Nedavno objavljeno

Svetlana Mandić: Kad tišina progovori – kosmos se raduje

“Pričate čak i onda kada ćutite, očima, osmijehom, tijelom. I čuju vas svi oni koji znaju da se i ćutanjem može toliko toga reći. Ponekad vas pogrešno razumiju, ali vas čuju. Kada je tišina, govorite samo srcem”, kaže novinarka Svetlana Mandić

Razgovarala Svetlana Peruničić
Foto Miloš Zvicer

Za samo četiri mjeseca ove godine, novinarka Vijesti Svetlana Mandić dobila je dvije nagrade za novinarstvo, nagradu Iskra i priznanje NVO SaNa i Mladih dijaspore, ali kruna njene blistave višegodišnje karijere ipak je bila promocija prve zbirku reportaža Kad tišina progovori, devetog aprila, u prepunom Nikšićkom pozorištu. Priče, njih 175 koje je izdvojila od mnoštva objavljenih od 2008. do kraja prošle godine, raspoređene su u osam poglavlja koja nose nazive po jednoj od reportaža, a poseban kvalitet daje veliki broj fotografija, od kojih neke govore više od riječi.
Junaci njenih priča su ljudi velikog srca, od kojih su neki zaboravljeni, neki su bili nepoznati, neke je sudbina nemilosrdno šibala, ali svi su znali da u životu nije najteže pasti, nego ustati. Od svih nagrada, kako kaže, najveća joj je ponos zbog činjenice da je pomogla mnogima. Njena deviza je da je najveća vrlina biti čovjek i drži se pravila da ne postoje mala dobra djela, već samo dobra i loša.

Slažete li se da je prepuna sala Nikšićkog pozorišta prilikom promocije Vaše knjige najveće priznanje Vašem dosadašnjem radu? Da li ste očekivali toliko interesovanje sugrađana, ali i brojnih ljudi koji su došli iz svih krajeva Crne Gore?
– U pravu ste. To jeste najveće priznanje mom dosadašnjem radu, ali i obaveza da i dalje nastavim kao do sada. U nekim mojim smjelim maštanjima priželjkivala sam da dođe polovina od broja prisutnih. Do promocije nijesam imala tremu, čak ni neki poseban osjećaj ushićenja. Razmišljala sam samo da sve bude onako kako sam zamislila, da prisutni osjete svu tu emociju od koje su satkane objavljene reportaže, da čuju svu tu tišinu mojih sagovornika. I onda… red ispred pozorišta, puna sala, znani i neznani, suze i smijeh, i ja koja prvi put ostajem bez teksta, dlanovi se znoje, suze u očima i jedno uh.
Zanimljivo je da su u sali, među oko 500 gostiju, osim Vaše porodice, prijatelja i kolega, bili prisutni i funkcioneri, umjetnici, humanisti, poznati i manje poznati Nikšićani svih generacija. Kako biste objasnili taj, za crnogorske prilike, neobičan fenomen?
– Neko sam ko nikada nije priznavao podjele bilo koje vrste, osim one da se ljudi dijele na soj i nesoj, ko je uvijek smatrao da sloboda i čovječnost nemaju cijenu, ko je pisao sa dušom i iz duše, kome je Nikšić bila i ostala polazna tačka. Možda u tome leži odgovor.

“Neko sam ko nikada nije priznavao podjele bilo koje vrste, osim one da se ljudi dijele na soj i nesoj, ko je uvijek smatrao da sloboda i čovječnost nemaju cijenu, ko je pisao sa dušom i iz duše, kome je Nikšić bila i ostala polazna tačka”

