Razgovarala Marina Strugar
Foto Vesela Mišković
Zbirka Tatjane Ćalasan Gramofon na jednu noć sadrži 166 pjesama, koje su grupisane u 12 vinila – po godišnjim dobima, odnosno mjesecima kako su nastajale tokom pandemijske godine, od januara do decembra 2020. Doktorantkinja germanistike i sudski tumač za njemački jezik oblikovala je kroz ovu zbirku svoju ljubav prema poeziji, uopšte književnosti i umjetnosti, putovanjima, susretima… Poslije uspješnih promocija u okviru KotorArt-a u Kotoru, zatim u Galeriji Risto Stijović u Podgorici i u Dvorcu kralja Nikole u Baru, zbirka je nastavila da prenosi Tatjanine igre riječi, emocije i pjesničke slike na čitalačku publiku.
Jednu pandemijsku godinu iskazali ste kroz zbirku pjesama. Koje dominantno osjećanje kao nit veže 166 pjesama u zbirci?
– U ograničenom kretanju sam smislila način kako da se zabavim, iznenadim prvo sebe pa onda najbliže i kao navijena (srećom u dobrom smjeru) u nepunih 12 mjeseci ispišem 166 songova. Ideja je bila da svaki dan zapišem par redaka, da se kroz songove ispričam sa (anti)junacima svoga odrastanja i obrazovanja, da sebi položim račune koje sam (pre)platila donoseći odluke. Prava terapija. Ničeg, naravno, nisam bila svjesna. Samo sam kucala i igrala se riječima. Emocije se jesu godinama krčkale, naravno, kroz vatru i damar iskustva, dolaske i odlaske ljudi, ljubavi (namjerno nisam napisala velike, jer su sve ljubavi velike i smiješno mi je kada se mjere. Jedina mjera može biti kada nekome kažem: Ej, ti si ljubav mog života!). Zatim u loncu najrazličitijih stanja, suočavanja, velikih i malih strahova (tek namigivanje njima). Nije čudo što nije moglo kraće, nego u 166 songova, različitih dužina i drugačijeg takta. Najviše dominira, ipak, melanholija sa šeretskim prevazilaženjem “čupave” svakodnevice. Ali, to već nije emocija, nego odluka, rekla bih. Ili možda način da uhvatim pod ruku prilike koje mi daje život.
Naziv zbirke u doživljaj čitalaca unosi i elemenat muzike, priziva nostalgiju, sugeriše poetičnost. A šta Vama predstavlja? Koja simbolika stoji iza naslova Gramofon na jednu noć?
– Simbolika je višeslojna. Tek sam je postala svjesna kada se sve završilo i kada sam pjesme odmjerila u koricama neodoljive fuksija boje. Gramofon je svakako simbol nostalgije, uživanja u slušanju muzike, fragilnosti, nedigitalizovanosti, posebne zvučnosti, a Na jednu noć je nešto sa čim se moja generacija morala nenaučena upoznati i srasti. Rođeni sedamdesetih su u čudesnom raskoraku, uhvaćeni u raljama novog vremena, vaspitavani gramofonski, prilagođeni digitalnom, na jednu noć, na brzinu. Ima pozadinu i u romanu Saše Stanišića Kako vojnik popravlja gramofon. Mislim da čovjek, ipak, sam i svjesno može da odluči da li će iskoračiti, i ranjen, i skršen, i razočaran, i tužan i isprepadan – da ide dalje. Muzika života je ipak čarobna. Ne mora uvijek biti poskočica za tanc, može biti, na primjer, gramofonska, za udvoje. Neka slušalac ili čitalac sam odabere. To je važno.
Jasna Tatar Anđelić primijetila je na promociji zbirke upriličene u Podgorici da čitajući Vaše pjesme čitalac putuje kroz vrijeme, da može “krenuti od Konstantinopolja, pa stići do savremene Njemačke i Crne Gore”. Kakvu Vašu umjetničku zapitanost izazivaju ta “putovanja”, kakve pjesničke predstave oblikuju?
