Staša Koprivica: Inspirativna mi je snaga i upornost Sare Bernar

“Svi iz ekipe radili smo i duže i posvećenije nego što je uobičajeno da bismo napravili predstavu dostojnu bogatog evropskog pozorišta”, kaže rediteljka predstave Uspomene Sare Bernar koja je u Herceg Novom premijerno prikazana 16. septembra

Razgovarala Danijela Đonović
Foto Privatna arhiva, JUK Herceg Fest/Zvezdana Kujović

Predstava Uspomene Sare Bernar samo je još jedan u nizu uspješnih pozorišnih projekata poznate rediteljke, scenaristkinje i dramaturškinje Staše Koprivice. Pozorišnu i radio-režiju diplomirala je na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu 2007. sa diplomskom predstavom Mandragola u pozorištu Boško Buha i nagradom Hugo Klajn za najboljeg studenta režije. Na beogradskim teatarskim scenama je u njenoj režiji postavljeno više od dvadeset pozorišnih komada, između ostalih i Čarobnjak iz Oza, Ljubav i moda, Čorba od kanarinca, Ne igraj na Engleze, u Gradskom pozorištu Modro blago te Noć četiri mjeseca u Hercegnovskom pozorištu. Ova svestrana, energična i nadasve talentovana umjetnica napisala je dva dramska teksta, Priča se po gradu i Anđeli čuvari, scenaristkinja je nekoliko TV serija, Nemoj da zvocaš, Pevaj brate, Premijer i Otvorena vrata, i autorka priče Šišanje. Oprobala se i kao asistent režije u filmu Igla ispod praga, piše za Lola magazin i Buro Serbia, a u okviru benda Fandango bavila se i muzikom. Udata je za reditelja Ivana Marinovića s kojim ima ćerku Luciju.
Nakon četvorogodišnje pauze u radu, Koprivica je za nepuna tri mjeseca adaptirala tekst Džona Marela te postavila na scenu duo dramu u kojoj igraju Tanja Bošković i Dejan Đonović. Predstava Uspomene Sare Bernar, rađena u produkciji Hercegnovskog pozorišta i Javne ustanove kulture Herceg Fest, imala je tri uspješna izvođenja u Herceg Novom, gdje je premijerno prikazana 16. septembra.

“Tanji Bošković ne fali Sarine prodorne energije i nezaustavljivog talenta. Od nje sam mnogo naučila, dok sam istovremeno uživala u njenom raskošnom humoru”

Iz ugla rediteljke, šta je to što je Saru Bernar činilo najvećom pozorišnom umjetnicom tog vremena, a što i danas fascinira? 
– Mi danas, naravno, ne možemo da znamo da li je baš Sara Bernar bila najveća i najbolja pozorišna umjetnica tog vremena, jer nismo imali prilike da uživo i direktno ispratimo pozorišnu scenu tog vremena. Međutim, činjenica da je upravo Sara otišla u legendu govori mnogo. Marelu, autoru teksta Uspomene Sare Bernar, i meni je, zapravo, bilo najzanimljivije baš ono što se njoj dešavalo oko pozorišta, a ne u njemu. Bernar nije postala diva oslanjajući se samo na svoj talenat i sreću, već je marljivo gradila svoj kompleksni imidž u javnosti, jednako plasirajući i lijepe i ružne glasine o sebi. Iz današnje perspektive jasno je da je bila i rediteljka i producentkinja, menadžerka i agentkinja za odnose sa javnošću i sebe i svojih predstava, što je za jednu ženu krajem 19. i početkom 20. vijeka potpuno nevjerovatno. Inspirativna mi je njena snaga i upornost, ali me fasciniraju i mračne strane tako jake ličnosti. Sve ima svoju cijenu i Sara ju je krvavo platila, pa se dobija dojam šekspirovske tragedije kada se istinski udubimo u njene uspomene.

