Tanja Šeter je godinu za nama obilježila Podgoričkim etno triptihom, učešćem na Festivalu narodne muzike Ilidža, brojnim koncertima i nastupima. Jedna od važnijih interpretatora crnogorske izvorne muzike, vješta je autorka poetičnih tekstova i pamtljivih melodija i istinski zaljubljena u pjesmu. Ljubav prema izvornoj i podgoričkoj pjesmi pretvorila je u misiju prikupljanja i čuvanja bisera. Zato volimo da je slušamo, jedva čekamo Đerdan koji niže.
Prisjetimo se najprije prošlogodišnjeg Festivala narodne muzike Ilidža.
– Ilidža je jedan od najvećih festivala koji njeguje lijepu narodnu muziku. Pojavljivanje na tom festivalu sam doživjela kao neku vrstu prestiža. Imala sam napisanu pjesmu koja se nikako nije uklapala u moj imidž, u ono što nudim publici, podgoričku i crnogorsku narodnu muziku. Pjesma je malo modernijeg zvuka i poželjela sam da je negdje predstavim. Povod za učešće na Ilidži je pretprošlogodišnji Tamburica fest u Novom Sadu, takođe festival sa tradicijom, na kojem sam se pojavila kao kompletan autor i izvođač pjesme Podgoričke vrele noći i dobila nagradu za interpretaciju. Pjesma je zapažena, iako drugačija od onoga što sam do tada radila te su Tvoja oka dva, pjesma koju sam pripremila za drugog izvođača i za neku drugu priliku, jednostavno našla svoje mjesto čim se pojavio konkurs za Ilidžu. Odlučila sam da je malo prilagodim sebi i svom stilu i predam. Tekst sam pisala ja, a muziku Peđa Nedeljković, a aranžmanski smo to zajedno uobličili vodeći se zahtjevima konkursa. Moram reći da pjesma nije postigla neki značajan rezultat na festivalu, ali sam zadovoljna i svojim nastupom i novom pjesmom. Rekoh, to je prestižan festival i teško da postoji pjevač narodne muzike koji je nešto značio na ex-Yu sceni, ili još uvijek znači, a da nije nastupio tamo. Pokazao je da ima tu patinu starih, dobrih festivala. Bilo je divnih pjesama i sjajnih pjevača iz čitave bivše Jugoslavije. Jedan od izvođača je bila sjajna Nina Kraljić, koja je pobijedilla na hrvatskom takmičenju The Voice. Pjevala je pjesmu Sevdalinka, briljantan, vanvremenski vokal. Bilo je tu izvođača i autora iz Bosne, Hrvatske, Srbije i mnogo mlađih izvođača. Ja sam, zajedno kolegom Dejanom Škuletićem, bila jedna od starijih. To je danas moderni festival narodne muzike na kojem se ne izvodi samo bosanski sevdah, zastupljeni su i malo moderniji narodni i etno zvuci. Pobijedila je Merjema Alihodžić, sjajna djevojka iz Bosne koja ima samo 19 godina, a pjevala je Pjesmo moja, prelijepu kombinaciju tradicionalnog sevdaha i narodne muzike.
Podgorički etno triptih obilježio je proljeće prošle godine. Sejdefu majka buđaše, Polegli su, dolegli su dva bijela goluba i Karanfile, cvijeće moje su slušane i gledane, za svaku je snimljen i spot. Omiljene su i kod publike koja se tek sada susreće sa ovim žanrom. Da li je triptih inspirisao neke buduće projekte?
