Staša Koprivica: Žene su komplikovana bića

Pozorišna rediteljka i pisac teksta predstave Priča se po gradu za Graciju govori o rediteljskim izazovima, otkriva gdje pronalazi energiju i zašto su žene neiscrpna tema, te priznaje da je svoju srodnu dušu upoznala na Twitteru

Pozorišna rediteljka Staša Koprivica (32) rođena je u Beogradu, gdje je na Fakultetu dramskih umetnosti završila pozorišnu režiju da bi veoma brzo kao freelancer nanizala uspješne pozorišne projekte, kao što su: U pola cene, Dnevnik Ane Frank, Ne igraj na Engleze, Čorba od kanarinca, Upoznaj mog tatu, Čarobnjak iz Oza… O svestranosti, radoznalosti i analitičnom pristupu životu svjedoče i njene blogerske, tviteraške i muzičke aktivnosti – ženski bend Fandango, a pamtimo je i po ulozi Tiće u filmu Šejtanov ratnik. I pored ozbiljnog i profesionalnog pristupa poslu, ova mlada žena zrači djetinjom energijom, a smisao za humor i pozitivan pristup životu i problemima jednako se ogledaju u svim njenim umjetničkim kreacijama. Da je od svog oca Stevana Koprivice naslijedila spisateljski talenat potvrdila je pisanjem scenarija za sitkom Pevaj brate, tekstom pozorišnog komada Anđeli čuvari te predstavom Priča se po gradu, koju potpisuje kao pisac i reditelj a koju je nedavno imala priliku da vidi i crnogorska publika.

