Razgovarala Dragana Đurić
Foto Vesela Mišković
Godinu smo počeli obilaskom onih koji na svojim radnim mjestima provode većinu praznika i brinu o redu, zdravlju i dobrom funkcionisanju tokom neradnih dana. Posjetili smo Operativno komunikacioni centar MUP-a Crne Gore, gdje smo zatekli pet pripadnica ljepšeg pola. Naše sagovornice, Irena Bulajić, Aleksandra Rolović, Jasmina Mustafić, Dalida Martinović, Marijana Marković, su samostalne savjetnice i vođe smjena u Operativno komunikacionom centru.
“Na veliko zadovoljstvo nas pet radimo skupa od 2015/2016. godine i od tada postepeno gradimo timski rad i trudimo se da uvijek nađemo vrijeme za druženje i razvijamo team building. Naša povezanost se uvijek osjeti i kad odemo na službene vježbe, usavršavanja, a smjenski rad nas dodatno povezuje.
Naš posao je veoma specifičan, zato što znamo da su uz nas ljudi na koje se uvijek možemo osloniti, i u poslu i u privatnom životu, što nam omogućava da sav stres i teret budu znatno umanjeni. Važno je što nismo jedni drugima konkurencija, to što radimo isti posao i što smo upućeni jedni na druge, pa je atmosfera zdrava i nema takmičarskog duha”, rekle su nam na početku razgovora.
Pošto radite 24 sata svakog dana u godini, ko još čini vaš tim?
– Nas pet, pripadnica ljepšeg pola, smo u OKC112 Podgorica, pored nas ima još kolega u ovom centru. Radimo smjenski rad 24h/7dana/365 dana u godini. U druga dva centra, Bijelo Polje i Bar, ima još 15 stalno zaposlenih kolega.
Koliko dugo postoji Operativno komunikacioni centar 112 MUP-a Crne Gore?
– Broj 112 u Crnoj Gori funkcioniše u okviru Direkcije 112 – OKC 112, Direktorata za zaštitu i spašavanja MUP-a od 2008. godine, a u sadašnjem formatu i na sadašnjoj CoordCom platformi od 2015. i omogućava građanima i turistima u nevolji da pozovu sve hitne službe – policija, hitna pomoć i vatrogasci – kada su im neophodne. OKC 112 koordinira akcijama traganja i spašavanja, većim saobraćajnim, željezničkim i avionskim nesrećama, hazardima, u slučaju zemljotresa, poplava, šumskih požara… Broj 112 je jedinstveni evropski broj za pozive u nevolji, osmišljen odlukom Savjeta EU 1991. Poziva se da bi se kontaktirale hitne službe u svim zemljama EU i šire. Uveden je iz dva osnovna razloga: da se građanima Evrope omogući da u svojoj ili u stranim zemljama u svim hitnim situacijama mogu da dobiju pomoć pozivanjem jednog jedinog opštepoznatog broja, kao i da se maksimalno skrati vrijeme reagovanja i poboljša kvalitet rada nadležnih hitnih službi. U Crnoj Gori, pozivom na broj 112 pokrivena je čitava teritorija države 24 časa, 7 dana u nedjelji, 365 dana u godini, poziv je besplatan iz svih mreža i mogu se dobiti, zavisno od potrebe pozivaoca, sve hitne službe sa teritorije opštine iz koje je stigao poziv. Prijem poziva na crnogorskom i engleskom jeziku, po striktno propisanoj proceduri, obavljaju visoko obučeni operateri, službenici Operativno komunikacionog centra 112 (OKC 112) Direktorata za Zaštitu i spasavanja MUP-a.
Koliko ste često u kontaktu sa kolegama iz drugih crnogorskih gradova?
– U okviru OKC 112-a postoje tri centra, u Podgorici, Baru i Bijelom Polju, s kolegama smo svakodnevnom telefonskom kontaktu. Naša okupljanja i susreti su uoči novogodišnjeg druženja, nekih drugih sretnih porodičnih dešavanja.
Šta je presudno za dobro funkcionisanje u timu?
