Razgovarala Marina Strugar
Foto Nenad Vujanović, Marko Todorović
Svetlana Bojković obilježila je zlatno doba jugoslovenskog filma, i danas veličanstveno traje i glumačku veličinu dokazuje ulogama na pozorišnim scenama i u televizijskim projektima. Dama koja je talentom, ljepotom, gracioznošću i odmjerenošću uvijek izazivala divljenje, dobila je sva najznačajnija glumačka priznanja u toku bogate i plodne karijere. Trenutno je gledamo na Prvoj TV u novom urnebesnom sitkomu Mamini sinovi, u produkciji Fresh production i Blekbuk. Serijal od 42 epizode prati zajednički život majke Rose, koja je potpuno podjetinjila, i njenog sina Milentija-Bebe (Andrija Milošević), a cijelu situaciju dodatno komplikuje mamin ljubimac, stariji sin Miša (Nenad Jezdić). Serija Mamini sinovi je adaptacija izuzetno popularnog australijskog sitkoma Mother & Son, emitovanog od 1984. do 1994. godine, koji se zbog velikog uspjeha kod publike i dalje reprizira.
Serijom Mamini sinovi vratili ste se u velikom stilu pred televizijsku publiku i predvodite sjajnu glumačku ekipu. Kako ste doživjeli projekat i da li ste zadovoljni reakcijama publike?
– Mene ovaj projekat veoma veseli. Uloga Rose koju igram je vrlo bogata, raznovrsna i zabavna, a i drugačija je u od ostalih u mojoj televizijskoj karijeri. Osim toga, radim sa odličnom ekipom i sa sjajnim partnerima, mojim mlađim kolegama Nenadom Jezdićem i Andrijom Miloševićem. Što se tiče reakcija publike, do mene stižu samo pozitivne i to baš izuzetne reakcije, bilo da je riječ o ljudima koje poznajem ili onima koji mi na ulici prilaze i komentarišu. Vjerovatno ima i drugačijih utisaka, ali ti mi se ne javljaju i ne pišu.
Rosa, buntovica po prirodi, želi da oživi svoju hipi prošlost i uživa da muči svog sina. Naporna je, ali i beskrajno simpatična i duhovita. Na koji način ste gradili i oblikovali lik?
– Osnovna stvar na kojoj sam bazirala lik ove moje Rose je ta njena djetinjastost, infantilnost i ljubav prema životu. Mislim da to i publika prepoznaje, i da je to osnovni razlog zbog kojeg joj se opraštaju svi nestašluci i činjenica da prema svojim sinovima, a prvenstveno prema sinu Bebi, bude ponekad i sebična i naporna. Međutim, najvažnije je to da sve što radi ne radi iz neke zlobe i pokvarenosti. Rosa ima taj egoizam djeteta, koji je u suštini radost življenja.
Imate li neke sličnosti sa Rosom, uopšte, kao i u nekim osobinama i postupcima u majčinskom odnosu u privatnom životu?
– Imam sličnosti, naravno. Leže prije svega u činjenici da je Rosa često infantilna i da voli da se igra, ali i u činjenici da se, baš kao i ja, raduje životu na najljepši mogući način, vjerujući u to da su godine prvenstveno stvar duha, a ne kalendara. Što se tiče Rose kao majke i mene kao majke, tu i tamo ima sličnosti. Postoji zajednički imenitelj za sve majke koji ispliva u nekim situacijama.
Serija je potpuno drugačija od onih u kojima smo navikli da Vas gledamo, koliko Vam je sa tog stanovišta bila izazov?
– Mamini sinovi je jedan vrlo zabavan, duhovito napisan sitkom, koji će, iskreno vjerujem, publika voljeti prije svega zbog inteligentnog humora, ali i malo drugačijeg gledanja na tu vječnu temu majke i djece, odnosno sinova. Kao što već rekoh, lik Rose drugačiji je od onog što sam do sad radila, sjajno napisan i do te mjere otkačen i pomjeren, i karakterom i kostimom, da pruža svu slobodu u tumačenju i igranju. Sve to su razlozi zbog kojeg sam dio ovog projekta.
Uloga po kojoj ste ostali najprepoznatljiviji je Emilija iz Boljeg života. Kako i po čemu pamtite rad na toj seriji, koja je proglašena i za najbolju domaću seriju?