Vaša zbirka reportaža nosi naslov Kad tišina progovori. Zašto ste odabrali baš takav naslov i kakvu simboliku nosi?
– U knjizi postoji reportaža sa tim naslovom. Govori o gluvonijemom mladiću iz Nikšića koji se godinama druži sa drvetom i stvara prava umjetnička djela. On i ja smo pričali rukama i osmjesima. Ni njemu ni meni nije smetala tišina, jer se srcem može i te kako glasno pričati, ali i slušati. Pošto je veliki broj junaka mojih reportaža bio nepoznat široj javnosti, pošto su dugo ćutali, a imali su toliko toga da kažu, poruče, da nas nauče i opomenu, pošto su svi govorili srcem i tišinom, odlučila sam se za naslov Kad tišina progovori i mislim da nijesam pogriješila.
Da li bismo mogli da kažemo da između tišine i ćutanja postoji bitna razlika?
– Pričate čak i onda kada ćutite – očima, osmijehom, tijelom. I čuju vas svi oni koji znaju da se i ćutanjem može toliko toga reći. Ponekad vas pogrešno razumiju, ali vas čuju. Kada je tišina – govorite samo srcem. Dovoljno glasno i razgovjetno da vas čuju svi oni slični vama, ali i dovoljno tiho da vaša tišina mimoiđe one koji je ne bi razumjeli, koji je ne bi čuli. Kad tišina progovori – kosmos se raduje, kazao je na promociji zbirke direktor Nikšićkog pozorišta, Radinko Krulanović. Ne bih toj njegovoj rečenici ništa dodala, niti oduzela.
Na početku promocije moderatorka Dijana Savović posebno je poželjela dobrodošlicu junacima Vaših priča. Ko su oni, u stvari?
– Veliki ljudi, velikog srca. Neki su zaboravljeni, neki su bili nepoznati, neke je sudbina nemilosrdno šibala, ali svi oni su znali da u životu nije najteže pasti, nego ustati. I svi su ustali. To su ljudi koji su kroz istoriju zadužili Nikšić, humanitarci navikli da nesebično pomažu, uspješni pojedinci čiji uspjesi su prošli neprimjetno, vrijedne rukatnice, kreativci, zanatlije, poljoprivrednici, mudre sijede glave koje je učio život, a oni vas, maleni borci jači od svih nevolja… Jednom riječju – junaci. Ljudi zbog kojih je ovaj posao toliko lijep.

“Ponos zbog činjenice da ste pomogli mnogima ne može se riječima opisati. Bukvalno lebdite od sreće kada vam svi ti ljudi kažu – uspjeli smo!”

Dio Vaših priča, sabranih u knjizi, govori o sudbinama, djelima i životnim okolnostima 175 junaka. Ipak, da li biste mogli da izdvojite nekoliko od njih koji su Vas posebno dotakle?
– Reportaže je gotovo nemoguće pisati ukoliko vas sudbine vaših junaka ne dotaknu, ne razgale vam dušu. Sa pojedinama, kroz priče drugih, i ja sam se upoznavala, učila o njima. Oni drugi su mene učili. Često me pitaju koje su to reportaže posebnije od posebnih. Pokušala sam da izdvojim njih nekoliko. Pokušala… Ali, kako to nije bilo nekoliko, već desetine i desetine njih, odustala sam.
Jedna od definicija novinarstva je i ona da su mediji glas onih koji nemaju glas, odnosno onih koji su nemoćni da ostvare neka prava koja im pripadaju kao ljudima i građanima. Koliko ste svojim pisanjem uspjeli da im pomognete?
– Često kažem da ja, kao Svetlana Mandić, ne mogu mnogo da pomognem. Ali kao novinarka, mogu. Bili mi prva, četvrta ili sedma sila, sila je sila. I koliko god drugi pokušavali da nas sklone i umanje naš značaj, mi smo i dalje tu, spremni da bijemo bitke u ime onih od kojih su svi digli ruke i okrenuli im leđa, da budemo najjača brana slabima, najveća snaga nemoćnima. Zato se ponos zbog činjenice da ste pomogli mnogima ne može riječima opisati. Bukvalno lebdite od sreće kada vam svi ti ljudi kažu – uspjeli smo!

“Pošto je veliki broj junaka mojih reportaža bio nepoznat široj javnosti, pošto su dugo ćutali, a imali su toliko toga da kažu, poruče, da nas nauče i opomenu, pošto su svi govorili srcem i tišinom, odlučila sam se za naslov Kad tišina progovori i mislim da nijesam pogriješila”

