Suzana i Vladan Potparić: Gdje ima volje, ima i načina

Gazdinstvo je vjerovatno riječ o kojoj donedavno nisu ni razmišljali, ali naši srdačni domaćini su gotovo od nule izgradili jedno u bajkovitom Pričelju. I, sasvim sigurno, mnogima mogu biti uzor

Razgovarala Kaja Milačić
Foto Vesela Mišković, Instagram

Basista Dobrih momaka Vladan Potparić zakoračio je u svijet muzike iz rodnih Pljevalja. Nakon završene muzičke škole za tamburu, svirao je u Tamburaškom orkestru KUD Breznik i u školskom orkestru Ristan Pavlović, a s ocem osnovao Tamburaški orkestar Staro Vino. Uslijedili su festivalski nastupi širom bivše Jugoslavije, kao i brojna priznanja. U Podgoricu dolazi 2002. i nakon Tamburaškog orkestra Zvuci sa Ribnice, zahvaljujući spletu okolnosti i novim poznanstvima, 2008. godine nastaje Orkestar Dobri momci. Zapaženi nastupi na festivalima u Pljevljima, Sunčane Skale, humanitarni koncerti u saradnji sa Savezom slijepih, koncert Svetlane Raičković, brojna televizijska gostovanja i nebrojeni nastupi uživo, čine ih omiljenim bendom velike i šarene publike.
Pandemija je mnoge muzičare ostavila bez posla, a Potparići su, čini se, obrnuli igricu. Sa Suzanom, profesoricom razredne nastave u Osnovnoj školi Štampar Makarije, i kćerkama Nikolinom i Vasilisom, Vladan je stvorio nešto više od toplog doma. Na deset minuta vožnje od centra grada bajkovito je Pričelje. Sa glavnog, pa vijugavim putem, kroz mirise ranog proljeća, brzo stižemo do lijepe, funkcionalne i za udoban život potpuno osposobljene kuće. Dnevnu sobu krase platna Suzane i talentovanih djevojčica, a zid kupatila, još jedno Suzaninih zlatnih ruku djelo, maštovit mozaik od komadića pločica. Muzička radionica je ušuškana na tavanu. Na prilazu parkiran slavni narandžasti kombi Dobrih momaka. Iza kuće dvorište stvoreno za odmor i druženje, a niže ograđena štala. Jarčevi su u izolaciji, jer mame koze kao na filmu donose na svijet slatke jariće. Ima ih u štali, u dijelu za tek rođene, a napolju toliko da ih je teško izbrojati. Mirisna, svježe uzorana zemlja pored čeka zasade, a dva psa i čopor umiljatih mačaka nas dočekuju veselo i radoznalo.

“Naše skromno domaćinstvo preraslo je u poljoprivredno gazdinstvo, a čine ga dva psa, osam mačaka, pedeset koka nosilja, deset patki, jedna morka, devetnaest koza, dva jarca i trenutno dvanaest jarića”

Prvo je bio samo san o kućici van grada?
Suzana: Plac smo kupili 2016. godine i započeli izgradnju porodične kuće. Kuriozitet naše životne priče je da smo ušli u jednu veliku avanturu kako bismo obezbijedili porodici krov nad glavom. Većinu građevinskih poslova smo sami obavili, iako to nikada ranije nismo radili i nismo bili obučeni za to. Fond kojim smo raspolagali nije bio dovoljan da bismo organizovali i platili neke građevinske izvođače, već smo zasukali rukave i, pored poslova koje smo obavljali, postali i zidari, gipsari, keramičari, moleri, a evo sada i poljoprivrednici.
Vladan: Na novu adresu došli smo kao četvoročlana porodica, zajedno sa psom Čupkom. Naše domaćinstvo se svakim danom sve više uvećavalo. Nikolina i Vasilisa su krenule u spušku osnovnu školu. Imale su organizovan prevoz, a kada je ukinut, organizovali smo se sa komšijama. Tako da sam svaki treći dan ja vozio đake. Vasilisa ponekad ide biciklom i istinski uživa u tome.

