Razgovarala Svetlana Peruničić/Foto Privatna arhiva
“Umjesto biografije: Za vas koji me lično znate, nije potrebno da se predstavljam. Znate sve ono bitno o meni – dovoljno za život, prijateljstvo, trajanje. Tajne, nadanja, snove, želje, strahove – zna moja porodica. Ta ekskluziva je ostavljena samo za njih. Vi koji me ne poznajete, ako želite da nešto saznate o meni, pitajte moju porodicu, rodbinu, prijatelje, ljude koji me znaju. A ako ne poznajete nikoga od njih, pročitajte ove priče. Sigurna sam da će vam one reći dovoljno o meni.”
Ovim riječima počinje nova knjiga reportaža novinarke Vijesti Svetlane Mandić, Za svoju i za dušu grada, koju je, uz knjigu Pričati i kad drugi ućute, u kojoj su intervjui sa poznatim ličnostima iz oblasti kulture i umjetnosti iz Crne Gore i regiona, promovisala 21. oktobra u prepunoj sali Nikšićkog pozorišta. “Knjige sam objavila jer sam željela da priče o tim ljudima i o ovom vremenu traju i nakon nas, jer to zaslužuju. A s njima, trajaću i ja. Nekako se previše bavimo politikom, a zaboravili smo na čovjeka. I na život. Neka ove knjige budu podsjetnik na to”, kazala je u intevjuu za Graciju.
Svetlana Mandić je u crnogorskom novinarstvu prepoznata kao prvakinja reportaže, a za svoje reportaže je dobila brojna međunarodna i domaća priznanja. Posljednji put krajem oktobra, na prestižnom međunarodnom festivalu Interfer u Beogradu, gdje je osvojila nagradu Zlatna Nika, a o kakvom se priznanju radi najbolje govori podatak da je u konkurenciji za pet kategorija pristiglo 200 radova iz 40 zemalja, kako iz regiona, tako i iz Evrope i svijeta.
Vaše nove dvije knjige promovisane su u okviru manifestacije Septembarski dani kulture 2024 u Nikšićkom pozorištu. Ovog puta, za razliku od prethodne knjige Kad tišina progovori, napravili ste razliku, pa se u knjizi Pričati i kad drugi ućute nalaze intervjui sa poznatim ličnostima iz oblasti kulture i umjetnosti, dok je u knjizi Za svoju i za dušu grada sabrano 100 reportaža sa fokusom na ljude, njihove životne priče, sudbine, razne događaje u nikšićkom i pivskom kraju. Zašto ste se odlučili na takvu vrstu “sistematizacije”?
– Prvom knjigom koju sam objavila prije dvije godine, Kad tišina progovori, obuhvaćeno je 175 reportaža o ljudima koji zaslužuju da ne budu zaboravljeni. Međutim, osjećala sam da to isto dugujem i sagovornicima koji se nijesu našli na stranicama prve knjige, događajima, kulturno istorijskim spomenicima… Tako je nastala knjiga Za svoju i za dušu grada. Htjela bih da napomenem da i dalje postoje ljudi čije životne priče zaslužuju da budu “ukoričene”. Druga knjiga, Pričati i kad drugi ućute, nije samo zbirka razgovora, to je i zbirka jednog vremena, jer svi ti umjetnici nijesu govorili samo o sebi i svom poslu, već i o svima nama, životu, o trenutku u kome trajemo. Možda bi najjednostavnije bilo da kažem da sam i ovoga puta, kroz obje knjige, htjela da ispričam priču o čovjeku i o životu.
Od 2008. do danas objavili ste oko 14.000 kraćih i dužih tekstova, od kojih ste izvojili određen broj za knjige. Kako ste došli na ideju da dio onoga što ste pisali objedinite? Kako ste birali tekstove koji će biti u knjizi, s obzirom na to da, što se tiče reportaža, u Crnoj Gori nemate konkurenciju?
