Vojna akademija, Ljubav i mržnja, Jagodići, Urgentni centar, Ubice moga oca, Senke nad Balkanom samo su neke od serija u kojima je glumica Tamara Krcunović pokazala svoj talenat te stekla širu popularnost. Rođena je u Beogradu, gdje je završila FDU, a potom je kao stipendista francuske vlade glumu usavršavala na Nacionalnom konzervatorijumu u Parizu. Francuski govori savršeno jer je dugo živjela u Alžiru i Francuskoj, ali se vratila u Beograd da kroz ljepotu stvaranja emocije izražava na maternjem jeziku. Nije se pokajala, nizale su se uloge za ulogom, a filmovi Vlažnost i Teret odveli su je na festivale u Berlinu i Kanu te na srpski FEST gdje je dobila odlične kritike. Ova lijepa i šarmantna glumica ne određuje se između filma i pozorišta i, mada voli sve žanrove, priznaje da bira uloge. Predstavom Hotel 88, rađenoj po motivima komada Privatni život Noela Kauarda, te u adaptaciji i režiji Staše Koprivice, zajedno sa sjajnim kolegama Andrijom Kuzmanovićem, Anđelom Jovanović i Vladimirom Aleksićem, predstavila se hercegnovskoj pozorišnoj publici kao izuzetno talentovana komičarka.
Predstavu Hotel 88 publika je ispratila uz smijeh i buran aplauz, pozivima na bis. Ekipa je dugo ostala na sceni. Ovo je Vaš prvi nastup u Herceg Novom?
– Moram da kažem da imam poseban odnos prema Crnoj Gori jer su svi moji odavde. S jedne strane Bjelopavlići, s druge strane Vasojevići, baka mi je od Mićunovića iz Nikšića, tako da je bukvalno sva moja porodica iz Crne Gore. Želja mi je bila da igram baš ovdje jer svakog ljeta dolazim u Meljine, gdje je živjela moja baka. Prvi put igram u Herceg Novom, u ovom pozorištu koje je predivno i baš mi je drago što smo našli termin da odigramo Hotel 88, a koji je režirala vaša Novljanka Staša Koprivica. Turneja uključuje još Trebinje i Bar, a u Budvi nažalost nismo uspjeli da dogovorimo termin. Zatim idemo u Novi Sad, a naša matična scena je u Hotelu 88 u Beogradu, jer se i sama radnja dešava upravo u tom hotelu.
Kada ste maštali da budete glumica i kada ste upisali akademiju, da li ste o sebi razmišljali kao o filmskoj ili pozorišnoj glumici?
– To nisam nikada odvajala. Znam samo da sam na akademiji, kada sam počela da snimam studentske filmove, shvatila da se tu osjećam kao riba u vodi, i da mi jako prija taj ritam, taj proces rada na filmu. Jer imate više prilika da nekada i sami stvarate. U pozorištu stvarate sa kolegama, to je kolektivna umijetnost. I za razliku od kompozitora koji smišlja sam ili slikara koji je sam sa sobom dok slika, u pozorištu ste uvijek okruženi ljudima. Na filmu ste takođe okruženi ljudima, ali imate i trenutke kada sami stvarate. To mi je zanimljivo na filmu. Sada radim i jedno i drugo, tako da se ni jednog ne bih odrekla.
Nakon glumačke akademije u Beogradu dobili ste stipendiju Vlade Francuske i usavršili glumu u Parizu. Mnogi žele da odu s ovih prostora, a Vi ste se vratili?
– Da sam razmišljala samo o karijeri, ostala bih u Francuskoj jer glumac tamo ima više prilika i mogućnosti. Više se ulaže u kulturu nego na našim prostorima. Prosto smo manje zemlje i imamo manje novca koji se može uložiti u kulturu, ali eto, mogli bismo bar malo više. Meni je bilo veoma bitno da se u jednom trenutku vratim i zaigram na mom jeziku. Jezik je za glumca veoma važan instrument jer su riječi vezane za emocije i slike, tako da je igranje na maternjem jeziku bila moja emotivna želja. Moj djed je živio u Beogradu i zaista mi je bilo divno što on dolazi u Pariz da bi gledao moje predstave. Tako da je toj odluci doprinijela i porodica koja mi je u životu veoma važna.
Da li ste ipak imali želju da napravite i ozbiljnu inostranu karijeru?
– Umjetnošću se bavim da bih stvarala i da bih radila stvari koje me zanimaju, sa ljudima koji me zanimaju, tako da ne dijelim svoja umjetnička ostvarenja na domaća i inostrana. Ako me zanimaju teme i ljudi, mogu da radim bilo gdje. U Francuskoj sam dosta radila u pozorištu, a takođe sam i dosta snimala i to bi, naravno, trebalo da se nastavi. Sada, recimo, imam želju da ponovo odem u Francusku.