– Kada nemamo ozbiljnu situaciju – humor, bez njega ne bismo mogli prevazići svakodnevni stres, itekako prisutan u našem poslu. Iza nas stoji puno provedenog zajedničkog vremena i timskog rada, u nevjerovatnim situacijama, kada spašavamo ljudske živote i tada se naša usklađenost najbolje vidi. U trenutku koordiniranja akcijama, nevjerovatno je kolikom se brzinom rasporedimo i efikasno organizujemo. Dišemo timskim duhom. Iza nas stoje ogromna podrška i povjerenje načelnika Danila Miljevića i direktora Miodraga Bešovića, koji su prepoznali naš rad i znaju da ga cijene.
Vaš posao je zaista veoma odgovoran i zahtjeva staloženost i preciznost, da li je za njega potrebna posebna obuka?
– Potrebne su neprekidne obuke i usavršavanja, kojih ima, ali ne u dovoljnoj mjeri što nam najviše nedostaje. Ponekad je i sekunda bitna, potrebno je da smo skoncentrisani i maksimalno posvećeni radu, jer se dešavaju nepredvidljive situacije i morate biti stalno spremni na akciju. Tek kada se nađete u nekoj složenoj situaciji, usljed naše surove zime na sjeveru zemlje, shvatite koliko je čovjek nemoćan pred prirodom. Primjer je evakuacija bolesnika iz Gornje Brezne jedne zimske olujne noći. Ponekad pomislimo da je te noći neko mogao da napiše roman ili neki scenario za film, jer shvatite koliko je priroda surova. Srećom, na kraju se sve dobro završilo.
Imate višeslojan posao koji traži velike napore, uz posebno radno vrijeme i dinamiku. Kako uspijevate da uskladite posao i privatni život?
– To je upravo najteži dio, žonglirati sa porodičnim obavezama, djecom i smjenskim radom, jer bude veoma zahtjevno da ostanete budni kad izađete iz noćne smjene, da toga dana funkcionišete 100% i budete na rasploganju porodici. Ali, nekako iznađete neku roditeljsku, skrivenu snagu, pa na kraju sa osmijehom pripremite djeci obrok nakon 12 sati noćne smjene i budete za njih tu. Majke imaju neviđenu snagu koja ih pokreće, ma kojim se poslom bavile i koliko bile iscrpljene. Za noćni i smjenski rad je najvažnija organizacija, koliko god da se mi naviknemo, organizam prirodno odbacuje da je budan i usredsrijeđen na rad noću, zato zna i da trpi zdravlje. Porodica je velika podrška, kućni poslovi ponekad znaju i da sačekaju.
Koliko posla nosite kući, da li je moguće da nakon radnog vremena ostavite poslovne probleme na poslu?
– Dešava se da se slučajevi traganja i spašavanja prolongiraju i u dvije smjene, onda je prirodno da se interesujete i budete u toku, date neku sugestiju ili, ukoliko se završi, da se preispitujete da li je još nešto moglo da se uradi. Većina nas je odavno prevazišla stres i uspjela da ga ostavi kada se zatvore vrata centra, ali nije moguće da prestanete razmišljati o dešavanjima koji su u toku.
Koje osobine mora da posjeduje osoba koja radi u OKC 112?
– Najbitnije osobine koje nas svu povezuje su empatija, altruizam, posvećenost i izdržljivost, bez njih teško da bi neko mogao da radi. Prirodna selekcija uradi svoje, pa se i ne zadržavaju službenici koji dođu da rade, a nemaju te osobine. Ono što je karakteristično za većinu kolega je da su i u privatnom životu humani, često doniramo ugroženim porodicama, nalazimo dom napuštenim životinjama ili ih o svom trošku liječimo, doniramo krv.
Šta vam ipak najteže pada u vezi s poslom?
– Kada su praznici, a mi radimo i odvojeni smo od porodice, jer te trenutke ne možete ničim nadoknaditi i vratiti svojoj porodici. Mnogima teško pada i noćni režim rada. Takođe, kada ne naiđemo na razumijevanje od strane pozivaoca, da ne pružamo takvu vrstu pomoći ili kada nam ne daju tačne podatke. Imali smo akciju traganja za turskim državljaninom koji se izgubio oko podne i nije htio da sarađuje, cijeli dan je odbijao da se predstavi, kaže približno gdje je, a sa druge strane je zahtijevao medicinsku pomoć i potragu. Tek je naveče jasnim engleskim dao koordinate i sve potrebne podatke.
