spot_img

Tarik Filipović: Publika me hrani svojom energijom

Povoda za razgovor sa glumcem Tarikom Filipovićem uvijek je mnogo, a ovoga puta razgovarali smo o predstavama, publici, sinhronizacijama te o filmu koji je snimio u španskoj produkciji i na koji je veoma ponosan

spot_img

Razgovarala Kaja Milačić
Foto Dražen Kokorić i privatna arhiva

Odmah nakon Praga i Londona, glumac Tarik Filipović počastio je podgoričku publiku svojom novom monodramom Seks i glad. Nikoga nije ostavio ravnodušnim ni namrgođenim, čak ni Mrku iz prvog reda. Poznat je po brojnim uspješnim glumačkim ostvarenjima, kako na televiziji i filmu, tako i u pozorištu. Svi se sjećamo Tea iz sitkoma Bitange i Princeze, Haralda Šmita iz serije Naša mala klinika, Marija iz Dobro uštimanih mrtvaca, policajca iz ZG80. Nije mu neudobna ni uloga voditelja popularnih kvizova Tko želi biti milijunaš i Potjera.

Film sa nekoliko imena u opticaju, 42 segundos, The Final Game i Olympics, španskog reditelja Aleksa Murula počinje sa prikazivanjem u bioskopima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Recite nam nešto o filmu, i kada ćemo i mi u Crnoj Gori moći da ga pogledamo?
– Da, film se zove 42 sekunde i ne znam zašto su ga za američko tržište prekrstili u The Final Game, a pogotovo Olympics, to nisam čak ni vidio do sada. Špance su 42 sekunde dijelile od olimpijskog zlata i njihovog prvog istorijskog vaterpolo uspjeha. Premijera je bila 8. maja, a od 11. maja počeo je sa prikazivanjem u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Nadam se, ukoliko bude interesa u regiji, u Crnoj Gori i Srbiji, da će distributeri reagovati, pa će ga publika moći vidjeti. A ako ne tako, onda preko platforme Amazon Prime. Nadam se da će ga što više ljudi vidjeti. Film je na španskom jeziku koji mi je bio aspolutna nepoznanica do tada. Istinita priča, događa se u Barseloni 1992. Španski vaterpolo tim, koji do tada nikada nisu bili bolji od četrnaestog mjesta na bilo kojem vaterpolo takmičenju, pozvali su Dragana Matutinovića, koji je tada bio na glasu kao vrlo oštar trener, kao i svi treneri iz bivše Jugoslavije. On je napravio veliku stvar, “razbucao” je tu ekipu, izbačeni su neki koji nisu mogli da ga prate. Ujedinio je najbolje koji su došli do finala sa Italijanima i 42 sekunde prije kraja su vodili jedan razlike, da bi kasnije, u produžecima izgubili. Jedno divno iskustvo sa divnim španskim glumcima, među kojima je nekoliko svjetski poznatih zvijezda. I stvarno jedan film u mojoj biografiji i filmografiji na koji mogu da budem i jesam ponosan. I nadam se da će ga što više ljudi pogledati.
Kako ste pripremali lik Dragana, jeste li imali susrete sa njim?
– Bilo mu je veoma drago što ga ja igram, bili smo stalno u kontaktu, ali ne toliko često da bi mi rekao neke činjenice, niti sam se trudio da mu skidam boju glasa ili neke karakteristike. Temperament mi je bio poznat, tako da mi to nije bio problem. Pitao sam ga šta je najviše vikao uz bazen, da li je stvarno bio tako oštar. Reditelj ga je zamislio kao nekakvog hladnokrvnog lika, premda sam govorio da je on južnjak i da bez obzira na strogoću ima svoj temperament i dušu koja je neupitna, ali eto. Čak mi se svidio taj minimalizam jer ga volim u glumi. Na kraju smo svi bili zadovoljni interpretacijom, pa i Dragan. Bili smo svaki dan na video- pozivima i bio je srećan, posebno kada su došli ti njegovi vaterpolisti na snimanje. A onda su se vidjeli na premijeri u Barseloni. Bio je to lijep susret, s nekima se nije vidio od olimpijade, tako da je to bilo lijepo i dirljivo.