S predstavom Priča se po gradu učestvovali ste na ovogodišnjim Hercegnovskim aprilskim pozorišnim svečanostima. Šta za Vas znači HAPS i kako ocjenjujete ovogodišnji koncept, tematski posvećen ženama?
HAPS zauzima važno mjesto u mom životu iz dva razloga. Prvi je sentimentalne prirode, bio je to prvi festival na kome je 2008. učestvovala jedna od mojih najranijih predstava Ne igraj na Engleze i postigla veliki uspjeh. Drugi razlog jeste to što je HAPS-ova publika iskusna, pametna i “teška”, te je samim tim odličan test za svaku novu predstavu. Koliko znam, ovo je prva godina da HAPS uopšte ima jasno izražen koncept selekcije, i drago mi je što se Priča se po gradu uklopila u taj koncept. Položaj, prava, obaveze i emocionalni život žena u savremenom društvu su neicrpna tema, a mi smo je na ovim prostorima tek načeli.
U predstavi Priča se po gradu pozabavili ste se društvenim fenomenom trača koji ima izuzetnu moć uticaja na ljudske živote.
Psihološki gledano, trač je jedna vrsta društvene valute koja služi tome da osoba što lakše pozicionira sebe u odnosu na zajednicu u kojoj živi. To je prirodna potreba i ne mora uvijek da bude štetna. Da nema tračeva, ljudi bi vjerovatno samo sjedjeli, ćutali i mirno tavorili do kraja života.
U ovoj komediji karaktera koja se, između ostalog, bavi ozbiljnim ženskim problemima, nema osude, a prijateljstvo koje je zbog prevare stavljeno na probu pobjeđuje sva iskušenja. Da li ste mišljenja da su žene jedna drugoj najveća podrška?
Žene mogu jedna drugoj biti najveća podrška, a da su u isto vrijeme i najveći neprijatelji. Mogu biti najbolje prijateljice, a da pritom nesvjesno, a nekad i svjesno jedna drugu podrivaju i sabotiraju. One su u isto vrijeme nježne, požrtvovane i humane, da bi koji sekund kasnije bile nemilosrdne, surove i zastrašujuće. Žene su komplikovana bića izuzetno slojevitih emocija, i ovaj komad je bio moj način da istražim svoj pol i rod iskreno i bez predrasuda koje nam često nameću olinjali stereotipi iz sapunica i reklama.
Za nekoga ko je, kao Vi, odrastao u pozorištu i sa pozorištem, bilo je prirodno da izabere da se bavi nekim pozorišnim segmentom. Koji su najveći strahovi sa kojima ste se suočili kada ste izabrali rediteljsku profesiju i kada ste počeli da dajete život predstavi, na sceni?
Najljepša stvar na koju jedan reditelj ima pravo jeste da se svima iz ekipe miješa u posao. To je istovremeno i najveći izazov, jer ste na kraju dana upravo vi odgovorni i za svoje i za tuđe greške u toj istoj predstavi. Lično se najviše plašim situacija u kojima sam toliko dugo upletena u neku priču, da ne umijem više objektivno da procijenim šta u njoj “pije vodu”, a šta ne. Drugi najveći strah je vezan za moj omiljeni žanr, a to je da ću napraviti komediju koja nikom nije smiješna.
Koliko ste kroz svoj rad naučili od glumaca?
Najviše sam naučila od njih. Od onih starijih, iskusnih i lukavih, ali i od mladih i naivnih. Navikla sam da radim na predstavi tako što proživljavam procese rada na liku zajedno sa svakim od glumaca, i kada spojim njihove pojedinačne perspektive dobijam sliku cijelog komada. Neke od najboljih replika u mojim predstavama nastale su kao proizvod internog zezanja sa glumcima na probi, i to je ono iz čega crpim najviše energije. Činjenica je da su pisci i reditelji dio jedne predstave samo do njene premijere, nakon toga – predstava je glumačka, oni je održavaju u životu. Zato najviše i znaju.
Reditelj ste i autor teksta predstave Priča se po gradu. Kada pišete komad, da li razmišljate rediteljski?
Apsolutno, i to je često vrlo naporno. Dramski pisci pišu sa mnogo manje opterećenja kako će šta da izgleda na sceni. Meni se dešava da mnoge rečenice izbacim i prije nego što ih otkucam do kraja jer je “reditelj” već štrihovao “pisca”. Ponekad mi se desi da napišem zabavan i vrcav dijalog, a onda shvatim da će da koči ritam predstave i odmah ga brišem. Ono što je dobro u svemu tome je što kad “kasapim” tekst na probama, pisac se ne ljuti na mene.
Vjerujete li da teatar može da pomjera stvari?
Ne mislim da može da ih pomjera direktno, ali sigurno može da pomjeri nekoga ko bi kasnije mogao da pomjera stvari. Pozorište ne daje odgovore, ono postavlja pitanja, ali pravo pitanje upućeno pravoj osobi u pravom trenutku može biti prava stvar.
Kako birate teme i gdje nalazite inspiraciju?
Nema pravila. Najčešće teme nađu mene. Ili mi neko ponudi neku priču, pa me ona zaintrigira, ili se niz iskustava dugo dinsta u meni na tihoj vatri, pa na kraju odsanjam kompletan zaplet. Mislim da inspiracija ne dolazi tek tako, ona mora da se pokrene intenzivnim razmišljanjem i maštanjem. Kao kad palite auto.
Koji je najbolji profesionalni savjet koji ste dobili u životu?
Ima ih dva. “Ako napraviš dobru podjelu, završila si pola posla” i “Nikad nije kasno da zamijeniš glumca ili saradnika koji ti prave problem”. Odlični savjeti koji su mi više puta spasili predstave.
Sarađivali ste i sa svojim ocem Stevanom Koprivicom (Noć četiri mjeseca). Ko je dominirao u tom odnosu, roditelj ili reditelj?
Moj otac je veliki profesionalac i nikada mi se nije miješao u posao, čak ni u trenucima kad bih pravila veće izmjene njegovog teksta. Doduše, ne znam kako bi naša saradnja izgledala da ogroman dio svog zanata nisam naučila upravo od njega. Mnogo se više sukobljavamo oko predstava koje nismo radili zajedno.
Poznati ste i po blogu koji objavljujete na svom sajtu 100 Lisica. U tekstu Šta voli narod pozivate na bojkot tabloida. S obzirom na Vaše iskustvo, možete li ocijeniti koliko blogeri utiču na javno mnijenje, i mislite li da su danas neki drugi mediji uticajniji od samog pozorišta?
Taj poziv na bojkot više je bio racionalan prijedlog, nego nekakav žestok bunt. Ne mislim da blogovi imaju ključni uticaj na bilo šta, ali baš kao i svaki vid stvaranja – mogu da postave relevantna pitanja. Danas su klasični tekstovi na blogovima pomalo i prevaziđeni, aktuelniji su postovi na Fejsbuku i Tviteru. Pozorište samo po sebi nije medij, to je vrsta umjetničkog izražavanja, ono ne informiše, ono predstavlja nečiju verziju stvarnosti.
Koliko Vam blogerska interakcija pomaže da izaberete temu i oslušnete puls neke buduće pozorišne publike?
Kao što sam već navela, bojim se da blog kao format lagano umire i prepušta primat tzv. mikroblogingu na društvenim mrežama. Mreže, s druge strane, nikada nisu bile važnije za pisce i reditelje, to je najefikasniji način da se bude u toku sa načinom razmišljanja savremene publike. Meni su oduvijek bile izvor neiscrpne inspiracije za sve što radim.
Poznato je da Beograd i Herceg Novi doživljavate kao svoje gradove. Koliko vremena provodite u Novom i gdje se osjećate ugodnije, s obzirom na to da su to mentalitetski dvije različite sredine?
To još uvijek nisam uspjela da otkrijem. Zato i živim na relaciji između ova dva grada, nijedan me ne zadovoljava u potpunosti i svaki mi nedostaje kada nisam u njemu. Što se mentaliteta tiče, najviše volim da budem Novljanka u Beogradu i Beograđanka u Novom, tako iskoristim najbolje od oba grada.
Interesantno je da ste i svoju srodnu dušu, režisera Ivana Marinovića, sreli upravo ovdje, u gradu koji volite.
Još je interesantnije da se mi nismo zapravo upoznali u Novom, već na Tviteru, raspravljajući se o terminima “lemba” i “tramuntana”. Čitav život smo proveli u Novom, a da se nijednom nismo sreli prije toga. Da to stavim u neki scenario, rekli bi mi da je neuvjerljivo.
Koliko je podsticajno kada se životni partneri bave istom profesijom?
Zavisi od slučaja do slučaja, nama to ne smeta jer nismo sujetni, nema rivaliteta i pružamo jedno drugom bezrezervnu podršku. Doduše, on se bavi filmom, a ja pretežno pozorištem, možda je to olakšavajuća okolnost.
Sarađivali ste i na Ivanovom filmu Igla ispod praga. Kakvo je Vaše iskustvo i da li Vam je film interesantan kao neki budući izraz?
Na filmu Igla ispod praga sam radila kao kasting direktor i drugi asistent režije, što se suštinski ne razlikuje mnogo od onoga što inače radim. Film je ogromna i kompleksna stvar, imam još mnogo da učim o tom formatu prije nego što se usudim da se samostalno upustim u tako strašnu avanturu.
Da li u rečenici – Nikada nije kasno da sve bude dobro, iz predstave Priča se po gradu, možemo naslutiti i Vaš životni moto?
Moguće. Često uhvatim sebe u stresnim situacijama kako ponavljam sebi i ljudima oko sebe mantru – Uvijek sve bude okej. Iskustvo je pokazalo da uvijek sve bude okej na kraju, samo je pitanje za koga, kad i pod kojim uslovima.

Gracija br. 79

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...