Razgovarala Marina Strugar
Foto Vesela Mišković
Doktorka Stojana Brašanac podjednako je posvećena radu u Kliničkom centru na Poliklinici, u sali za pejsmejkere i elektrofiziologiju srca, i trčanju. I, kako kaže, upravo te dvije različite oblasti čine da bude jača i bolja. Zato ne zapostavlja ni jednu. Na takmičenju Last one standing u Podgorici Stojana je pretrčala 150 kilometara za 21 sat i 30 minuta. Bila je to trka za sportske rezultate, ali i sa samom sobom. Ispitivanje i pomjeranje sopstvenih granica.
“Za ovu trku se nisam spremala. Iskrena da budem, nisam znala koliko ću izdržati. Priželjkivala sam 100 kilometara, a uspjela mnogo više. Sa istrčanih 150 km za 21 sat i 30 minuta bila sam najbrža od svih crnogorskih takmičara, a treća u ukupnom poretku. Zanimljivo je što su tri posljednja takmičara zapravo žene. Sada, kada razmišljam o pretrčanim kilometrima, zvuči nemoguće. Ali, poenta je, kao i u svemu što radim u životu, ne misliti na ono što dolazi kasnije, već trčati korak po korak, kilometar po kilometar. To je zapravo i moja taktika. U suprotnom vas zamore misli na ono što vas čeka dalje. Teško je, preteško, i fizički i psihički, ali upravo ispitivanje sopstvenih granica i pomjeranje istih je ono što mene privlači trčanju. Ova trka je bila upravo to. Borba za svaki kilometar, kada tijelo posustaje, je izazov, i samo ti kilometri su ono što čini uspomenu na određenu trku. Što se tiče nespavanja, koje je takođe bilo važno za ovu trku, mogu se pohvaliti zavidnom “kondicijom” koju održavam radeći dvadesetčetvorosatne smjene u Kliničkom centru.”
Kao doktorka dobro poznajete ljudsko tijelo, šta Vas ipak iznenadi, fascinira u tom pogledu?
– Uvijek me iznova fascinira to koliko je naše tijelo izdržljivo. Zapravo, stvar je u glavi i, ako vam je volja jaka, ne postoji nemoguće.
“Trčanje je najpošteniji sport, koliko uložiš toliko i nagrade dobiješ. Nema prevare. Svaki pretrčani kilometar se isplati”
Ovo je bilo i prvo Vaše ekstremno takmičenje, šta Vas je privuklo i planirate li da nastavite?
– Ideja trke me je oduševila, odgovara mom temperamentu. Trčati, pa ko najduže izdrži. Upravo je to razlog mog prijavljivanja. Ispitivanje sopstvenih granica na mnogo višem nivou. Svojevrsna avantura. Ukoliko bude nekih sličnih ideja, vjerovatno ću se ponovo okušati. Trebalo bi imati u vidu i oporavak, pa je ključni momenat zapravo pravo vrijeme održavanja trke, kada niste već iscrpljeni nekom prethodnom.
Doktorka ste u Kliničkom centru i pasionirani sportista. Od kada se bavite sportom i koliko je on bitan segment u Vašem životu? Na koji način uspijevate da uskladite sve te aktivnosti?
– Porodično smo stanovali blizu Tološke trim staze, pa sam povremeno u djetinjstvu odlazila tamo i trčkarala. U periodu studiranja, a i kasnije bavila sam se fitnesom oko desetak godina, ali sam zbog povrede koljena na skijanju bila onemogućena da nastavim. Mogu slobodno reći da je spajanje rada u Kliničkom centru i trčanja, kojim se ja bavim, stalno pomjeranje sopstvenih granica. Moj posao je dinamičan, svakodnevno izazovan i morate dati sebe kompletno, što onemogućava da pređe u dosadnu rutinu. Dvadesetčetvoročasovna dežurstva su sama po sebi izazov, jer nema prostora za umor, nema mjesta greškama. Fizički su zahtjevna, i mentalno u svakom smislu, a sa druge strane tu je trčanje, poslije redovne smjene. Često i prije dežurstva ustanem i odradim trening. Tu morate biti maksimalno rasterećeni, u suprotnom trening propada. Teško je uskladiti, i teško fizički izdržati, ali ljubav i prema poslu i prema trčanju me motiviše. I upravo te dvije različite oblasti čine da budem jača i bolja u ovoj drugoj. Zato ne zapostavljam ni jednu.