“Kod Dejana je fantastično to što zaista umije da se transformiše u različite ekstreme, a onda pronađe tačnu mjeru svih stvari i dođe do najsuptilnijeg glumačkog rješenja”

Šta je za Vas u ovom projektu bio najveći profesionalni izazov?
– Osim toga što sam morala da se hitro i efikasno vratim u “radnu formu” nakon četiri i po godine pauze u pozorištu (što nije mali zadatak), bila je tu i činjenica da je ovo, finansijski i operativno gledano, jedna izuzetno svedena i skromna produkcija. A opet, kada predstava izađe, nikog iz gledališta ne zanima i ne treba da zanima da li smo se mi namučili i šta smo sve morali da preuzmemo na sebe da bi priča bila dobra. Publika ne smije da osjeti deficit, mora da vjeruje u ono što vidi na sceni i da se emocionalno angažuje dok to gleda. Svi iz ekipe radili smo i duže i posvećenije nego što je uobičajeno da bismo napravili predstavu dostojnu bogatog evropskog pozorišta. Mislim da smo iskoristili apsolutni maksimum oskudnog vremena koje nam je dato da svaki sloj ove priče obradimo na najbolji mogući način.
Specifičnost predstave Uspomene Sare Bernar je što su stvari išle obrnutim redom. Savjet Hercegnovskog pozorišta je izabrao tekst, potom glumce i na kraju reditelja. Kada ste dobili ponudu za režiju, da li je bilo dileme ili ste odmah znali da su Tanja Bošković i Dejan Đonović pravi izbor?
– Jedina dilema koju sam imala prije nego što sam prihvatila da radim na ovoj predstavi bila je da li ja kao rediteljka imam kapaciteta da za tako malo vremena napravim kompletan komad, i to tako da svi iz ekipe budemo ponosni na njega. Ispostavilo se da je to manji problem nego što sam mislila da će biti, iznad svega zahvaljujući božanstvenim glumcima koji su mi poklonili svoje povjerenje. Tanji Bošković ne fali Sarine prodorne energije i nezaustavljivog talenta, ali je njena priroda nježna i njegujuća. Ona je savršeno precizna i posvećena saradnica, neko ko bez trunke sujete prihvata svaku indikaciju i ne mrzi je da razmišlja o komadu i van svog “radnog vremena”. Tanja je velikodušna partnerka na sceni, uvijek spremna da radi ne samo za sebe, već za cijelu predstavu i sve one koji u njoj učestvuju. Od nje sam mnogo naučila, dok sam istovremeno uživala u njenom raskošnom humoru. S druge strane, Dejan Đonović je neko ko je u svakom trenutku umio da isprati Tanju, da se nadoveže, pa i da je impresionira svojim idejama i prijedlozima. Kod njega je fantastično to što zaista umije da se transformiše u različite ekstreme, a onda pronađe tačnu mjeru svih stvari i dođe do najsuptilnijeg glumačkog rješenja. Ovo je druga predstava koju radim s njim, i ne znam koji projekat po redu u kome sarađujemo, tako da je Dejan mnogo više od pouzdanog saradnika, on je prijatelj i podrška.

“Kod Dejana je fantastično to što zaista umije da se transformiše u različite ekstreme, a onda pronađe tačnu mjeru svih stvari i dođe do najsuptilnijeg glumačkog rješenja”

