spot_img

Tamara Dapčević: Priča o jednoj Ivani…

Priča o bezuslovnoj ljubavi, uspomenama, istrajnosti. O jakoj ženi, o ljepoti nastaloj iz bola. Priča o IKA tašnama ne počinje kao bajka, ali sasvim je sigurno da bajka postaje

spot_img

Piše Kaja Milačić
Foto Vesela Mišković

Na nedavno održanom Fashion Weeku u Podgorici na Imanju Knjaz, crnogorska publika imala je priliku da vidi i maštovito dizajnirane, kukičane tašne brenda IKA. Nosive i ljeti i zimi, lako se uklapaju u svaku odjevnu kombinaciju i svaku priliku. Rađene ručno, od visokokvalitetnih materijala, skreću pažnju i izgledom, i pričom koja iza njih stoji. Priča o tašnama IKA ne počinje kao bajka, ali sasvim je sigurno da bajka postaje.
Njihova kreatorka je Tamara Dapčević. Tiha, ljubazna i skromna žena. Radi u biblioteci na Cetinju i teško je naslutiti da se iza ove krhke figure kriju velika životna snaga i volja. Njena kćerka Ivana je na samom pragu života izubila bitku sa malignim oboljenjem. Součena sa neizrecivim bolom, Tamara je imala potrebu da stvori nešto korisno i nosivo. “Kad ušijem pločicu sa njenim nadimkom, duša mi je puna. Osjećam neku smirenost, nekako sam ispunjena. Da, to me ispunjava. Ne mora niko da kupi, a često i poklanjam torbe i nekako više volim da ih poklanjam. Samo da se to nekako što dalje širi, da joj se ime pominje. I tako smo završile na Fashion Weeku, koji je ove godine bio u znaku borbe protiv karcinoma dojke. Krećemo lagano putem uspjeha. Moj uspjeh nije samo moj, nego je i Ivanin. Znam da je ona pokretač svega ovoga”, kaže Tamara.

Lijek i meditacija

Tašne pravi tek godinu i po, a počela je da uči kukičanje prateći YouTube tutorijale. Hrabro je zakoračila u nepoznato i ne posustaje. “Ranije nikada nisam ni uzela iglu u ruke. Malo-pomalo, gledala sam tutorijale na internetu, nabavljala materijal, alat. Ništa ne forsiram, sve se nekako samo namješta. Da vam kažem da jednu torbu radim deset dana, to bi bilo realno. Ali, ako vam kažem da torba bude gotova za jedno popodne, ne biste mi vjerovali. Sjednem da radim oko dva, do deset, jedanaest je završim. Ne pravim pauze, osim za kafu. Svakodnevno radim, to mi je sada postala rutina. Posao u biblioteci ne trpi. Jedva čekam da ustanem, pa da počnem da radim uz prvu kafu. Neko bi možda pao u očaj, a ja sam se voljom i željom da se ne pomirim sa gubitkom, da ona još bude tu, na neki način izdigla iz svega toga.”
Tamara ne dozvoljava ikakvu pomoć oko izrade tašni. “Niko to ne umije kao ja. Mogla bih ih praviti od jeftinijih materijala, ili jednostavnije, možda manje lijepe. Ali, ovo ne samo da je izazov, jednostavno imam potrebu da budu savršene. Dešavalo se da skoro završim tašnu i vidim da sam negdje napravila propust. Sve oparam i počinjem ponovo. Heklica mi je izlizana (smijeh)! To mi je lijek, meditacija. Radim i brojim, pa se zabrojim. Dešavalo se da se zapričam sa Ikom radeći. Možda ovo sad zvuči patetično, ali kada završim torbu kažem: ‘Evo, Ika, to je to. Neko će joj se radovati i zvati je tvojim imenom’”, priznaje Tamara te ponosno pokazuje heklice i konce koje koristi. Materijale nabavlja odasvud. Iz Podgorice, sa Cetinja, susjednih zemalja, naručuje online. Pokazuje gotovu torbu. Malo savršenstvo. Kao da je prošla stroge kontrole velikih brendova. Dizajn je, kaže, iz njene glave. Ne pokušava da imitira, ni da prati trendove. Ali, kada počne da radi, tačno zna kako će torba na kraju izgledati. Počne od ručki, koje nabavlja gotove, odredi boju za čitavu jednu seriju, pa završava ušivanjem pločice.
Priča o tašnama se širi. Za sada nema značajnijih ponuda, ali čeka je izlaganje u nekim prodajnim salonima. Jedan simpatični gospodin iz Turske je bez ustezanja pitao koliko traži za cijelu postavku tašni na jednom sajmu. Događa se da na ulici vidi tašne koje je poslala dostavom, čak je neke vidjela i na Fashion Weeku. “Lijep osjećaj. Čak mi se dogodi da ih ispratim pogledom do kraja ulice da vidim kako ta moja Ika odlazi. Posebno Njegoševom ulicom na Cetinju. Teško mi je to da opišem. Obično gledam ženama u ruke ili na rame, kakve su im torbe. Ne tražim moju torbu, gledam da možda ‘skinem’ neki detalj, da dobijem inspiraciju za neku novu. Puno mi je srce, ne umijem to da objasnim, duša mi je ispunjena. Nije stvar u tome jesam li je nekome prodala i poklonila, samo je važno da je ta tašna postala dio života neke žene. Slala sam ih čak i u Ameriku. Na Cetinju, mi žene preduzetnice imamo štandove koje i zimi i ljeti posjeti veliki broj turista, tako da sad ima moje Ike i u inostranstvu.”