Kako se to iskustvo stečeno u Francuskoj na Vas odrazilo u profesionalnom smislu?
– Kada sam završila beogradsku akademiju još uvijek sam bila nezrela i mlada i nisam na ozbiljan način posmatrala ovaj posao, u smislu šta gluma može da mi donese, a čega u životu moram da se odreknem. U Francuskoj sam shvatila šta je umjetnik i kakve kompromise moram u životu da pravim da bih svoj posao radila na pravi način. Možda bih to naučila i da sam ostala u Beogradu. Da li je to samo stvar zrelosti ili je tome doprinijela promjena sredine, sada ne bih znala da odgovorim. Kada sam otišla u Pariz shvatila sam koliko je teško i koliko je to prava borba. Da ima milion mladih i talentovanih glumaca, a ne samo nas deset koliko je tada primljeno na akademiju. Takođe ima bezbroj umjetničkih škola, a ja sam bila na njihovoj najvećoj akademiji. Tamo je sve mnogo surovije.
Na koji način ulazite u lik i kako kod Vas teče proces transformacije?
– Mogu da kažem da sam dosta analitična i volim da nekako školski sjednem i analiziram temu kojom se bavim, vrlo sam posvećena. Mislim da je to najvažnije u bilo kom poslu kojim se čovjek bavi. Kada ste potpuno posvećeni i mnogo radite, mislim da nije moguće da se rezultat ne ostvari, da se ne napravi nešto kako treba. Nekada uspijete jer vam uloga više leži, nekada manje jer su takve okolnosti. Izuzetno volim moj posao i stvarno sam mu posvećena.
Nađete li uvijek opravdanje za svoj lik ?
– To je obavezno. Prosto, šta god da igrate morate naći opravdanje. Ako igrate velikog zločinca, morate naći opravdanje zašto on to radi, i morate da ga branite.
Da li Vam je od značaja kada osobinu lika koji igrate prepoznate u sebi ili ljudima oko sebe?
– Ako ne možete da prepoznate neku osobinu koju vi imate, ili koja je približna, da biste mogli da razumijete šta taj lik osjeća, morate se poslužiti drugima. Lik morate da zauzdate, da ukrotite, da bude vaš. Da se što bolje poistovjetite.
Koliko Vam je važno mišljenje kolega?
– Veoma. Najbitniji je taj pogled sa strane od ljudi koji razumiju i koji mogu da vam daju savjet. Zato glumci zovu svoje kolege da gledaju njihov rad, da pomognu i ukažu možda na neke djelove karaktera koji su važni, a koje ste propustili.
Koji Vas je lik koji ste igrali dotakao na poseban način i zašto?
– Oduvijek sam htjela da igram Juliju i na neki način sam je dozvala. Za nju sam se izborila poslije šest krugova kastinga. Imala sam svoju viziju Julije. Na nju nisam gledala kao na žrtvu, nego kao na hrabru djevojku koja donosi odluke, a ne kojoj sudbina odlučuje o životu. Juliju sam igrala na francuskom jeziku u Parizu i po cijeloj Francuskoj.
Uvjerili smo se večeras da Vam komedija leži. Volite li taj žanr?
– Zanimljivo je da ljudi koji me gledaju u komedijama kažu “ooo, pa ti si komičarka”, a kada igram dramski tekst, kažu “ti si rođena za dramu”, i mislim da je to super. Neki dan mi je jedan kolega rekao – Tamara, ti si dramska glumica. Znam da mi komedija leži, ja je volim i mislim da se između drame i komedije ne bih odredila, isto kao što se ne bih odredila između pozorišta i filma. Volim sve žanrove, volim da sam i jedno i drugo.
Kažu da ste jedna od najpopularnijih i najtraženijih glumica na našim prostorima. Gledali smo Vas u Jagodićima, Senke nad Balkanom…
– Snimila sam Urgentni centar, zatim Šifra Despot. Radila sam film Teret sa Ognjenom Glavonićem. Imali smo premijeru na festivalu u Kanu. Uskoro treba da izađe i film Maše Nešković u kojem sam takođe igrala. Srećna sam što radim sa ljudima koji me zanimaju.
Senke nad Balkanom počinju otkidanjem Vaše glave. Kako je to, odigrati smrt?
– Meni je bilo zanimljivo da tu ulogu odigram jer nikada nisam radila sa Draganom Bjelogrlićem, dok sam sa Milošem Timotijevićem radila dosta puta, i znamo se godinama. Bilo mi je zanimljivo da igramo ponovo zajedno. Igrali smo muža i ženu. Sama uloga je bila zanimljiva. Frustirana žena koja ima problem sa svojim mužem, ne uspijeva da ima dijete pa iz osvete nalazi ljubavnika i na kraju joj, igrom slučaja, odrube glavu. Interesantno je bilo i što je to epoha, snimanje je teklo odlično i zaista sam bila zadovoljna.