Vi ste i adaptirali tekst. Koliko je to bio zahtjevan zadatak budući da je bogata i zanimljiva priča o slavnoj glumici bila ispisana na 140 strana.
– Najteži zadatak bio je da se tekst skrati na trećinu originalne dužine, a da pritom ne izgubi ništa od duha i poente. Iako sam još prije početka proba imala donekle jasnu sliku u kom pravcu mora da ide skraćivanje i sažimanje drame, ipak sam glavnicu posla ostavila za trenutke u kojima glumci i ja aktivno raspravljamo na temu replika i radnje. Tako je novonastali štrih proizašao organski iz našeg rada i promišljanja, a negdje smo, bogami, i dopisali Marela, istovremeno poštujući pravila koja nam je zadao.
Koji aspekti života Sare Bernar su Vam bili najintrigantniji i koju nit u priči ste izdvojili i pratili do kraja?
– Saru u predstavi vidimo i kao malu djevojčicu, prkosnu djevojku, zaljubljenu ženu i uplašenu staricu. Ona je sve to istovremeno, od početka do kraja. To je nešto što mene intrigira kod svake osobe, a ne samo kod legendarnih slavnih ličnosti, svi nosimo u sebi paralelno sve uzraste koje smo doživjeli i preživjeli i koji su nas oblikovali. Najzabavnije je što su svi ti aspekti najčešće međusobno u zavadi, baš kao što se to odlično vidi na Sarinom primjeru.
Čini se da Vam je uz ličnu priču o životu i umjetnosti glumice posebno važan bio širi kontekst, problemi koji su jednako konstanta danas kao i prije 100 godina? 
– Selebriti kultura je nešto što je Sara Bernar maltene izumjela. Njen ambivalentan odnos prema tabloidima i medijima uopšte je ono što je i danas velika dilema i iskušenje za svakoga ko se bavi mejnstrim umjetnošću. Najradije bismo se otarasili svih pripadnika sedme sile u potpunosti, a opet, kada svoje umjetničko djelo treba prikazati, oglasiti i prodati, nerado plešemo tango sa svima njima. Nema bježanja.
Koliko ste glumcima ostavili slobode u kreaciji likova?
– Ne postoji način da se glumcima ta sloboda oduzme. Kada reditelj završi svoj posao, a to je tu negdje na premijeri, predstava ostaje u rukama glumaca i onda se najbolje vidi pravo stanje stvari. Svjesna činjenice da glumci čine predstavu, a da sam ja na putu ka gotovom djelu neko ko njima služi da to učine što bolje, trudila sam se da zajednički razumijemo o čemu je priča koju pričamo i šta želimo njome da kažemo. Tek kada smo svi saglasni oko tih razmišljanja, može se reći da postoji kreativni proces.

“Tanji Bošković ne fali Sarine prodorne energije i nezaustavljivog talenta. Od nje sam mnogo naučila, dok sam istovremeno uživala u njenom raskošnom humoru”

Lakše je napraviti impresivnu predstavu s bogatom scenografijom i kostimima, no kada je scenografija svedena kao u ovoj predstavi, da li sve zavisi od glumačke vještine i znalačkog rediteljskog postupka?
– Mislim da je pogrešno posmatrati dizajn scene i kostima kao nešto što je odvojeno od režije i glume, on je, zapravo, prirodni nastavak sinergije režije i glume. Prostor igre je ključan za kreaciju mizanscena, kostim je produžetak dramskog lika. Naš proces rada na ovom komadu je bio slojevit i bogat, pa su na kraju scenografija i kostim to ispratili adekvatno, uprkos minijaturnom budžetu. Jasna ideja često nadomešćuje manjak sredstava. I obrnuto, kada nemate nikakvu zamisao, nema tih para koje će da je zamijene.
Na pretpremijeri, premijeri i reprizi, bilo je i smijeha i suza i burnih aplauza. Kako ste Vi zadovoljni reakcijama publike? 
– Najveće priznanje onome što radim je kada gledalac pažljivo prati predstavu od početka do kraja, bez zurenja u telefon ili plafon. Kakve će emocije predstava probuditi u njemu rezultat je mnoštva faktora, ali zadobiti pažnju publike zavisi isključivo od nas autora. Čini mi se da smo ovog puta uspjeli da dobijemo tu, u posljednje vrijeme veoma rijetku, nepodijeljenu pažnju.
Kakvi su planovi za ovu duo dramu i da li već imate pozive za gostovanje izvan Herceg Novog?
– Uspomene Sare Bernar su i stvorene sa namjerom da im Herceg Novi bude dom, ali nikako jedino mjesto izvođenja. Publika u gradu je odlična, ali nije dovoljna da bi predstava živjela dugo, a predstave treba praviti tako da traju dugo. Već na jesen slijede gostovanja u cijeloj Crnoj Gori, a onda Srbiji i ostatku regiona.
Vjerujete li da će predstava naći svoje mjesto na festivalima u regionu?
– Prilično sam sigurna da hoće.

 

Gracija 206

Možda vas zanima

Nedavno objavljeno