Bude padova, ali je više snage

Život je Tamari zadao još jedan udarac, ali ona se ne predaje. “Sopstvenu bitku sa karcinomom sam vodila bez suza i straha. Na vrijeme mi je otkriven karcinom grlića materice i prošla sam bez operacije, samo sa hemoterapijom. Nekako imam osjećaj da sam jača što veće udarce primam. Pala nisam, čini mi se da sam sve jača svaki dan. Ni jedan roditelj ne zaslužuje da izgubi svoje dijete. Nema veće boli. Imam i ja padova, događa se da ne mogu da razgovaram. Onda me pitaju šta mi je. Jednostavno nema prostora za takvo pitanje. Vide u meni svu ovu snagu i onda im je čudno kada nisam dobro. Bude padova, ali je više snage.”

Tamari mnogo znači podrška porodice. Suprug izrađuje police, štandove za izlaganje tašni i pomaže oko nabavke materijala. Na razgovor je stigla u društvu kćerke Kristine i njenog momka Balše. Na prvi pogled je jasno da mladi par nije samo “tehnička” podrška. Harmonija, ljubav i prijateljstvo koje dijele ostavlja bez riječi. Priča Tamara o malenom psiću kojeg su joj donijeli, a ona ga isprva doživjela samo kao obavezu. “Dala sam ga jednoj divnoj porodici. Kada sam shvatila šta sam uradila, da treba još jedan gubitak da podnesem, suza je stizala suzu mjesec dana dok mi ga nisu vratili. Ulazila sam u kuću, njega nema. Onda su mi se sjećanja vraćala, upoređivala sam ulazak u kuću kada je Ivana bila živa. Dvije potpuno različite duše, bića, osobe, kao da je moje dijete. A ja sam njega odbacila”, kaže Tamara gotovo na ivici suza.
Kristina fotografiše tašne za Instagram, ali objavljuje i klipove na svom TikTok profilu. “Izbacila je klip sa tašnom na TikToku, a brzo nakon toga sam gostovala na jednoj televiziji. I voditeljka mi kaže kako je baš juče vidjela slične torbe na TikToku. Pitam je da vidim ko je to, a ono moje dijete!” Tamara kaže da nema problema s eventualnim sličnim radovima. “Ima dosta žena koje pletu i prave tašne, svaka ima svoj cilj i svoju priču.”
A Tamarina priča je priča o bezuslovnoj ljubavi, uspomenama, istrajnosti. O jakoj ženi, o ljepoti nastaloj iz bola. Nisam pitala kakva je Ivana bila. Svako sjećanje na nju je upleteno u niti tašne koju će s radošću nositi i bake i majke i kćerke. Zato, ukoliko vas ove zime put nanese u podgorički BIG Fashion, ili put cetinjske zimske priče, potražite IKA tašne. Potražite ih na Instagramu @rucni_rad_ika.
Zaslužuju mjesto u životu svake od nas. Ne samo zbog njihove neupitne ljepote, već i kao podsjetnik koliko je zaista snažna svaka od nas.

“Moj uspjeh nije samo moj, nego je i Ivanin. Znam da je ona pokretač svega ovoga”
Gracija 219, decembar 2023.

Možda vas zanima

PRATITE NAS I NA INSTAGRAMU

NEDAVNO OBJAVLJENO