– Putovanja mi pomažu da popunim nedostajuće kockice u iks-oks-igrici svojih očekivanja. Potvrđuju mi kako u drugim sokacima vladaju zakoni srca, hedonizma, sličnosti a daruju mi saznanje kako je lijepo prihvatiti sve to i srećan se vratiti svojoj kući, pa da probleme koji su ostavljeni doma, pored noćnog stočića, našamaram ili prigrlim, zavisi šta su mi priuštili ti novi predjeli. Putovanja jesu i mjera spremnosti da isprobam drugačije a u svome ritmu. Ranije mi je bilo važno da trčim kroz grad i upišem sе u svaki muzej, kupim pregršt suvenira i poklona, naškljockam što više fotografija. Sada lunjam po pijacama, sporednim ulicama, volim da odmjeravam mostove, da se uvalim na neki dobar vidikovac i posmatram graju i žilu grada. Uz dobru mezu. Dakle, moderato cantabile. Toponimi, koje je Jasna spomenula u svojoj recenziji, su ram moje ličnosti. Sa jedne strane Istanbul, grad nad gradovima, hedonistički mačak, magični nered, energija rijetke ljepote, mirisa, prepoznatih slika iz djetinjstva, grad pun čežnje, grad koji te prvo očara, pa začara ali rijetko razočara. Sa druge strane Srednja Evropa, sve ono što nije Carigrad i dobro je što je tako. Njemačko govorno područje je habitus koji mi je potreban za uspostavljanje reda. Bukvalno. Moja draga prijateljica je u šali, a mrtva ozbiljna davno i tačno konstatovala: “Nama sa Balkana je neophodno svake godine po mjesec dana boraviti u Njemačkoj”. To je nasušni lijek za uspostavljanje ravnoteže. Kada sam u Njemačkoj, ja sam kao dobar gost na tri dana koji je dobio, ali i donio dobre poklone i koji uredno pojede sve što mu domaćica servira. Dijete sam Balkana, satkana od uticaja i Stambola i savremene Njemačke, tek Austrougarske, zatim nekadašnje Crne Gore (kroz babu i đeda u Pivi), a posebno od ritmova i pjesmama različitih gradova na Balkanu, u kojima sam odrastala i živjela različite živote. Mogu završiti: bolje nisam mogla dobiti! Negdje obrazovanje, profesionalno iskustvo i rast, negdje sevdah i merak, negdje prijatelje do groba, negdje najbolje koncerte, najljepše fotografije, vrhunske žurke ili papreno plaćene ideje kako je sve ono što je skupo i dobro.
Šta je presudno uticalo na Vaš pjesnički habitus?
– U našoj kući su se podjednako slušali Arsen Dedić i gusle. Prvog nisam odmah razumjela, a guslarske pjesme sam povezivala sa velikom mukom i čudnim redom u toj lelujavoj glasnosti još čudnijih priča. No ta vrsta stiha je na nekoj iracionalnoj osnovi uticala na moj stil pisanja. Ne, moji songovi nisu za uz gusle. Ovo sam rekla više metaforično. Želim da spomenem našeg kuma Vukašina, koji je bio sjajan poznavalac ruske poezije, hedonista i boem po definiciji. On me je prvi upoznao sa poezijom, recitovao mi Kad bi ti otišla iz ovog grada, Jesenjinovu Kerušu, Puškinova pisma Tatjani (kako sam bila srećna što se zovem kao ona!), Miljkovića, Ujevića i Vaska Popu. On je bio otjelotvorenje stanja da se poezija može upijati sevdački: plakati i smijati ujedno i živjeti svaki njen stih. Bez blama i kalkulacije. Poslije su došli Francuzi, Bodler i Prever, a posljednih godina poljska poetska riječ. Njihova poezija me je opčinila jednostavnom punoćom, jasnoćom bez patetike, a divno topla i nemoguća da se ne voli. Mislim prevashodno na Vislavu Šimborsku i Adama Zagajevskog. Dala bih pola svojih pjesama da mi jedna zvuči kao Vislavina ili Adamova.