Koliko se razlikuje rad u stranim produkcijama od rada na našim prostorima? Postoje li neka posebna pravila?
– Jedna od razlika koje sam primijetio je da te drugačijim očima gledaju. Kada sam vidio sa koliko ljubavi i poštovanja, pogotovo pred kraj snimanja, kada smo već dugo bili zajedno u poslu, koliko su me poštovali i cijenili… Ovdje, kada te ljudi znaju, neke stvari već donosiš sa sobom i gledaju te kroz neku lupu, a tamo vas cijene zbog čega i treba da vas cijene. Što se same produkcije tiče, razlike su samo u nekim finansijskim stvarima, u prevozu, smještaju, organizaciji, naravno količini uloženog novca u film. Ali bih mogao reći, jer snimao sam neke američke, njemačke, evo sad i španske produkcije, da smo mi na zavidnom nivou, samo što nam nedostaje novaca. Po svemu ostalom, po profesionalnosti ne zaostajemo. Štaviše, Italijani i Španci su dosta ležerni za vrijeme snimanja. Ali, to nije neprofesionalizam, to je njima u krvi. Oni moraju sprovesti tu svoju sijestu, odnosno taj dio dana kada se, što bismo mi rekli, gase u po dana. Tu su nam baš bliski i neću reći da smo mi nešto odgovorniji, ali jesmo produktivniji.
Vaša monodrama Seks i glad vješto i nenametljivo koketira sa formom stendap komedije. Čini se kako su Vudi Alen, Saša Baron Koen i još poneko kao inspiracija bili samo polazna tačka za više od obećanih sat i po zdravog smijeha koje ste nam priredili. Kako je nastao šarmantni doktor Udo Špricnmaher?
– Možda tako izgleda, ali ovo je predstava koncipirana kao neko predavanje, ali predstava s glavom, repom i dramaturgijom. Možda neki mali tač koji vas podsjeća na formu stendap komedije, možda zbog interakcije sa publikom, to je i u brojnim predstavama. Nije da ja to ne želim, ali nije mi bilo ni u primisli, jer se nikada nisam bavio stendap komedijom. Daleko od toga da mi nije zanimljiva, ali kao glumac mislim da sam to mogao raditi nekada prije, ali sada više ne. Jesu mi inspirativni i Saša Baron Koen i Vudi Alen, ali mi je najinspirativniji bio Zijah Sokolović. On me je nekako i potakao da pokušam biti sat i po sam na sceni i, evo, tako je nastala i moja druga monodrama nakon monodrame Ćiro. Tema seksa i gladi, a ja sam bio sit ispraznih i prvoloptaških tumačenja muško-ženskih odnosa i ljudske seksualnosti, tako da sam namaštao taj lik, svoj alterego, dobro, vi kažete šarmantni, malo prepotentni Udo Špricnmaher koji o seksu zna sve i može sve, a Tarik Filipović ne zna sve i ne mogu sve i eto. Malo sam sebi dao oduška da budem supermen sat i po i da se na kraju ogolim i priznam da to ipak nisam ja.
Koliko je zahtjevno prilagoditi se publici pred kojom ste, s obzirom da smo u interaktivnom dijelu čuli i neka lokalna imena?
– Nije zahtjevno, zavisi u kojem dijelu regije igram, kad igram u regiji, ako nisam vani. Malo prilagodiš jezično i malo, s obzirom da su to kao pitanja mojih pacijenata, ubacim tri, četiri lokalna imena, prepoznatljiva publici. To je kao jedna mala voćka na vrhu torte, ništa drugo.
Trenutno ste na turneji sa predstavom Seks i glad, ali očekuje Vas još gostovanja sa predstavama Da sam ptica, Predsjednici/ca i monodramom Ćiro. Odakle crpite energiju?
– Upravo ste nabrojali, kako mi glumci kažemo, moje trenutno žive predstave. Potrefilo se da su većina na neki način moje autorske ili koautorske, tako da bi najtačniji odgovor na ovo pitanje bio da je ovo posao koji radim s puno ljubavi. Ja svojim predstavama hranim publiku, a publika mene hrani svojom energijom, pljeskom, emocijom, osmijehom. Kažu lako je raditi ono što voliš, ponekad zna biti naporno, ali to je ono što volim i što znam najbolje da radim.
Koliko uspjeh predstave zavisi od publike?
– Vaše pitanje je sklisko (smijeh). Predstava može biti sjajna, ali ako je publika ne prihvati… A zbog publike radimo predstavu i zbog nje je i igramo. Kada sam autor obično radim ono što bih ja volio gledati na sceni, što nužno ne znači da će se svidjeti svima. Ali, eto, imam sreću da se brojnoj publici sviđa to što radim, pa imam za koga igrati i to puno, puno izvedbi. Neke predstave začudo jako loše prođu kod publike, a dobre su. Ima tu i toga da mi ne odgajamo teatarsku publiku i da je ovdje došlo do poplave nekih jeftinih poluproizvoda koji pune dvorane, a ljudi koji prvi put dođu u teatar misle da je to-to. Misle da je teatar red šale, vica, doskočica, poskočica i prostote, koji su upakovani u scensku izvedbu, i onda je veoma teško tu publiku dovući na nešto odakle bi trebalo da počne ljubav prema daskama.