– Iz mog ugla imao je sjajan odjek. Željela sam da i malo mlađoj publici približim taj lijepi zvuk. Jesam promijenila malo ritmove, aranžmane, ali pjevanje sam ostavila tako kako jeste, kako treba da bude, jer mi se čini da nije dobro dirati izvornu melodiju. Peđa Nedeljković je odradio sjajne aranžmane, imali smo uz harmoniku i klavir i gitaru i udaraljke, naravno, sve žive instrumente. I recimo, prava podgorička Sejdefa, ona koju je Ksenija Cicvarić sačuvala od zaborava, i u tom novom aranžmanu zvuči sjajno. Uspjeh triptiha nas je inspirisao da nastavimo i nanižemo cijeli jedan đerdan. Album Etno Đerdan, na kojem će se naći i ovaj triptih, uveliko je u pripremi, lagano nižemo bisere naše narodne muzike. Planiramo da se CD pojavi najkasnije sljedeće godine. Istovremeno radim na albumu koji se zove Neka pjeva cijela Crna Gora, na kojem će se naći i ove dvije pjesme sa festivala. Biće to album sa autorskim kompozicijama, imam već osam snimljenih, a među njima i predivan duet Uspomene Crnogorke sa Brankom Šćepanović. Od svih mojih autorskih kompozicija, možda je to ona na koju sam najviše ponosna.
Jeste li svjesni koliko ste zaista značajni za crnogorsku muziku, kulturu?
– Sad kada se to rekli, prija. Ali, zaista nisam nikada o tome naročito razmišljala. Trudim se da dostignem nivo koji su postigle Ksenija Cicvarić i Branka Šćepanović, zato što je to muzika koju volim i u kojoj istinski uživam. I drago mi je kada vidim kako se stvari mijenjaju. Primijetila sam da ljudi sve više pozitivno reaguju na to što radim. Imala sam u decembru koncert u okviru podgoričkog Pazara, na trgu kod Sahat-kule. Po jako lošem vremenu, na trgu je bilo više od 150 ljudi. Nije to neka impozantna cifra, ali za ovu vrstu muzike i u tom trenutku i jeste. Hladno, kraj decembra, kiša je lila tog dana, čini mi se jače nego ikad, i mislila sam da će koncert biti prekinut. Međutim, ljudi su stajali, ispod kišobrana koji nijesu pomagali, kisnuli i pjevali, i čini mi se da su bili jednako zadovoljni i jednako uživali kao i ja te večeri. Nezaboravna noć. Kad sve sagledam, shvatim da me ljudi doživljavaju ozbiljno i da im se sviđa to što radim.
Iako ste sposobni da pjevate različite manire i različite žanrove, nikada niste odustajali od izvorne muzike.
– Nijesam, jer je izvorna muzika moj izbor, a muzika je moja ljubav. Napravila sam jednu sjajnu pop pjesmu i biću sebična, ne dam je nikome, pjevaću je sama. Samo tražim priliku da je snimim. Želim da je predstavim, čisto kao iskorak. Nemam potrebu ništa da dokazujem i da se pokazujem, prosto hoću nešto sopstvenog meraka radi. Pjevam ono što istinski volim i žao mi je što je novokomponovana narodna muzika skoro potpuno nestala. Ono što se danas plasira pod tim imenom ne mogu ni da slušam.
Kako komentarišete potrebu mladih pjevača da podiđu ukusu publike?
– U folkotekama i diskotekama presudan je ritam i niko ne sluša tekst. Mladi pjevači podilaze ukusu publike i snimaju pjesme kakve se traže i koje su potencijalni hitovi. To im donosi i novac i nastupe i ne treba ih kriviti zbog toga. I ta publika koja sluša ovu danas modernu muziku voli da sluša izvorne pjesme i često traže izvorne pjesme ali ne vole cijelu noć da slušaju samo to. Hoće provod. Mladi izvođači teže ka tome da uvijek budu traženi i angažovani što više. Ima razlike i u motivima. Jedno je raditi ono što zaista voliš, a sasvim druga stvar raditi iz finansijskog interesa. Nikada nisam robovala trendovima na tržištu. Trudim se da pjevam ono što volim i mogu da otpjevam i što umijem da iznesem. Novokomponovane pjesme koje sam prije tridesetak godina pjevala, a koje su tad bile hitovi za jedno ljeto danas, publika doživljava kao ozbiljnije pjesme, što one i jesu s ove tačke gledišta, i još uvijek su hitovi. Mnogo pjesama je nekada bilo tretirano kao šund, a danas su evergrini. Kad ih uporedite s ovim što se danas snima, to su i muzički i u svakom smislu bezvremeni hitovi. U poplavi lošeg zvuka izvorna muzika je ponovo dobila na značaju. Čini se kako je muzika morala da doživi nekakav sunovrat kako bismo shvatili kakvo nam je blago ostavljeno. I izvorno i ono koje je na temelju izvorne muzike komponovano. Današnje tekstove ne razumijem. Dogodi se tu i tamo neka interesantna pjesma. Poplava je izvođača koji valjda izniču s napretkom tehnologije. Slušala sam najavu dočeka nove godine na trgu u Beogradu, ja nisam čula ni za jedno ime, a okupili su hiljade ljudi! Pozdravljam, šta da radimo. Možda treba prihvatiti da smo samo malo matori i pomalo demode, pa ne razumijemo u čemu je štos.