Mnogi tvrde da je reportaža najteži novinarski žanr. Da li je tako?
– Nekako volim da vjerujem da je reportaža obilježila moj rad, a ja njeno trajanje u Crnoj Gori. Reportaža je definitivno najljepši novinarski žanr. To je žanr sa dušom. Tačno je da je riječ o najtežem novinarskom žanru, ali ako imate sagovornike kakve ja imam, ako ste sa beletristikom na ti, onda se reportaže pišu same. Vi samo oslušnete srce sagovornika i svoje, pustite da perom upravlja duša i… eto ti pesma, ludo moja.
Osim što ste prepoznati po trudu da svojim tekstovima probudite empatiju kod onih koji su u mogućnosti da pomognu, redovno učestvujete i u humanitarnim akcijama…
– Najveća vrlina je biti čovjek. Ne postoje mala dobra djela. Postoje samo dobra i loša djela. Neko može da daruje novac, neko odjeću, hranu, neko da starini iz komšiluka kupi ljekove, dijete iz doma obraduje sladoledom. Svako prema svojim mogućnostima. Tako i ja. Ali, ne pomažem da bih o tome pričala. Znam da mnogi ne mogu da pomognu, a htjeli bi, ali ono što svi možemo da darujemo je osmijeh, da pružimo ruku, poklonimo zagrljaj. Za početak – i to je dovoljno.
Radili ste u prosvjeti, pa ste đake u Pivi učili biologiju i hemiju. Kako je došlo do odluke da kredu zamijenite perom i postanete novinarka?
– Uvijek sam govorila da neću studirati u svom gradu i da neću biti prosvjetni radnik. Ali, ne bude uvijek kako želite. Potičem iz časne i čestite radničke porodice koja nije imala novca za sve moje snove, ali koja mi je pružila ono navrednije što postoji – ljubav. Od te hrane, druga vam i ne treba. Imala sam veliku sreću, iako bi drugi rekli da i nije sreća kada kao najbolji student Filozofskog fakulteta nekako uspijete da dobijete posao u seoskoj školi, da počnem da predajem prvo grahovskim, a zatim pivskim mališanima. Ja sam učila njih, ali i oni mene. Sazrijevali smo i oni i ja, vodeći računa da ono dijete u nama i dalje bude tu. Uz njih sam shvatila koliko je divno biti prosvjetni radnik, koliko je moćno kada znate da ste pomogli mladim ljudima da stasaju u pametne, plemenite, vrijedne osobe. Ali, dođe vrijeme kada poželite da iz škrinje izvučete zaboravljene snove i da ih ostvarite. Tako i ja. Zamijenila sam kredu perom, odlučila da bijem neke druge bitke, da i dalje učim druge, ali i oni mene, da pokušam da pomognem da ova divna zemlja bude bolje mjesto za život svih nas.
Na doktorskim ste studijama i Vaša disertacija je upravo na temu reportaže (Značaj i transformacija reportaže u kontekstu medijske konvergencije: primjer štampanih medija u Crnoj Gori). Kada bi trebalo da bude gotova?
– Uh, ovo je najteže pitanje koje ste mogli da mi postavite (smijeh). Svi dopisnici, pa tako i ja, imaju radno vrijeme od kojeg vas zaboli glava, radimo 24 sata dnevno, sedam dana u nedjelji. Kako, uglavnom, budete jedini novinar-dopisnik vaše medijske kuće, onda uvijek morate biti pripravni jer nema ko da isprati nenajavljeni događaj, ukoliko vi to ne uradite. A kako je Nikšić grad gdje se uvijek nešto dešava, onda ste i više nego pripravni. Još ako posao kojim se bavite volite onoliko koliko ga ja volim, onda odmora nema. Sve ovo govorim ne da bih opravdala to što sa pisanjem doktorske teze malo kasnim, već da bih pojasnila zbog čega je Vaše pitanje teško i zašto na njega ne znam odgovor. Ali, obećavam da ćete biti među prvima koji će saznati da sam ispred mog imena dodala i ono dr.
Samo ove godine dobili ste specijalnu nagradu za poseban doprinos promociji kulture i integraciji Roma i Egipćana u Crnoj Gori na konkursu Građanske alijanse, nagradu za filantropiju Iskra, osvojili ste prvo mjesto na konkursu o najboljim istraživačkim novinarskim pričama na temu vrijednosti Nikšićkog polja i ekoloških problema u tom području, a Mladi dijaspore i NVO SaNa uručili su Vam priznanje za najemotivniju priču. Koliko Vam te nagrade i priznanja znače?
– Nagrade znače iz prostog razloga što je to potvrda da je neko vaš rad primijetio, da nije otišlo baš sve u vjetar od onoga što ste napisali. Nagrade su i obaveza da budete još bolji i da ostanete dosljedni sebi i onome što radite. One vam daju vjetar u leđa i zbog njih znaju oči da zaiskre. Ali, postoji jedna nagrada koja je najveća i najznačajnija od svih, a koju sam dobila rođenjem – to je moja porodica. Oni su ti koji svemu što radim daju smisao više. Zbog toga uvijek ističem da sam najbogatija osoba na svijetu jer imam njih!

 Gracija 203

Latest Posts

Lifestyle

Ljepota

Zdravlje

Recepti