramotan čin? Oni koji u slici majke koja hrani svoju bebu vide nešto besprizorno i sramotno mogli bi da pođu da im to pogleda neki ljekar. Ili da odrastu. Homo sapiens je sisar i potpuno je prirodno da majka doji svoje mladunče kad je gladno. “Uobroči ga, jadna”, reći će namćori. Kako da ne, samo bebi saopšti kakav raspored ti odgovara i ona će da ga poštuje u minut. Što me sasvim očekivano digresivno dovede do neslavnog pitanja: “Doktore, kako je to biti majka?”
Zaboravili smo ko su Emilija Erhart, Roza Parks, Florens Najtingejl, ali zato odlično pamtimo zlikovce, diktatore i razne svaštočine muškoga roda, dabome
Doktor ili doktorica, hirurg ili hirurškinja, advokat ili advokatica, sudija ili sutkinja… U početku me ovaj jezičko-rodni rat pomalo i nervirao, jer je nekako trivijalan u odnosu na ozbiljne probleme koji se, evo, od Eve do danas ne riješiše. Po logici moje pokojne babe, zovi me i loncem, samo me nemoj razbiti, vjerujem da svako ima pravo da se izjasni kako želi da ga oslovljavaju sve dok obavlja svoj posao najbolje što umije. Ali, onda pročitah traktat jedne zabludjele glave o tome kako su ovom borbom ugrožene prave porodične vrijednosti. A jel’, ma šta kažeš? E pa sad za inat ima da bude i kamiondžijka i mehaničarka i mesarka i sve što smo u stanju da uradimo, kolikogod paralo uši. A, bez pretjerivanja, možemo sve!
Pratim jednu mladu Francuskinju na Instagramu. Ne, nije neka poznata influenserka prenemagalica koja uskače iz jedne kombinacije u drugu, niti samouvjereno preporučuje razne mazalice protiv bora, a da nije dostigla ni dvadeset petu. Ovo dijete renovira kuće. Iz prave, nema foliranja! Ženstvenija od mnogih gore pomenutih, hobluje parkete, razvaljuje kupatila, rukuje teškom mašinerijom, milina da je gledaš! Francuska Ljeposava!
Prije grešne Eve ne bijaše tama nad bezdanom. Bijaše vjerovatno nekoliko maštovitih poslušnika na zadatku sa nekim slovima. A još ranije, kroz staru Grčku i nešto mlađahniji Rim žene su hodale obespravljene, smatrane nižim bićima i uglavnom služile za produženje vrste. Osim u slučajevima Sparte, đe su bili malo liberalniji, jer nisu imali kad od ratovanja i Rima gdje su vlasnice nekretnina, dok ih ko ne prevari, bile donekle sigurne. Ali, njihov život nije vrijedio ni novca, a ni kazne. I dalje kroz istoriju stvari nisu predaleko odmakle. Čak i gospodin Engels, vjerovatno dobrano ugrijan trierskim vinom kolege Marksa, napisa gomile nebuloza o prvobitnom društvenom uređenju, martijarhatu, koje vam sad stvarno ne bih prepričavala. Jasna vam je poenta. Sufražetkinje, feministiknje, drage Klara i Roza, Džulija Roberts prvim honorarom većim od onih koje su dobile kolege u pantalonama, uspješne naučnice, političarke – tek su načele vrh ledenog brijega.
Uvijek se oko ovog praznika sjetim Bata i Seka čokolada. Donijela nam tetka. Mali gazda svoju pojeo iz dva zalogaja, a ja gricnula tek jednu kockicu. On musav do ušiju kreće indijansku kukumavku u D-molu sa sve suzama, grlat ka gladno jare: “Mamaaaaaoooonamineda…čoloaaaaaaduuuu!!!“ U trenu mi jedna otima poslasticu, druga drži predavanje o tome kako nije dobro da muško plače, dok se ja pitam šta skrivih sad? Trauma iz djetinjstva, ma kakvi. Samo kroki stanja na Balkanu, a i šire.
Jesmo li išta učinili da se ne ponove sudbine Šejle, Vere, Branke, Zumrite, Edise, Ivane? Žrtve femicida ništa ne može vratiti, ali zar neprimjereno kratke kazne ili lagodno umanjenje istih nije vrijeđanje zdravog razuma i ljudskosti u svakom od nas? Da li je humano to što žrtve nasilja i dalje godinama ćute u strahu od osude i sramote? Jer rijetko će čuti riječi iskrenog saosjećanja, ali će ih nesebično zasipati malicioznim komentarima: “Sama je to tražila, viđi kako se oblači, šminka; ona je njega izazivala; ona ne umije da ćuti.”
Ja nisam niže biće. Ni jedna od nas. Nadam se da ću doživjeti da se za mojim stolom okupljaju nove generacije Milačića, kao što smo nekad činili za Natalijinim i Velikinim, a danas slušamo i poštujemo svaku Lolinu riječ i savjet. Vladamo izvjesnim vještinama koje uljepšavaju život, a muškarci pojma nemaju o čemu pričam.
Šta biste vi bez nas?
GRACIJA 232/mart 2025.