Koliko je za glumca značajno poznavanje psihologije, u smislu poznavanja drugih i sebe?
– Mislim da je to osnova. Svaka uloga to zahtijeva, ali koliko je važno poznavanje psihologije drugih ljudi, još važnije je poznavanje sebe. Osnova je i da glumac ostane zdrav, da bude mentalno jak kako bi ostao u ravnoteži, da savlada to igranje emocijama koje i jeste naš posao. Učeći o sebi i baveći se sobom, lakše učite i o drugim ljudima i likovima koje igrate i vice versa, kad se bavite drugim likovima, upoznajete i sebe.
Birate li uloge?
– Biram. Kad sam završila akademiju u Francuskoj i vratila se u Beograd bila sam jako rigorozna. Stalno sam birala, ništa mi nije odgovaralo i zamišljala sam život drugačije, kao i posao. Onda sam shvatila da je neophodno da imam trening, ali sam shvatila da čovjek odbija uloge iz nekog straha. Sad mi je postalo izazov da prihvatim ulogu za koju bih ranije mislila da nije za mene. Neke uloge morate prihvatiti jer je to prosto vaš posao. Morate da budete odgovorni prema sebi i morate da radite. Ne postoji recept, ne mogu uvijek da radim samo s ljudima s kojim želim da radim. Nekada me motiviše da radim upravo s nekim s kim sam mislila da nikada ne bih ni poželjela da radim. Nekada, opet, sama nađem unutrašnje opravdanje za ulogu i to niko ne može da shvati. Drugi put odbijem nešto, a ljudima oko mene nije jasno zašto sam to odbila. Ne postoji pravilo. Zavisi šta mi u kom trenutku prija. Sada mi, na primjer, Bergman savršeno prija i nisam u raspoloženju da snimam. Prije godinu snimala sam non-stop, do prije nekih mjesec i po.
Dođe li nekada do zamora?
– Dođe, kako da ne. Došlo je do zamora 1. jula i onda sam došla ovdje na odmor. Bila sam jedan mjesec, pa se ponovo vratila još deset dana, tako da kad dođe do zamora, uvijek bježim kod vas u Crnu Goru (smijeh).
Šta Vam je gluma dala u životu?
– Daje mnogo. Mi smo sada, kad smo izašli sa scene, rekli “ovo je ljekovito”. Kada igramo ovu predstavu, kakvi god da dođemo, tužni, nervozni ili šta god da nam se desilo, nama se vrati radost života. Ta radost igre, taj smijeh, kada igramo predstavu Hotel 88, mislim da je ljekovit i za publiku, i za glumce koji igraju na sceni, za čovjeka uopšte.
Živjeli ste u Francuskoj i u Alžiru. Da li i koliko taj pogled svana daje uvid u ljepote ovih prostora koje mi, na njih svikli, ne primjećujemo?
– Da, naravno. Neke razloge sam vam već navela, a i sigurno je da uvijek kada ste van svoje zemlje imate potpuniji uvid u njene vrijednosti i ljepote i naučite da više cijenite ono što imate.
Bavili ste se i humanitarnim radom i prepoznati kao neko ko promoviše vrijednosti kao što su humanost i solidarnost. Koliko smo mi, iz Vašeg iskustva, kao narod humani?
– Ne može se generalizovati. Gledam pojedince. Svako je individua za sebe, ma gdje da je rođen. Mislim da je empatija neobično važna i da je treba razvijati od malih nogu. Djeca treba da imaju svijest da postoje i drugi ljudi, da o njima treba razmišljati i da se ne vrti sve samo oko vas. I da čovjek čineći dobra djela uvijek produhovljava i sebe.
Imate li neke planove za dalje, neke nove projekte?
– Sada sam u probama, radim s Anom Tomović, po Bergmanovom tekstu po kojem je radio seriju i film Scene iz bračnog života. Igramo Miloš Timotijević i ja. Predstavu radimo povodom sto godina Bergmanovog rođenja, koje se obilježava u cijelom svijetu. Rađena je u produkciji kuće Red, rad i disciplina, koproducenti su Bečej i Budva Grad teatar, dok je sponzor Raiffeisen banka, a pokrovitelj Švedska ambasada u saradnji s Bergmanovim institutom. Nakon premijere 3. novembra u Bečeju, predstavu će vidjeti i crnogorska publika, 22. i 23. novembra igramo u Petrovcu, a u decembru u Beogradu. To je ozbiljan tekst i nije baš lako, ali nadam se da će biti okej. Radimo, trudimo se i nadam se da ćemo zauzdati tekst.
GRACIJA 143/oktobar 2018.
Razgovarala Danijela Đonović
Foto Miša Obradović
