Piše Marina Strugar/Foto Vesela Mišković
U prvim školskim danima roditelji najviše brinu zbog teške i prevelike đačke torbe. Preporuka Svjetske zdravstvene organizacije je da đačka torba ne teži više od 10 odsto ukupne tjelesne težine djeteta. U nekim zemljama svijeta to je i zakonski regulisano. Međutim, kod nas ova težina često premašuje i više od 20 odsto. Većina djece mlađeg školskog uzrasta nemaju dovoljno razvijenu muskulaturu, a u tom periodu treba da nose torbe i školski pribor teške i po nekoliko kilograma, što često dovodi do formiranja posturalne disfunkcije, odnosno nepravilnog držanja tijela”, kazala je na početku razgovora Suzana Koletić, diplomirani defektolog-somatoped.
Ako se ne može uticati na težinu knjiga i đačke torbe, da li postoji način kako to opterećenje ublažiti, posebno kada je riječ o mlađim školarcima?
– Vrlo bitan je izbor đačke torbe koja bi trebalo da odgovara proporcijama djeteta, ne treba da bude iznad ramena i ispod struka. Ukoliko je previsoka dijete ide naprijed sa tijelom, a ukoliko je niža od struka torba povlači dijete unazad. Torba treba da bude od kvalitetnog i laganog materijala, da ima široke tregere (ne preširoke), dodatni kaiš oko struka i više pregrada kako bi se sadržaj torbe adekvatno rasporedio. Ranci su se pokazali kao dobar izbor zato što je težina ravnomjerno raspoređena. Udžbenici su definitivno najteži dio torbe. Za pojedine predmete nastava se organizuje sa dva do četiri izdanja knjiga. Nastavnik bi trebalo da planira nastavu tako da djeca makar nešto od tih izdanja ostave kući. Takođe od učenika i njihovih roditelja ne treba zahtijevati sveske tvrdog poveza, sugerisati naizmjenično nošenje knjiga đaka u istoj klupi. Djeca vole velike pernice koje sadrže puno nepotrebnog materijala. Edukacijom roditelja i djece trebalo bi promovisati korišćenje lakšeg pribora za pisanje.
Takođe upozoravate i na pravilno sjedjenje u školi, koliko je i zašto to bitno?
– Sa polaskom u školu djeca sjede u školskoj klupi i po par sati, a održavanje u sjedećem položaju za njih predstavlja veliko opterećenje, pa često mijenjaju položaje, nalakte se na sto, naginju na stranu, sjede na jednoj nozi, čime naglašavaju fiziološku krivinu kičme. Dugotrajno zauzimanje takvog položaja utiče na muskulaturu, što može rezultirati deformitetom kičmenog stuba. Ono što je bitno jeste obezbijediti djeci u školi adekvatan radni prostor, adekvatnu visinu stola i stolice. Tako bi se prilikom pisanja djeci omogućilo pravilno držanje tijela, a time smanjila mogućnost formiranja posturalne disfunkcije i deformiteta kičmenog stuba.
Čim primijetite nepravilno držanje tijela, pogrbljenost, asimetričnost u ramenima, previše prav stav sa izbočenim stomakom, držanje glave prema naprijed ili u stranu, obratite se vašem pedijatru
Kao jedan od uzroka sve češćih deformiteta kičme kod djece ističe se neaktivnost?
– Jedna anketa koju je sprovela Svjetska zdravstvena organizacija pokazala je da gotovo trećina djece u svijetu provodi tri sata gledajući televiziju, za kompjuterom ili telefonom, tako da je fizička neaktivnost postala globalni problem. Prirodno je da djeca budu u pokretu, da trče, skaču, penju se… Fizička aktivnost djece i kretanje doprinose jačanju mišića, podstiču dobru koordinaciju pokreta, pravilno držanje tijela, pozitivno djeluju na cjelokupan psihomotorni razvoj. Nedovoljno aktivna djeca postaju nespretna, imaju problem sa ravnotežom, neusklađene pokrete, problem sa pravilnim držanjem tijela, pažnjom…
Koji je najkritičniji period za razvoj kičme kod djece?
