Razgovarala Svetlana Peruničić/Foto Privatna arhiva
“Umjesto biografije: Za vas koji me lično znate, nije potrebno da se predstavljam. Znate sve ono bitno o meni – dovoljno za život, prijateljstvo, trajanje. Tajne, nadanja, snove, želje, strahove – zna moja porodica. Ta ekskluziva je ostavljena samo za njih. Vi koji me ne poznajete, ako želite da nešto saznate o meni, pitajte moju porodicu, rodbinu, prijatelje, ljude koji me znaju. A ako ne poznajete nikoga od njih, pročitajte ove priče. Sigurna sam da će vam one reći dovoljno o meni.”
Ovim riječima počinje nova knjiga reportaža novinarke Vijesti Svetlane Mandić, Za svoju i za dušu grada, koju je, uz knjigu Pričati i kad drugi ućute, u kojoj su intervjui sa poznatim ličnostima iz oblasti kulture i umjetnosti iz Crne Gore i regiona, promovisala 21. oktobra u prepunoj sali Nikšićkog pozorišta. “Knjige sam objavila jer sam željela da priče o tim ljudima i o ovom vremenu traju i nakon nas, jer to zaslužuju. A s njima, trajaću i ja. Nekako se previše bavimo politikom, a zaboravili smo na čovjeka. I na život. Neka ove knjige budu podsjetnik na to”, kazala je u intevjuu za Graciju.
Svetlana Mandić je u crnogorskom novinarstvu prepoznata kao prvakinja reportaže, a za svoje reportaže je dobila brojna međunarodna i domaća priznanja. Posljednji put krajem oktobra, na prestižnom međunarodnom festivalu Interfer u Beogradu, gdje je osvojila nagradu Zlatna Nika, a o kakvom se priznanju radi najbolje govori podatak da je u konkurenciji za pet kategorija pristiglo 200 radova iz 40 zemalja, kako iz regiona, tako i iz Evrope i svijeta.
Vaše nove dvije knjige promovisane su u okviru manifestacije Septembarski dani kulture 2024 u Nikšićkom pozorištu. Ovog puta, za razliku od prethodne knjige Kad tišina progovori, napravili ste razliku, pa se u knjizi Pričati i kad drugi ućute nalaze intervjui sa poznatim ličnostima iz oblasti kulture i umjetnosti, dok je u knjizi Za svoju i za dušu grada sabrano 100 reportaža sa fokusom na ljude, njihove životne priče, sudbine, razne događaje u nikšićkom i pivskom kraju. Zašto ste se odlučili na takvu vrstu “sistematizacije”?
– Prvom knjigom koju sam objavila prije dvije godine, Kad tišina progovori, obuhvaćeno je 175 reportaža o ljudima koji zaslužuju da ne budu zaboravljeni. Međutim, osjećala sam da to isto dugujem i sagovornicima koji se nijesu našli na stranicama prve knjige, događajima, kulturno istorijskim spomenicima… Tako je nastala knjiga Za svoju i za dušu grada. Htjela bih da napomenem da i dalje postoje ljudi čije životne priče zaslužuju da budu “ukoričene”. Druga knjiga, Pričati i kad drugi ućute, nije samo zbirka razgovora, to je i zbirka jednog vremena, jer svi ti umjetnici nijesu govorili samo o sebi i svom poslu, već i o svima nama, životu, o trenutku u kome trajemo. Možda bi najjednostavnije bilo da kažem da sam i ovoga puta, kroz obje knjige, htjela da ispričam priču o čovjeku i o životu.
Od 2008. do danas objavili ste oko 14.000 kraćih i dužih tekstova, od kojih ste izvojili određen broj za knjige. Kako ste došli na ideju da dio onoga što ste pisali objedinite? Kako ste birali tekstove koji će biti u knjizi, s obzirom na to da, što se tiče reportaža, u Crnoj Gori nemate konkurenciju?
– Prvo da se zahvalim na pretjeranim riječima hvale. Zacrvenjeste me. Što se tiče izbora tekstova, čini mi se da su ovoga puta oni “sami sebe” izabrali. Knjige sam objavila jer sam željela da priče o tim ljudima i o ovom vremenu traju i nakon nas, jer to zaslužuju. A s njima, trajaću i ja. Nekako se previše bavimo politikom, a zaboravili smo na čovjeka. I na život. Neka ove knjige budu podsjetnik na to.
S obzirom na to da Vaša igra riječi u reportažama nerijetko izaziva suze i emocije kod čitalaca, koja je u tom smislu Vama najteže “pala” dok ste je pisali?
– Reportaža Smrtni zagrljaji i osmjesi života – svjedočenje nikšićkih vatrogasaca-spasilaca o njihovom humanom činu pomoći tokom misije u Turskoj, nakon razornog zemljotresa. Pričali su o tišini koja razdire dušu, kida srce, ali budi dostojanstvo. O tišini koja je i mene, slušajući ih, pogodila.
A intervju?
– Možda intervju sa Sonjom Savić nastao dva-tri mjeseca prije njene smrti. Pričala je o sebi, životu, nesrećnim ljubavima. Priču je “zalila” suzama i uzdasima, a jedina svjetlost nam je bio žar njene cigarete i njene oči koje su “žagrile” (izraz koji je koristila Sonjina baka).
Kompletan tekst možete pročitati u GRACIJI 229/novembar 2024.