– Sve najljepše imam u sjećanju vezano za tu seriju. I što se tiče načina rada, i što se tiče ekipe i moje uloge, ali i generalno vremena u kojem smo živjeli. Kraj ove serije poklopio se i sa raspadom Jugoslavije koji je donio velike promjene u životima svih nas, i ja često znam da kažem da je od tada sa boljim životom gotovo zauvijek.
Karijera kao što je Vaša izaziva divljenje i poštovanje, da li ste ponosni na sve što ste zabilježili u radnoj biografiji?
– Naravno da ne mogu biti izuzetno zadovoljna sa svim što sam uradila, ali generalno, kad sve sagledam, zadovoljna sam. Normalno je da u svakoj karijeri imate i uspješnih i manje uspješnih momenata, ali ono što mogu reći u tom osvrtanju na moj glumački put da nije bilo nekih dramatično loših stvari, kao i da nisam imala neke dramatično velike pauze u radu, tako da, iskreno, nemam za čim da žalim.
Nedavno ste za ulogu u predstavi Moja ti dobili nagradu na Danima Zorana Radmilovića, veliko priznanje koje nosi ime velikog umjetnika. Kakav odnos imate prema nagradama, s obzirom da ste dobitnica najvećih glumačkih priznanja u Srbiji i regionu?
– Ovo je drugi put da dobijem ovu nagradu. Prvi put je to bilo prije osam ili devet godina, sa predstavom Gospođa ministarka banjalučkog pozorišta. Volim nagrade, generalno, a činjenica da ova nagrada nosi Zoranovo ime, kojeg sam voljela i kao glumca i kao kolegu, svemu tome dodaje jednu posebnu notu. Lijepo je dobiti nagradu i ja se nagradama radujem. To znači da ljudi prepoznaju to što ste radili, da to ima smisla. I vidim ih kao jednu potvrdu svega toga. Nagrade, naravno, najviše znače i vesele dok ste mladi, dok nemate još dovoljno iskustva, tada su i podsticaj i neka vrsta potvrde koji vas bodre na tom putu razvoja. Međutim, nagrade vesele i u ovim mojim životnim godinama jer pokazuju da vas ljudi ne zaboravaljaju.
Izjavili ste da Vam je gluma bila mogućnost da ponesete igru sa sobom kroz život. Igru koja Vam je nedostajala u djetinjstvu i ne daje da ostarite sada u poznim godinama.
– Od kad znam za sebe voljela da se igram i vrlo rano sam počela da ispoljavam taj glumački dar, zabavljajući i roditelje i goste u kući. Međutim, vrijeme za igru mi je bilo vrlo striktno određeno zbog određene vrste discipline, tačnije stroge discipline koju je sprovodila prvenstveno moja majka, koja nije radila. Ta disciplina se prije svega ogledala u velikom broju obaveza koje sam imala u svom rasporedu, ne samo oko škole, već časova klavira, privatnih časova engleskog i sličnih stvari, tako da sam se igrala recimo sat dnevno. Osim toga, nisam imala ni brata ni sestru, pa je i taj manevarski prostor za dječije nestašluke i igre takođe bio skučen, nepostojeći. Vrlo sam sklona da vjerujem da je upravo sve to uticalo da na neki način cijeli život ostanem dijete željno igre.
Koliko Vam je gluma dala i slobodu, da li ste je nosili u sebi ili ste je osvajali?
– Gluma mi je dala veliki osjećaj slobode, jer je to jedno polje koje je potpuno intimno, a ispoljava i odvija se javno. Velika je sloboda koju glumac osjeća na sceni, igrajući bilo koji lik. On u okviru toga osjeća slobodu svojih unutarnjih ljudskih kanala. Zato je gluma prije svega duhovna osobina, naravno kad govorimo o umjetnicima. Jer ima i glumaca i umjetnika, a ja govorim o umjetnicima.
Vaša ćerka Katarina Žutić odlučila se za glumački poziv. Koji ste joj savjet dali, a koji biste voljeli da ste Vi dobili na početku karijere?