“Jako volim doći, pozovite me i doći ću vrlo rado. A ako me ne pozovete, pozvaću se sam”Kaja Milačić

Jednom ste izjavili da Vam igranje predstava svake večeri nije nikakav problem, jer je gluma Vaš posao. Kada Vam je potreban odmor?
– Naravno da je odmor potreban i trudim se sada, sa 50 godina, da to nije kao prije. Ne više onako sve jedno za drugim, već pokušavam da ostavim lufta. Ali, ponekad je pritisak prejak, pa moraš pokleknuti, kako medijima, tako i svemu onome što prati naš posao. Volim putovati sa porodicom, volim da gledam utakmice, to mi je na dnevnoj osnovi! Fudbalski sam manijak, kako kažu. Mojoj supruzi nije jasno kako to da baš svaki dan ima neka važna utakmica. Došlo je takvo vrijeme da su nam na svim kanalima dostupne sve utakmice. Družimo se s prijateljima, volimo poći u restorane. Šetamo psa, imamo lijepu šumu tamo gdje živimo. Družimo se sa sinovima. Veoma volimo putovati, to nam je uvijek divno provedeno vrijeme.
Vaš glas zvuči poznato i iz nekih crtanih filmova, dali ste glas Dijegu, sabljozubom tigru u animiranoj franšizi Ledeno doba. Koliko je zabavan, a koliko ozbiljan taj rad?
– Rad na crtanim filmovima je meni nešto predivno. Sinhronizacija je kod nas u regiji sada na svjetskom nivou i to se radi stvarno svjetski. Odlazak u studio i rad na crtanim filmovima je meni bijeg i buđenje dječačića koji je uvijek u meni. Buđenje i razbuđivanje, zaista uživanje! Stvarno sam jedno veliko dijete od 50 godina, i kada radim te crtane to mi apsolutno nije posao, nego uživam, razmišljam “Jao da su ovakvi crtani bili kada sam ja bio mali”. Gledam ih i sad s velikim guštom i radim ih s velikim guštom. Kada su moja djeca bila manja, mogao sam Oskara dobiti, ništa. Ali, kada su otkrili da je tata tigar, ili ona glavna svinja u Angry Birds, ili Škrga u Potrazi za Nemom, e to je bio vrh! Čak i neki odrasli ljudi glas kada ti čuju kažu “Čekaj, čekaj, jesi li ti bio…”. Znači, ni po čemu drugom te ne prepoznaju, nego po crtanom filmu. To je stvarno jedan visoko profesionalni pristup poslu, barem ovo što mi radimo u Hrvatskoj i rezultati su fenomenalni. Radi se sve do savršenstva.
Kada ćete nam opet doći?
– Jako volim doći, pozovite me i doći ću vrlo rado. Ili ću se sam pozvati. Prvi sljedeći dolazak u Crnu Goru je 25 i 26. maja. Na panelu (CIM forum) u Kotoru ćemo se i družiti, provesti divno vrijeme, malo pričati o lijepim stvarima i vidjeti neke drage ljude opet. Nadam se da ću posjetiti i druge djelove Crne Gore. A, ako me ne pozovete, ponavljam, pozvaću se sam.

Gracija 212, maj 2023.

Možda vas zanima

PRATITE NAS I NA INSTAGRAMU

NEDAVNO OBJAVLJENO