Razgovarala Dragana Đurić/Foto Privatna arhiva
Diplomiranu ekonomistkinju Svetlanu Bićanin koraci nisu poveli stazom koja vodi do kancelarije, brojeve je zamijenila slovima i počela da piše priče koje je čuvala u sebi. Osim što je regresoterapijom uspjela da spozna sebe, odlučila je da u tome pomogne i drugima. I, naravno, da nastavi s usavršavanjem, pa je postala i master NLP coach i autorka zbirke priča Priče nošene košavom.
“Ukratko mogu za sebe reći ovako: majka, žena, supruga, ćerka, sestra, drug i terapeut s osmijehom. Zašto ovo kažem? Zato što se danas od žena očekuje da budu sve u jednom, nažalost”, rekla nam je Svetlana, koja voli za sebe da kaže da je ona pravi primjer toga da diplome nisu bitne i da ne pridaje značaj formalnostima.
Koji je to trenutak kada ste odlučili da svoje misli pretvorite u knjigu?
– Inspiracija za moju knjigu su svakako priče klijenata, rado ih koristim kao metafore i u životu i na svom poslu, pokazujući ljudima da nisu oni jedini koji imaju probleme, da ima još ljudi sa sličnim situacijama i da se svi mi borimo i nosimo s njima. Kroz vrijeme sam shvatila da je tako lakše i da će biti najbolje da sve te priče budu na jednom mjestu. Tako je i nastala knjiga.
Da li su Priče nošene košavom nastale iz Vaših iskustava?
– U svakoj ima dio mene. Pišući ih, zatim slušajući, a onda i kroz praktičan rad sa svojim klijentima, mogu slobodno da kažem da sam priče na neki način i preživjela i da sam dobar dio sebe utkala u njih.
Je li i pisanje terapija?
– Pisanje jeste terapija, rado preporučujem svojim klijentima da svako veče pred spavanje napišu u svoj dnevnik na čemu su zahvalni tog dana. Lično meni je pisanje baš to, terapija! Uz pomoć pisanja se opuštam i rasterećujem.
Izazovi muško-ženskih odnosa su uvijek aktuelna tema. Kako ih Vi vidite?
– Muško-ženski odnosi vječita tema, neisrcpna. Nema ni filma ni knjige bez ove teme, čini mi se da ne bi bilo ni svijeta. Ako bolje pogledamo, sva umjetnost i umjetnička djela nastaju iz muško-ženskih odnosa. Ljubav je najveći pokretač, kao i strast, a isto tako i mržnja, ljubomora. Sve su ovo jake emocije i svjedoci smo da kroz istoriju vjekovima nema bitnijih događaja da nije bilo umiješanosti bar neke od ovih emocija. Iz muško-ženskih odnosa nastajali su ratovi kao i gradovi, dogodila se sva čuda svijeta kao i propasti. Nekako sve s njima krene i prestane.
Da li je mit ili istina da ne postoje muško-ženska prijateljstva?
– Znate, iako su svi skeptični po ovom pitanju i vjeruju kako se lako iz muško-ženskih prijateljstava pređe granica, ja ipak duboko vjerujem u njih i niko me ne može ubijediti da ne postoje. Moja iskustva i rad sa ljudima mi govore da zaista postoje takva prijateljstva.
Kako se najbolje prevazilaze nesuglasice, postoji li neki univerzalni prvi korak?
– Zavisi naravno kakve i koje nesuglasice. Svakako da je prvi korak da stanemo, a onda sagledamo stvari kao da smo se izmakli dva koraka unazad i podvukli crtu.
Zatim treba sebi dati savjet u vezi s takvom situacijom kao što bi dali savjet svom najboljem prijatelju. Šta je ono što bi njega posavjetovali i kako u tom trenutku?
Kako reagujete kada vidite da je nekome neophodna terapija, a on ne želi to da prizna?