– Prvo da se zahvalim na pretjeranim riječima hvale. Zacrvenjeste me. Što se tiče izbora tekstova, čini mi se da su ovoga puta oni “sami sebe” izabrali. Knjige sam objavila jer sam željela da priče o tim ljudima i o ovom vremenu traju i nakon nas, jer to zaslužuju. A s njima, trajaću i ja. Nekako se previše bavimo politikom, a zaboravili smo na čovjeka. I na život. Neka ove knjige budu podsjetnik na to.
S obzirom na to da Vaša igra riječi u reportažama nerijetko izaziva suze i emocije kod čitalaca, koja je u tom smislu Vama najteže “pala” dok ste je pisali?
– Reportaža Smrtni zagrljaji i osmjesi života – svjedočenje nikšićkih vatrogasaca-spasilaca o njihovom humanom činu pomoći tokom misije u Turskoj, nakon razornog zemljotresa. Pričali su o tišini koja razdire dušu, kida srce, ali budi dostojanstvo. O tišini koja je i mene, slušajući ih, pogodila.
A intervju?
– Možda intervju sa Sonjom Savić nastao dva-tri mjeseca prije njene smrti. Pričala je o sebi, životu, nesrećnim ljubavima. Priču je “zalila” suzama i uzdasima, a jedina svjetlost nam je bio žar njene cigarete i njene oči koje su “žagrile” (izraz koji je koristila Sonjina baka).
Kako ste “posložili” reportaže i intervjue i zašto Vam je važan redosljed?
– Kada su intervjui u pitanju postoje tri poglavlja: Buntovna priroda je lijepi krst moj (razgovori sa režiserima, glumcima i glumicama), Dobra riječ je kao zagrljaj dragog bića (književnici, slikari) i Duboki naklon i pjesme iz srca (pjevači/pjevačice). Knjiga Za svoju i za dušu grada ima sedam poglavlja, a nazivi poglavlja sve govore – Heroji ispričali priču o životu, Ispečatirali grad N, Život su pokušaji iz kojih se nešto desi, Anika učinje te Piva preleće, Svaki njegov damar je nemiran, Žuje ti se ‘iljadile i Šavnička revolucija. Redosljed mi je bio bitan jer je on poput života – sve počinje i sve se završava sa čovjekom. Ostalo dođe između – suze, ponos, smijeh.
Kao i prošla, i ova promocija je bila drugačija od ostalih. Tako su, između ostalog, Vaše kolege novinari čitali Vaše tekstove. Kako ste došli na tu nesvakidašnju ideju i okupili petnaestak novinara iz različitih medija?
– Željela sam da to bude, što i jeste, novinarska priča, i da pokažem da nije važno iz kog medija dolazimo jer možemo, ako hoćemo (a, nažalost, često nećemo), da budemo zajedno. To veče – svi smo bili jedno.
Zbirka intervjua počinje Vašom porukom čitaocu “Razgovarajte! Slušajte šta drugi imaju da kažu, ali neka čuju i vas. Ne dozvolite da riječi ostanu neizrečene”. Koliko nam nedostaje razgovora u vrijeme užurbanosti i u eri društvenih mreža?
– Mnogo. Nekako nam prolaze dani, a sve više zaboravljamo da razgovaramo. I kada stanemo i okrenemo se – život već prođe, a mi toliko toga nijesmo rekli i toliko toga nijesmo čuli. Toliko je riječi koje su ostale neizrečene. Zbog toga – razgovarajmo.
Tokom promocije istakli ste da Vam je bila želja da prikažete jednostavnost i originalnost ljudi sa kojima ste razgovarali. Kako ste uspjeli da dođete do toliko sagovornika?
– Najkraći, ali i najiskreniji, odgovor – ljubavlju prema poslu i prema čovjeku!
