Tamara Rosalija Gurvik-Gorska, poznatija kao Tamara de Lempicka, ikona art dekoa, misteriozna i lijepa kao Greta Garbo, emancipovana biseksualka, obožavana od strane homoseksualaca i feministkinja, šokirala je javnost svojim neobičnim djelima i ekscentričnim ponašanjem. Likovni kritičari nikada nisu priznavali njen rad, njenog imena nema u knjigama o umjetnosti, ali je nesvakidašnjim stilom veoma uticala na modne fotografije, a njena djela se nalaze u privatnim kolekcijama mnogih slavnih osoba. Bila je poznata i po mondenskom načinu života i neobičnom slikanju. Ne zna se tačno kada je i gdje rođena, prema nekim dokumentima je to bilo 1898. u Varšavi, a prema nekim 1902. u Moskvi. Uvijek se izjašnjavala kao Poljakinja francuskog porijekla, kao i njena majka Malvina Dekler, a otac Boris Gurvik-Gorski bio je bogati ruski Jevrej. Malvina i Boris imali su troje djece, Stanislava, Tamaru i Adrijen. Kada je Tamari bilo pet godina ostala je bez oca, govorila je da ih je ostavio, a postoje priče da je izvršio samoubistvo. Nakon toga su Malvina i djeca živjeli od pomoći njenih roditelja, od kojih je Tamara usvojila snažan poljski identitet i pravi kult plemićkog ponašanja. Baka Klementina je Tamaru odgajala ubjeđujući je kako je izvanredna.
Raskalašan život u Parizu
Na svoje prvo veliko putovanje Tamara je 1907. godine otišla upravo s bakom. Posjetile su Firencu, Veneciju i Rim, zatim su produžile u Monte Karlo, gdje je baka svakodnevno odlazila u kazino, dok je djevojčica učila da slika na kamenju, slijedeći savjete jednog mladog Francuza. Tamara je tada otkrila svoju strast prema umjetnosti i kupila prve haljine Pola Poarea (Paul Poiret). Kada je Malvina naručila portret svoje najmlađe kćerke od jednog anonimnog slikara, i Tamara je naslikala sestru, pokazujući kako je mnogo bolja od profesionalca. Uprkos protivljenju roditelja prekinula je školovanje i preselila u Sankt Peterburg kod tetke Stefe Jansen i njenog muža Morisa Stiftera. Na zabavi pod maskama priređenoj u njihovoj kući pojavila se obučena kao poljska seljanka s guskom na uzici. Mladi advokat Tadeuš Lempicki, kojeg su obožavale sve tadašnje ljepotice, zaljubio se na prvi pogled. Vjenčali su se 1916. godine, ne zna se tačno ni gdje ni kojeg datuma, a jedina provjerena činjenica je rođenje kćerke Mari Kristine, zvane Kizet, 16. septembra. Mladi par zatim seli u Pariz, gdje se Tamara posvetila slikanju i počela da pohađa Académie de la Grande Chaumière, na kojoj su predavanja bila besplatna. Tadeuš je postao ćutljiv i depresivan, nije imao nikakvog zaposlenja te su bili prinuđeni da prodaju neke komade Tamarinog nakita. Tada je počelo Tamarino dugogodišnje intimno prijateljstvo sa komšinicom Irom Pero, čiji je lik bio na njenom djelu prvi put izloženom 1922. u Salonu d’Automne (pod muškim imenom Lempitzki). Grozničavo je radila, na slikama su dominirali aktovi i portreti bogataša i plemića, na koje je bila veoma slaba te je i sjedeći ispred slikarskog platna bila u bijeloj svili i krznu, ruku umazanih bojom i ukrašenih prstenjem od dragog kamenja.
Novac i mjesto u društvu su za Tamaru uvijek bili važniji od njene umjetnosti. “Kada moja ruka bude prekrivena draguljima od zgloba do ramena, tada ću prestati da slikam.” Redovno je konzumirala kokain, koji su na zabavama posluživale nage služavke, i živjela raskalašnim životom koji je uništavao njene bračne odnose. Početkom 1923. je upoznala američku spisateljicu Natali Barni, koja je svakog petka u svojoj kući priređivala sjedjeljke. Među redovnim gostima su bili Džojs, Kokto, Isidora Dankan, Kolet, a često su zajedno odlazile u lezbejske noćne lokale. Tamara je 1925. sa majkom i kćerkom otputovala u Italiju, kako bi proučavala Botičelija i Mesinu, pohađala kurseve Andrea Lote, jedinog učitelja kojeg je priznavala. U Milanu je upoznala grofa Emanuela Kastelbarkoa, vlasnika umjetničke galerije, koji je organizovao njenu prvu samostalnu izložbu, nakon koje je postala uspješna slikarka i intenzivirala učešće na pariškim izložbama. U februaru 1927. se u časopisu Vanity Fair pojavio članak Recent Paintings by Tamara de Lempicka, a u novembru je njemački modni časopis Die Dame objavio njen autoportret na naslovnoj strani. Razvela se 1928. godine, kada se Tadeuš tokom poslovnog puta u Poljsku zaljubio u Irenu Špis. Mada ga je prvo molila da joj se vrati, ubrzo je postala ljubavnica bogatog zemljoposjednika, barona Kafnera.