Trčite maratone, koje uspjehe najviše volite da istaknete? Da li učešće na njima podrazumijeva i posebne pripreme?
– Istrčala sam maraton u Beogradu, zimski i ljetnji, potom u Beču, Ljubljani i u svom rodnom gradu, Podgorici. Radila sam na tome da smanjim vrijeme trčanja, ozbiljno i predano se spremala za maraton u Parizu 2020. godine, koji je zbog pandemije odložen. Za svaku trku sam se posebno spremala, i mislim da sam dostigla neki dobar nivo, što je i trebalo da pokažem u Parizu. Trčanje je najpošteniji sport, koliko uložiš toliko i nagrade dobiješ. Nema prevare. Svaki pretrčani kilometar se isplati.
Kao neko ko se bavi zdravljem ljudskog srca i uopšte zdravljem, šta možete poručiti ljudima, koliko je bitna fizička aktivnost?
– Fizička aktivnost je najvažnija u održavanju kako fizičkog tako i psihičkog zdravlja čovjeka. I kao vid prevencije bolesti, ali i kao vid liječenja, kada se posebno i stručno prilagođava stanju svakog organizma. Zdrave navike treba njegovati, prilagoditi svojim godinama i zdravstvenom stanju.
Koliko je ta svijest kod nas zastupljena, da li smo fizički aktivna ili neaktivna nacija? Koliko brinemo o svom zdravlju? Ali, i o zdravlju grada koji nam pruža mogućnosti za te aktivnosti? Koja su Vama omiljena mjesta za trčanje?
– Smatram da smo “sportska” nacija. To se najbolje vidi kad izađemo u parkove adaptirane za fizičku aktivnost. Sve više ljudi upražnjava i šetnju. Ljudi su relativno dobro informisani o značaju brige za svoje zdravlje, kao i uticaju fizičke aktivnosti. Ali, primjećujem da zimi stagniramo, kiša i hladnoća nas otjeraju kućama. Mislim da bismo uz adekvatnu obuću i odjeću mogli biti aktivni i u tom periodu, a tu su i zatvoreni prostori za vježbanje. Moje omiljeno i, zapravo, jedino mjesto gdje trčim je Tološka trim staza, nekako su mi noge “navikle” na nju. Nadam se da će moj grad zadržati svoje zelene zone po kojima je poznat i koje ga čine lijepim.
Kondicija Vam je potrebna i za profesiju koju obavljate, a koja podrazumjeva i izvjesni napor, odgovornost..ali i ljubav?
-Izuzetno velika kondicija je potrebna i za moj posao. Tu je rad sa pacijentima u ambulanti, potom sa pacijentima smještenim na odjeljenju, ali i u angio sali za ugradnju pejskejkera. Urgentni centar je već posebna priča. To je ako povlačimo paralelu, nešto kao u trčanju ekstremno trčanje. Ali izuzetno volim svoj posao.
Vrijeme je praznika da li imate neki stručni savjet?
– Svi volimo da se opustimo kada su praznici, da odmaramo ali i pojedemo više nego uobičajeno. Onima koji su odgovorni praznici ne remete rutinu, a takvih je malo. Stoga savjetujem da se bude što umjereniji u jelu i piću, a svakako fizička aktivnost je tu da “sagori” svaki neplanirano uneseni višak. Oni koji koriste terapiju znaju da je oprez izuzetno važan, ali pošto se svi opustimo, nije na odmet obaviti češće kontrole nadležnih ljekara u tom periodu.
A na ličnom polju koje ciljeve sportske i medicinske ste sebi zacrtali za narednu godinu?
– Krajem decembra idem u Beograd na subspecijalizaciju kardiologije, gdje ću se zadržati godinu dana. Biće to opet izazov na poslovnom planu i radujem mu se. Kada je o sportu riječ konkretne ciljeve još nemam, oni se nametnu tokom vremena. Možda Pariz koji se nije dogodio a trebalo je. Do tada ja ne prestajem sa trčanjem.
GRACIJA 197/decembar 2021.