– Ranije sam se trudila i pokušavala da po više puta nekome “na mala vrata” objasnim kako mu je potrebna terapija, da izokola posavjetujem i pojasnim da je u redu i sasvim normalno i zdravo imati terapeuta. Danas to više ne radim, shvatam da ne vrijedi. Nemoguće je da to uradim sama, ne mogu da pomognem nekome ako ta osoba ne želi da sarađuje. Ja sam tu da vodim, da nekada poguram, nekada da prikočim, a vi ste tu da odradite veći dio posla. Ne očekujte da terapeut to može umjesto vas.
Koliko su mladi danas spremni da prime kritiku i savjet?
– Mladi ne vole ni savjete ni kritiku, ali mislim da to nije samo danas, nekako mi se čini da je tako oduvijek bilo. Mladost nosi svoje breme, buntovna je i nestašna, tada mislimo da sve znamo i da sve možemo, da smo najpametniji i šta ko ima da nam priča. Ali, baš zato i jeste lijepa.
Kakav je Vaš stav po pitanju prekomjernog korišćenja društvenih mreža?
– Mreže će nam doći glave, to stalno ponavljam. Lažna sreća i savršenstvo na društvenim mrežama dovode ljude sve više do depresije. Težnja ka idealnom u svakom trenutku, iako znamo da to nije moguće, nas vodi ka padu volje i raspoloženja ka anksioznosti, a onda i depresiji. Prikazuju nam se da su svi srećni, bogati, i više nego zadovoljni bez ikakvih problema. Ko je danas bez problema uopšte? Uz sve to djeca ne komuniciraju, u pisanju koriste skraćenice, loše se izražavaju i nemaju koncentraciju. I sve to vjerovali ili ne – zbog mreža. Nažalost, ne vidim da tu možemo nešto mnogo da uradimo jer su na globalnom nivou mreže uzele potpuni primat. Mislim da će čitav svijet uskoro morati da stavi prst na čelo i zapita se kuda sve ovo ide?
Da li je i to jedan od razloga nedostatka empatije kod mladih?
– Naravno da to izaziva nedostatak empatije, ali ne samo kod mladih, nažalost. Digitalna komunikacija omogućava anonimnost ljudima i skrivanje iza lažnih imena, profila, pa je samim tim na mrežama pojačana agresivnost, perfidnost, što bi rekli cyberbullying. Loši uzori i iskrivljena slika realnosti na društvenim mrežama ne mogu imati dobre posljedice. Zato roditelji moraju više da pričaju sa djecom, da pojasne da nije sve tako kao što djeluje na slici. Priča, priča i samo priča. Objasniti djetetu da skupocjena torbica koju nosi rijaliti zvijezda nije nikakav statusni simbol i pokazati mu drugu stranu medalje, npr. šta je sve ta učesnica rijalitija morala da prođe ili uradi da bi ponijela tu torbicu. Apelujem, otvoreno pričati o tome!
Kako reagujete kada čujete da ste nekom pomogli da osvijesti svoj problem nakon što je pročitao Vašu knjigu?
– Još jedan vraćeni osmijeh na lice je moj pun pogodak, uljepšan dan. Radujem se svakome ko je bar na neki način uspio da osvijesti i najmanju sitnicu koja mu je smetala u životu, a još ako sam ja makar imalo pomogla u tome, pa mogu slobodno reći – svijet je moj!
Jesu li knjiga i terapije dostupne i u Crnoj Gori?
– Knjiga se može poručiti preko mog Instagram profila @svetlanabicanincoach, a terapije radim online i bilo gdje da se nalazim. Na bilo kom dijelu naše lijepe planete neprekidno komuniciram i radim sesije sa svojim klijentima. Danas svijet tako funkcioniše, pa sam morala da se modernizujem. Već imam klijente iz Crne Gore i radimo sasvim lijepo. Tehnologija može da nam posluži i u dobre svrhe, ako je pravilno usmjerimo i koristimo.
GRACIJA 228/oktobar 2024.