Depresija, novi brak, odlazak u manastir
Nakon samoubistva bliskog prijatelja Žila Paskina (Jules Pascin) i Tadeušovog vjenčanja s Irenom 1932. godine, Tamara je bila u strašnoj depresiji, doživjela je duboku egzistencijalnu krizu i počela da radi slike sa religioznom tematikom. Prekinula je vezu s Irom Pero da bi započela novu s pjevačicom Suzi Solidor, istovremeno se viđajući s tada poznatim ruskim hirurgom Sergejem Voronovim, čiju je ponudu za brak odbila bez razmišljanja. U isto vrijeme joj je brak predložio i baron Kafner, nakon smrti svoje žene, ali je Tamara odgovorila da za brak nema vremena zbog učestvovanja na mnogobrojnim izložbama. Do vjenčanja je ipak došlo u februaru 1934. godine, u Kafnerovoj kući u Cirihu, a zatim je uslijedilo bračno putovanje u Egipat. Brak je za Tamaru bilo sređivanje socijalnog i ekonomskog statusa, mada je i sama zarađivala više nego je mogla da potroši. Među supružnicima su postojali precizni dogovori, prema kojima su oboje imali potpunu seksualnu slobodu. Kako se njeno depresivno stanje sve više pogoršavalo, tražila je spas u samovanju u jednom italijanskom manastiru, tražila savjete od švajcarskih psihijatara, a zatim sve prekidala, odlazila u Beč i Budimpeštu, gdje je dane provodila na konjskim trkama, a noći u barovima. Bračni par Kafner se u ljeto 1939. uputio u Ameriku, uslijedile su Tamarine izložbe u Njujorku, Los Anđelesu i San Francisku. Čim su se smjestili u svoju kuću na Beverli Hilsu, Tamara je počela organizovati zabave na kojima je bilo između 200 i 400 ljudi, gdje su se mogle vidjeti velike holivudske zvijezde. Upoznala je svog idola, Gretu Garbo, koja je za nju postala jedna vrsta opsesije – u svakom intervjuu ju je citirala i govorila kako upravo radi njen portret. Više se govorilo o Tamarinim zabavama nego o njenom slikanju te su je novinari Sunday Mirrora prozvali “baronica s kistom”, koja “prezire određene vulgarnosti kao što su ples i kartanje, a obožava američke cigarete i puši tri paketa dnevno”.
Njujork, Hjuston, Kuernavaka
Bračni par Kafner je početkom 1943. preselio u Njujork, kupili su stan vrijedan 240.000 dolara s pogledom na Ist River. Tamarina soba je bila opremljena namještajem u stilu Luja XIV, sav salon je bio u azurnoplavom satenu, pozlaćeni okviri slika i stolovi prefarbani u bijelo. Život se sastojao od koktela, večera i zabava. U euforičnim periodima je bjesomučno stvarala, a kada je zapadala u depresiju povlačila se u planinsku kuću u Konektiketu ili odlazila u Hjuston, gdje je Kizet živjela sa mužem i kćerkama Viktorijom i Kristi. Unuke je obožavala, plaćala je njihovo privatno školovanje i odlaske u Evropu, a sama im je šila odjeću sve dok se nisu udale. Nakon smrti muža krajem 1961. godine i neuspješne izložbe, napustila je Njujork, prodala gotovo svu imovinu i preselila u Hjuston i živjela sa Kizet. Potom se vraća u Pariz, ponovo počinje da slika, uz određene teškoće zbog arterioskleroze, i izlaže tek 1969. godine. Velika antologijska izložba, organizovana u pariškoj Galeriji Luxembourg 1972. godine, donijela je veliki uspjeh ostarjeloj slikarki. Preselila je u Meksiko, u Kuernavaku, gdje je upoznala Viktora Kontrerasa i kupila vilu u kojoj je vrijeme provodila kreirajući vlastitu odjeću i ogromne šešire. Uslijedile su česte zdravstvene komplikacije, operacija tumora na jeziku, hronično slab rad srca, hronični bronhitis, pogoršanje dugogodišnje arterioskleroze. Osjećajući kako se bliži kraj, sedam puta je mijenjala svoj testament, u jednom od njih sve je ostavila Kontrerasu, koji je neprestano bio uz nju. Neke od bliskih osoba su je ubijedile da novac raspodijeli drugačije, te je 50.000 dolara dobila bolničarka, 100.000 dolara sirotište Little Brothers, a ostatak kćerka. Umrla je u noći 18. marta 1980, usljed poteškoća sa disanjem, našli su je bez maske za disanje, sa kojom je inače morala da spava. Tamarin su pepeo, po njenoj želji, Kizet i Kontreras iz helikoptera prosuli u krater vulkana Popokatepetl.
GRACIJA 195/septembar 2021.
Priredila Snežana Crkvenjaš