Čini se da vas je pandemija dočekala spremne?
Vladan: Sama pojava pandemije je u neku ruku uticala da stvorimo gazdinstvo, iako je fizički mnogo lakše svirati ili raditi u školi. Dolaskom u Pričelje, stigao je mačak Lunjo, papagaj. Ubrzo su nam se pridružile koke nosilje, patke, morke, koza i jedno jare. San je bio kućica, baštica, voćnjak i uzgoj životinja za sopstvene potrebe. Ali, trenutna situacija nas je natjerala da se ozbiljnije bavimo ovim gazdinstvom zbog egzistencije.
Suzana: Naše skromno domaćinstvo ove godine je preraslo u poljoprivredno gazdinstvo koje broji dva psa, osam mačaka, pedeset koka nosilja, deset patki, jedna morka, devetnaest koza, dva jarca i trenutno dvanaest jarića. Kažem trenutno, jer svakog dana očekujemo još prinova od koza koje treba da se ojare.
Kada počinje i kako vam protiče radni dan?
Vladan: Radni dan Potparića počinje u samo svitanje. Podrazumijeva jutarnju mužu koza, hranjenje svih životinja na gazdinstvu, preradu mlijeka, dostavu proizvoda do potrošača. U to uklapamo i prevoz djece do škole, uobičajene aktivnosti na jednom seoskom domaćinstvu, košenje održavanje bašte, voćnjaka, čuvanje stoke na ispaši… Posao u kući, kao i suprugin posao koji obavlja u školi. Zatim na dnevni red dolazi večernja muža koza, namirivanje stoke, prerada mlijeka. Oko deset uveče svi smo već umorni i spremni za spavanje, izuzev supruge koju čekaju pripreme za nastavu za naredni dan ili pregledanje kontrolnih zadataka učenika. Tako da radni dan pojedinima traje do ponoći. Vikendom imamo više vremena i za svoje hobije, pa nam sve ovo lakše padne.
Kako ste podijelili poslove i postoji li nešto u čemu je jedno od vas najbolje?
Vladan: U gazdinstvu dijelimo sve poslove, svi sve radimo, ali neke poslove neko za nijansu bolje obavlja. Za proizvodnju sira je Suzana zadužena, a teži fizički poslovi padaju meni. Nikolina je zadužena za igru sa jarićima i kao hrabri asistent u pomaganju pri jarenju koza. Vasilisa je vrlo kreativna u davanju imena životinjama. Doduše, Nikolina pripomogne i imena su inspirisana likovima iz omiljenih bajki, animiranim filmovima i grčkom mitologijom. Pa tako na našem gazdinstvu imamo: Lunja, Hermionu, Afroditu, Atinu, Šanel, Žizel, Belu, Zvončicu, Pana, Lucifera, Mikela, Leonarda, Kiru, Grdanicu…
Uz dogovor sve postižemo, svi radimo sve u skladu sa svojim fizičkim mogućnostima.
Nikolina: Mačak, ovaj sa srcolikom šarom je zadužen za lov! Ne izlazi iz štale i sve je miševe potamanio!
Dosada je riječ koju ne koristite?
Vladan: Život na selu ima i prednosti i mane. Dosadi ovdje nema mjesta. S obzirom na obim posla koji obavljamo nemamo vremena da ispratimo vanškolske aktivnosti naše djece. Pandemija i udaljenost od grada onemogućuju da djeca idu u muzičku školu i bave se sportom, odbojkom. Prednosti ovakvog života su zdrava ishrana, boravak na svježem vazduhu bez buke i zagađenja koje nosi gradska sredina, njegovanje zaista zdravih stilova života. Sve u svemu, život na selu, za onog ko umije da se organizuje, predstavlja uživanje u seoskim čarima. Cvrkut ptica, žubor potoka, miris trave… Sigurno je i zdraviji i bogatiji nego u gradu.
Suzana: Po ugledu na oca Vasilisa i Nikolina ispoljavaju i talenat i ljubav prema muzici jer su uz muziku porasle. Pored učenja, koje, kao odlične učenice ne zapostavljaju, naklonjene su i slikarstvu, što je talenat koji su naslijedile od mene. A imaju i tu kreativnu crtu pa sebi prave igračke, šnalice, rajfove, a kako rastu i nakit i neke fine detalje za svoju sobu, dvorište, garderobu…

Vladane, nedostaju li vam svirke, nastupi?
Ponekad zasviram za svoju dušu, ali nemam vremena da o tome mnogo razmišljam. Dobri momci su na dobrom glasu i već postoje brojne ponude za ozbiljne saradnje i nastupe kada pandemija prođe. Muzika je važan dio mog života i brine me kako ću sve obaveze organizovati. Ali gdje je volje, tu je i načina. U svemu treba naći ljepotu i ljubav, pa i u ovome čime se sad bavimo. Čovjek treba da voli selo, prirodu jer i to je život, još kakav! Mislim da mi se kao gradskom djetetu ostvario dječački san. Ono što mi trenutno nedostaje je putovanje i upoznavanje drugih ljudi, ali to sada postižemo dostavom naših proizvoda na kućnu adresu.
Proizvodi sa vašeg gazinstva brzo su postali veoma traženi. Jeste li iznenađeni i kakvi su vam planovi za dalje?
Suzana: Sama njega, higijena i ishrana koza u štali, kao i receptura pripreme mlijeka doprinijela je tome da je sir dobrog kvaliteta, blagog ukusa i kao zdrava namirnica prepoznata kod naših potrošača. I kao takva pronalazi put i do novih konzumenata. Naprosto je sam proizvod i njegov kvalitet ujedno i reklama i preporuka. Pored mladog sira, u ponudi imamo surutku, svježe mlijeko, a s jeseni bude nešto zimnice, domaćeg začina, voćnog sirupa i bistrog soka od jabuke.
Vladan: Prije pet godina nismo o ovome razmišljali kao o jednom ozbiljnom izvoru prihoda. Kao što smo se primarnim zanimanjima bavili profesionalno, trudimo se i na ovom polju da sve obavljamo profesionalno i sa dozom ozbiljnosti i kao takvi budemo prepoznati proizvođači kozjih proizvoda. U nekoj bližoj budućnosti planiramo da se naši proizvodi nađu i na rafovima prodavnica, i tako budu dostupniji širem krugu potrošača i ljubitelja zdravog, domaćeg proizvoda.
Naš plan je, pored dostave, da nakon pandemije, vikendom ovo bude mjesto gdje će roditelji moći da dovedu djecu da upoznaju životinje. Da budemo otvoreni za posjetioce koje vole selo, prirodu i cijene ono što radimo.

Gracija 189, april 2021.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...