– Dala sam joj savjet koji je svojevremeno, kao mladoj glumici, meni dao Miloš Žutić, moj prvi muž a Katarinin otac, koji glasi: U našem poslu veliko i važno pitanje je pitanje izdržljivosti i upornosti. Gluma je maratonski posao koji traje čitav život i samo ljubav i rad mogu da vas ne samo održe, nego da utiču na to da rastete i razvijate se kao glumac. Te riječi kao mlad čovek čujete, ali vjerovatno ne uzimate suviše ozbiljno. No, tu su negdje, u malom mozgu, u podsvijesti, i s vremenom te riječi postaju jasnije, osveštavate njihovo značenje, istinitost te tvrdnje.
Otvoreno ste govorili o svojim brakovima, o velikim ljubavima i tu ste bili svoji, niste marili za mišljenje sredine. Na koji način su obilježile Vaš život i Vas?
– Sve su one sastavni dio mog života i nijedne se ne bih odrekla. Sve su se desile u pravo vrijeme, došle su baš onda kad je trebalo. Imate to lijepo objašnjeno u istočnjačkim knjigama i filozofijama. Ljubav nije jedna začaurena kategorija, ona je uvijek pristuna, ali ima svoja kretanja, svoje pulseve i istovremeno zavisi i od vašeg unutrašnjeg bića i sazrijevanja.
Vaš suprug Slavko Kraljević nije iz svijeta umjetnosti, ali ste izjavili da Vas ne može osvojiti čovjek koji duboko ne vjeruje u umjetnost? Koje su to još spone koje su Vas povezale?
– One druge koje su meni bitne, prije svega jedno duboko poštenje, dobrota i duhovitost.
Strast i emocije su Vas vodile i u životu i u glumi. Da li je život lijep bez toga, da li ste to tražili i u prijateljima i ljudima u Vašem okruženju?
– Strast i emocije jesu bile vrlo bitne u mom životu, i danas su, ali ja nikad nisam bila nerazumna, što je jako bitno. Znači da ipak imam sreću da u mom biću postoji kakav-takav balans između strasti i racija. Racio definitivno nije na prvom mjestu, ali je tu kao korektor, neka vrsta uzemljenja.
Volite li da se prisjećate prošlosti i na koji način – da li preispitujete ili, pak, obnavljate uspomene vrijedne pamćenja?
– Lijepa sjećanja i stvari se same probude i pojave u najrazličitijim situacijama i to su uvijek divni trenuci. Međutim, nisam osoba koja prekopava po prošlosti, vraćajući se često u neka bolja, prošla vremena. Živim u sadašnjem trenutku i mislim da je tako najzdravije.
Koje su Vam najvrednije uspomene u glumačkoj karijeri?
– Znate, nije samo bitno napraviti ulogu i predstavu. Za mene je podjednako bitan i proces stvaranja. Uvijek volim da se sjetim nekih lijepih, dobrih, ugodnih, kvalitetnih procesa rada, samog čina probanja i nastajanja jedne uloge, predstave, filma. To zaista najviše pamtim. A tako ugodni procesi stvaranja i nisu baš tako česti. Međutim, kad se dese, dobro ih zapamtim. Nekako se usade u mene, daju mi određenu stabilnost i sigurnost, jednu čvrstinu i snagu, koja mi je bitna naročito onda kad sam dio nekog projekta u kojem ti procesi stvaranja i kreiranja nisu tako ugodni, a koje htjeli-ne htjeli morate prebroditi.
Kada pričamo o prošlim vremenima, šta ste osjećali kada ste kao student druge godine Akademije primljeni za stalnog člana ansambla Jugoslovenskog dramskog pozorišta, da li ste bili tada svjesni svog talenta i šta ste tada željeli?
– Nisam bila svjesna, jednostavno nisam mogla da vjerujem šta mi se događa. To je bilo vrijeme kada su se jako poštovali autoriteti. To danas više ne postoji. Meni je potpuno nestvarno djelovalo da ću ja tako mlada biti u prilici da sjedim u istom glumačkom salonu pored Marije Crnobori, Mire Stupice, Ljube Tadića, Branka Pleše, Ljiljane Krstić, Milivoja Živanovića i ostalih veličina tog vremena. Sve mi je djelovalo kao neki san u kojem sam ja jedna mala, sićušna učenica. Bila sam jako počastvovana, vrijedna, ali i jako skromna. Ni u jednom trenutku nisam pomislila da sam posebna, više sam bila zahvalna što uopšte imam pristup takvom društvu.
Šta je to što sada želite, za čime žudite?
– Žudim da živim udobno. Želim da budem zdrava i da me što duže drži kondicija.
