U posljednjih 20 godina, zahvaljujući brzom razvoju u oblasti slikanja mozga i neuronauke, sada se može sa sigurnošću tvrditi da je mozak sposoban za reinženjering – i da smo mi sami inženjeri. Neuroplastičnost – opšti termin koji opisuje trajne promjene na mozgu tokom ljudskog života – je sjajna stvar, a evo zašto:
Možemo povećati inteligenciju.
Možemo naučiti nove vještine koje nam mogu promijeniti život.
Možemo se oporaviti od određenih vidova oštećenja mozga.
Možemo povećati emocionalnu inteligenciju.
Možemo se odviknuti od štetnog ponašanja, uvjerenja i navika.
S druge strane, možemo redizajnirati svoj mozak nagore!
Srećom, zahvaljujući našoj sposobnosti da se odučimo od štetnih ponašanja, uvjerenja i navika, možemo se uvijek vratiti na pravi kurs.
Uvjerenja mijenjaju mozak Donald Hebb, rani pionir neuroplastičnosti i neuropsihologije, rekao je da se neuroni koji zajedno funkcionišu međusobno povezuju. Dr Michael Merzenich, koji je danas možda najpoznatiji svjetski neuronaučnik, nadogradio je Hebbov rad, dokazujući odnos između misli i strukturalnih promjena u mozgu. Naša iskustva, ponašanje, razmišljanje, navike i način na koji reaguješ neodvojivi su od toga kako se naš mozak oblikuje. Negativne navike mijenjaju naš mozak nagore. Pozitivne navike mijenjaju naš mozak nabolje.
Kukanje i promjene na mozgu Kako negativno ponašanje kao što je kukanje, mijenja strukturu mozga? Svi znamo nekoga ko je uvijek negativan. Osobu koja čini se nikad nije zadovoljna. Negativni ljudi se gotovo uvijek žale na nešto. Još gore, ljudi koji stalno kukaju ne zadovoljavaju se time da zadrže svoje misli i osjećanja za sebe, već traže nekog nevoljkog slušaoca. Nesumnjivo je da nerviraju svoje prijatelje i porodicu, ali ne treba ih kriviti već razumjeti. Svi se žalimo na nešto s vremena na vrijeme, Zapravo, istraživači s Univerziteta Clemson empirijski su dokazali da svi povremeno gunđamo. Neki to samo čine češće od drugih. Neki ljudi se žale kako bi na taj način privukli pažnju i uvijek razmišljaju o tome kako je njima teže nego drugima. Neki su hronično nezadovoljni. Ako ne pričaju o svojoj tegobi, onda vjerovatno razmišljaju o njoj.
Psiholozi ovo kompulsivno ponašanje nazivaju ruminacija, a definiše se kao repetitivno razmišljanje o problemu bez kraja i konca. Ruminacija je, nažalost, direktno vezana za depresivan i anksiozan mozak. Ljudi koji se stalno žale imaju manji emocionalni koeficijent, neophodan za razumijevanje emocija. Njih ne zanima vaše gledište, razmišljanja ili osjećanja. Oni će koristiti svaku priliku da vam se izjadaju.
Da li je mozak kriv? Odgovor je uglavnom – da.
Većina negativnih ljudi ne želi da se ovako osjeća. Ko bi želio? Štetno ponašanje kao što je kukanje, ako mu dozvolimo da se kontinuirano odvija u mozgu, neminovno će izmijeniti misaone procese. Izmijenjene misli vode do izmijenjenih uvjerenja, što vodi do promjena u ponašanju.
Naš mozak po prirodi ima tendenciju da se fokusira više na negativne okolnosti nego na pozitivne. Dr Rick Hanson, neuronaučnik i autor knjige Buddha’s Brain, objašnjava to ovako: “Negativni stimuli proizvode više neuronske aktivnosti nego jednako intenzivni pozitivni stimuli. Njih je takođe lakše i brže uočiti.”
Ponavljanje je majka znanja. Kada ponavljamo fokus na negativnom, žaleći se konstantno, mi koristimo neurone odgovorne za negativnu tendenciju. Tako da kreiramo negativno ponašanje putem ponavljanja. Nije moguće sve vrijeme biti sretan i pozitivan, niti to treba pokušavati. Međutim, treba da preduzmemo konkretne korake kako bismo se borili protiv negativnog razmišljanja. Istraživanja pokazuju da je meditacija jedan od načina.
VIA www.buka.com