Postoje li situacije kada se osjećate nemoćno, a kada ste najponosniji?
– Srećom, uvijek se iznađe način da se pomogne, čak i kada je u pitanju improvizacija, ne odustaje se dok se akcija ne završi, bilo da je koordiniranje traganja ili gašenje požara iz vazduha. Ljudski život je neprocjenjiv i svaki spašen za nas je najveća nagrada. Dok traju akcije kojima koordiniramo, zaboravljamo na svoje potrebe, nevjerovatno je koliko je fokus usmjeren na pomoć drugom biću ili na zaštitu nečije imovine. Uvijek idemo korak dalje, dok ne iscrpimo sve resurse, što se nikada ne može desiti.
Kako ste prvi kanal komunikacije, sigurno su se dešavale i neke komične situacije?
– Ima ih mnogo. Nedavno smo imali slučaj da je jedan planinar iz Srbije tražio da mu donesemo par cipela broj 46 na Durmitor, sat hoda od Ledene stijene, jer je svoje cipele poderao. Gorska služba spašavanja mu je odnijela cipele kako se ne bi u povratku povrijedio, pa bi i njega morali da nose. Takođe, ovog ljeta se desilo da je jedan naš državljanin dobio grčeve i zatražio helikopter da ga spuštaju sa vrha Durmitora. Ovoga ljeta jedan turista iz regiona je tražio od nas da pomjerimo prodavca voća iz borove hladovine, pored plaže, kako bi mogao da uparkira svoj automobil, jer mu je tu “debela, borova hladovina uz sami suncobran”. Jedna naša sugrađanka je zvala da prijavi da je član porodice mađija i da hitno reagujemo, a druga nas je zvala u nedoumici da provjeri jesmo li joj “uhvatili brata”… Jednom prilikom su se izgubila tri kineska državljanina, starosti 18 godina. Pošto su nam dali koordinate, nisu smjeli da mijenjaju lokaciju, a ipak su prošli kroz šumu na teritoriji čak tri opštine, potraga za njima je trajala cijeli dan… Jedna finska državljanka, pod uticajem narkotika i alkohola, prijavila je zločin koji je podsjećao na najužasniji horor film, gotovo dva sata je bila na vezi, od hotela do aerodroma, tvrdeći da se sve to upravo dešava. Događa se i da građani u neznanju koga su dobili poručuju pljeskavice, taksi vozilo…
Dešava li se da u toku razgovora prepoznate kada se radi o pokušaju prevare, jesu li takvi pozivi kažnjivi?
– Dešava se da pozivaoc tvrdi da se izgubio u planini, da je neophodno da se organizuje potraga, a ustvari bude samo umoran od pješačenja pa želi da mu se organizuje neko prevozno sredstvo. Međutim, iskustvo nas je naučilo da odmah prepoznamo kada je prevara u pitanju. Rijetko kada poziovaoci izmisle neki zločin i lažno ga prijave, što bude procesuirano u saradnji s Upravom policije. Kada je ljeti veći priliv turista, imamo razne prijave i zahtjeve, da privedemo sudiju ne nekoj engleskoj utakmici jer je pogrešno sudio, da pomjerimo prodavce voća sa plaže… Pozivanje broja 112 u šali i/ili prekidanje veze nakon poziva se smatra lažnim pozivom. Ovakvi pozivi mogu biti i opasni. Naime, ako su operateri na liniji zauzeti obrađivanjem lažnih poziva, pomoć može biti uskraćena nekome ko je zaista u nevolji. U većini zemalja, pa i našoj, upućivanje lažnih poziva na broj 112 tretira se kao krivično djelo i kao takvo podložno je krivičnom gonjenju.
Šta za vas predstavlja najbolju zahvalnicu za vaš trud?
– Za izvanredne rezultate morate uložiti izvanredan trud, uvijek dajemo maksimimum, a ključ uspjeha je empatija prema ljudima, da smo veliki altruisti, kao i usavršanje službenika. Često se dešava da se povežete s osobom za kojom traje potraga, tada nastojimo da je ohrabrimo i usmjerimo da pozitivno i trezveno razmišlja, sve do samog okončanja potrage, nakon čega slijede suze radosnice, poruke zahvalnosti. Nerijetko nam zahvaljuju i ambasade zemalja odakle potiču ova lica.