Ipak, Vas ta hiperprodukcija ne dotiče previše, veoma ste angažovani. Šta nam još novo spremate?
– Radim na tri, četiri projekta paralelno, ali ne žurim. Imala sam jednom skoro pa nedostižan plan da napravim dupli CD sa dvadesetak izvornih pjesama (Tanko poje za gorom đevojka 2018). I kada sam to ostvarila, shvatila sam da sam u stvari premašila plan za čak 17 pjesama, na albumu je 27. I rekla sam sebi: e, sad, štagod da uradim, sve je samo bonus. Uopšte ne žurim. Na nekom konkursu sam se obavezala da odradim projekat i to je jedino što moram da završim u planiranom roku, za ostalo generalno nemam nikakvu obavezu i samo polako radim i uživam u tome.
To nekako i ide uz izvornu muziku, merački.
– Upravo tako! Desi se nekad da čujem neku pjesmu, a desilo se na prethodnom albumu, sve je bilo snimljeno i čujem Polegli su, dolegli su dva bijela goluba. Ekstremno teška za pjevanje, koju je zaista samo Ksenija otpjevala kako treba. Na prvo slušanje sam već počela da je pjevušim i odlučila da snimim i to. Jako sam ponosna na tu pjesmu. Uspjela sam da je donesem na moj način, jer nema govora da sam imala potrebu da pokušavam da pariram Kseniji! Ona je tu kao reper kako treba. Nekad se to snimalo sve odjednom i takve pjesme nije bilo lako snimiti, danas je to mnogo lakše.
Jeste li razmišljali o tome da, ukoliko se stvore uslovi, neki album snimite upravo tako, uživo u studiju s orkestrom?
– Jako bih rado, sa najvećim zadovoljstvom. Prvi CD je rađen u skladu sa mogućnostima koje sam tad imala, dakle kompjuter, semplovi boja raznih istrumenata. I sjećam se kada sam radila svoj prvi koncert u KIC-u, kada sam iste te pjesme izvela okružena velikim orkestrom. Iste su melodije, iste note, ali nikako nije isto! To je druga dimenzija i jedna od stvari koje su u ovom poslu važne. Kada stanem ispred orkestra koji ima desetak ili više muzičara, zaplovim u neki drugi svijet i stvarno s lakoćom publici iznesem one najtananije emocije. I uživam. I mislim da publika to prepoznaje. Zato sam i ovaj koncert za podgorički Pazar odradila s orkestom. Ljudi su govorili da im je drugačije zvučalo, punije, bolje, naravno, sa više duše. Ljudi vjerovatno i ne znaju zašto, ali emocija je ono što pravi veliku razliku. Ne samo moja, već i muzičara na sceni. Danas je snimanje muzike lakše, zahvaljujući tehnologiji, ali mnogi su to bukvalno shvatili. Mislim da bi vraćanje starim načinima dosta uticalo na sam kvalitet pjevanja. Pjevači bi morali da se potrude, da usavršavaju pjevanje, a ne da se oslanjaju na tehnologiju. Sad ste mi dali ideju da to bude neki naredni projekat.
Razgovarala Kaja Milačić
Foto Vesela Mišković
GRACIJA 220/februar 2024.