– Prva i druga godina djeteta je period intenzivnog rasta i razvoja tjelesne težine. To je i period kada malo dijete prelazi u sjedeći, odnosno stojeći položaj. Većina roditelja u tom periodu postaje nestrpljiva, pa motorički nezrelo dijete često stavljaju u sjedeći ili stojeći položaj. Ovako rano forsiranje i preskakanje pojedinih faza motoričkog razvoja može da bude uzrok loše posture i nepravilnog razvoja stopala. Drugi kritičan period je period polaska u školu, kada su pred djetetom sve složenije aktivnosti, u smislu dugog sjedjenja, pisanja… Tada dijete naglo iz jedne pune aktivnosti prelazi u fazu pasivnog sjedjenja u školskoj klupi. Treći kritičan period je period puberteta, kada nagli rast kostiju ne prati dovoljna mišićna snaga, što dovodi do nestabilnog koštano-mišićnog sistema.
U kojim situacijama savjetujete roditeljima da zakažu pregled kod specijaliste?
– Čim primijete nepravilno držanje tijela, pogrbljenost, asimetričnost u ramenima, previše prav stav sa izbočenim stomakom, držanje glave prema naprijed ili u stranu, odmah da se obrate izabranom pedijatru koji će ih uputiti dječijem fizijatru, a gdje će roditelj nakon detaljnog pregleda dobiti daljnje smjernice. Loše držanje tijela ne smije se zanemariti. Bitno je naglasiti da položaj jednog dijela tijela utiče na cjelokupnu posturu i usklađen psihomotorni razvoj djeteta.
Koji je djelokrug rada defektologa-somatopeda i koliko je Vaša pomoć neophodna i važna u rješavanju problema?
– Defektolog-somatoped bavi se prevencijom, detekcijom, dijagnostikom i tretmanom poremećaja motorike koja se ogleda u slaboj pokretljivosti, nedovoljnoj koordinisanosti pokreta, oštećenjima i odstupanjima u finoj motorici, usporenim senzomotornim i psihomotornim funkcijama. Ukoliko roditelji primijete da njihovo dijete kasni u psihomotornom razvoju, da odstupa od razvojnih normi za uzrast, da ne sjedi, da hoda na širokoj osnovi, na prstićima, da ima lošu usklađenost pokreta, nespretno je, da je prisutan nepravilan hvat, kao i da neadekvatno izvršava određene zadatke, neophodno bi bilo da zakaže pregled kod defektologa-somatopeda. Jako je bitno da se ta odstupanja na vrijeme otkriju, jer se ranom intervencijom od strane defektologa-somatopeda brojne motoričke poteškoće mogu uspješno otkloniti, prevazići i ublažiti. Jedan od zadataka defektologa-somatopeda jeste da učiteljima, roditeljima da smjernice kako i na koji način prilagoditi radni prostor, koji položaj tijela je najadekvatniji pri pisanju i sjedjenju u školskoj klupi u cilju sprečavanja formiranja šeme lošeg držanja tijela koja bi kasnije mogla rezultirati deformitetom kičmenog stuba. Defektolog-somatoped zajedno s ostalim stručnjacima (dječiji fizijatar, fizioterapeut) redovnim informisanjem učenika, roditelja i nastavnika, organizovanjem edukativnih radionica skreće pažnju na značaj praćenja stanja lokomotornog sistema, kao i na značaj pravovremenog reagovanja.
Koji savjet biste uputili roditeljima, šta možemo da uradimo kako bismo spriječili nastajanje ovih zdrastvenih problema?
– Fizička aktivnost treba da postane navika u životu djece od malena. Roditelji bi djeci to trebalo da pokažu svojim primjerom. Naglasila bih da fizička aktivnost nije samo bavljenje sportom, to su i šetnja, igra, pomaganje u kući. Najvažnije je da se djeca što više kreću, podstaknuti ih da su što više aktivni u izvršavanju zajedničkih obaveza (slaganja, odlaganja, spremanja…). I koliko god se ove aktivnosti mogu učiniti banalnim, svaka, pa i najmanja, predstavlja dodatni korak u smjeru dobrog zdravlja djeteta.
GRACIJA 166/septembar 2019.