Knjigu Pričati i kad drugi ućute posvetili ste sestričini Janji, a Za svoju i za dušu grada svojoj porodici. Interesantno je da je, od nekoliko prijedloga za naziv knjige, Janja izabrala ova dva…
– Tako je, Janja je kumovala nazivima knjiga. Potpuno logično je bilo da jednoj svestranoj, prelijepoj djevojčici, satkanoj od muzike, umjetnosti i emocija, posvetim knjigu u kojoj se nalaze intervjui sa umjetnicima. Uostalom, ljubav se i piše njenim imenom. Isto tako, logična je bila i druga posveta. Moja porodica je moje najveće bogatstvo i oni su ti koji me čine boljom osobom. Zahvaljujući njima postala sam to što jesam, jer su mi dali bezuslovnu ljubav, snagu, podršku, bili uz mene i kad sam “letjela” i kad sam “padala”, naučili me da volim i da budem svoja.
Prava je rijetkost da se čeka red ispred pozorišta i za najpopularnije predstave, a kamoli za promocije knjiga. Isto se desilo i 9. aprila 2022. godine prilikom promocije Vaše prve knjiga. Kako to objašnjavate?
– Možda zbog toga što sve ove reportaže i intervjui nijesu moji, nego naši, što veče nije bilo moje, nego naše.
Želja Vam je da jednog dana objavite knjigu o selima nikšićkog, pivskog i šavničkog kraja. Ako nastavite ovim kontinuitetom, da li 2026. možemo očekivati promociju još jedne knjige?
– Ne znam da li će to biti 2026. godine, ali, kao što rekoste, biće jednog dana.
Koliko je Vaš rodni grad bitan za Vaše stvaralaštvo?
– Priznajem da sam veliki lokal patriota. Nikšić je jednostavno žila kucavica ne samo moja, nego i svih njegovih stanovnika. To je grad koji ima veliko srce i dušu, uvijek raširene ruke i vječiti osmijeh, grad koji vas brzo osvoji.
Nedavno ste osvojili Zlatnu Niku, prvu nagradu na ovogodišnjem, 29. Internacionalnom festivalu reportaže i medija Interfer u kategoriji novinska reportaža. To prestižno priznanje zaslužili ste reportažom Malo je godina za šavnički boj, kojom ste obilježili godišnjicu nezavršenih izbora u Šavniku, a u kojoj su se našle zgode i nezgode novinara koji su pratili devet krugova glasanja, nakon čega su izbori ušli u “ćorsokak”… Kakva je nagrada u pitanju?
– Interfer je jedan od najprestižnijih međunarodnih festivala reportaže u ovom dijelu Evrope. Prema riječima organizatora, ove godine je za pet kategorija pristiglo 200 radova iz 40 zemalja, kako iz regiona, tako i iz Evrope i svijeta, od Njemačke, Francuske, Belgije, preko Ukrajine, do Palestine. O selekciji i o nagradama odlučivao je stručni žiri predvođen Perom Zupcem. Zaista je velika čast na jednom takvom festivalu dobiti ovo prestižno priznanje.
Proteklih godina dobili ste brojne domaće i međunarodne nagrade. Čega su one potvrda, na šta Vas obavezuju?
– Lijepo je dobiti nagradu i ona vas obavezuje da budete još bolji. Međutim, postoje nagrade koje nemaju konkurenciju i koje se ne dodjeljuju, ali koje se žive – zagrljaj usamljene starice, suze radosnice bolesnog djeteta, stisak ruke zaboravljenog čovjeka, pogled nade beskućnika, osmijeh “nevidljivih” ljudi. Kad se “spusti zavjesa” zaboravićete sve političare, biznismene, zvijezde lažnog sjaja. Pamtićete jedino malog-velikog čovjeka i znaćete da ste njegov život, makar za trenutak, osvijetlili. Kud će vam veća nagrada od te!
Nagrade ste dobijali uglavnom za reportaže, po kojima ste poznati van granica Crne Gore. Da li se slažete sa pojedinim ocjenama da je to najzahtjevnija i najsloženija, ali i najljepša novinarska forma?
– Nekako najviše od svega toga volim kvalifikaciju da je riječ o najljepšoj novinarskoj formi. Ali i o formi sa emocijama i dušom, o tekstovima pisanim iz srca i za srce – čovjeka, kraja, života.
GRACIJA 229/novembar 2024.