Završili ste studije germanistike, radite kao predavač, prevodilac, lektor, sudski tumač za njemački jezik. Pasionirani ste ljubitelj njemačke umjetnosti, posebno književnosti. Koliko je ona prisutna u Vašem pjesničkom izrazu?
– Kad god se spomene germanistika, odmah mi se razvuče osmijeh na licu. Čak je i kliše reći: da, germanistika je moja velika ljubav, koja i poslije dvije decenije stoji na ozbiljno čvrstim nogama. Ona je stil življenja, podučavam druge, prenosim im sve ono što su meni prenosila velika imena germanistike u regionu i šire. Pravi germanista, međutim, ne podučava samo jezik. Njegova uloga je da zainteresuje druge i za kulturu njemačkog govornog područja, da bude izvor korisnih informacija, da bude spona, ali dobra spona. Germanista bi na spomen Fausta trebao da ima damar u srcu. I ne šalim se. Prevođenjem nanovo otkrivam ljepotu kako svog tako i njemačkog jezika. Lektorisanjem želim da sačuvam sopstveni jezik od zemljotresa promjena kojima je izložen. Jeste u prirodi jezika da se mijenja, ali ne mora pod svaku cijenu i bez reda. Posao tumača je posebna svjetlucava karika u profesionalnoj karijeri, koja moju boji potpuno drugačijim tonom. Biti prevodilac je uvijek izazov, čak i nakon toliko godina, jer mi omogućava da upoznam nevjerovatno zanimljive ljude, na još zanimljivijim mjestima, a često u meni teško zamislivim životnim situacijama, nerijetko u veoma zahtjevnim uslovima. Njemačka umjetnost, svaki izraz, je dominantno prisutna u mojoj svakodnevici, pa ne čudi što ima refleksije i u mojoj poeziji. Njemački pisci i kompozitori su česti junaci mojih songova, ali ne izostaju ni drugi. Ponekad mi je smiješno kada sebe nazivam germanistikinjom, bojeći se da nisam tome dorasla. Sve se nadam da me Tomas Man posmatra i svojim pomalo strogim tonom saopštava: Na dobrom si putu! Za Kanetija sam sigurna da bi me paušalno pohvalio.
Vraćamo se na muziku, Đorđe Balašević i Arsen Dedić, muzičari i pjesnici. Umjetnici sa posebnim pristupom publici koji su uticali i na Vaše pjesničko oblikovanje?
– Muzika i riječ su mi neodvojive. Đole i Arsen su itekako umiješali svoje prste, te uticali i na moj način pisanja. Živjela sam jednu deceniju u Đoletovom gradu, pa je taj uticaj možda jači, no posljednjih godina više slušam Arsena. Pravi šansonijeri, majstori riječi, šmekeri, frajeri izraza sa pokrićem. Na njihovim koncertima sam obožavalu tu neposrednu komunikaciju sa publikom. Kad god sam bila u prilici, trčala sam u prve redove, jer mi je bilo važno da upijam nevidljive poruke koje šalju auditorijumu, divila se pričama između pjesama, toj lakoći izraza. Kakvi talenti! Obojica su bili neposredni i autentični, nesagledivnog opusa i veoma značajni kantautori prostora koji sada zovemo čudnovato: region.
Vaša poezija je našla put do publike. Prvo je uslijedila nagrada u Beogradu, a zatim predivne promocije u okviru KotorArta, u Podgorici i Baru. Apostrofirali ste upravo taj dodir publike i autora i želju za drugačijom prezentacijom Vašeg djela. Da li to vidite kao način na koji savremeni pjesnici mogu postići da se njihov glas čuje?
– Čini mi se da jeste. Beogradska nagrada krajem 2019. godine me je obradovala i ohrabrila. Važno mi je bilo da žiri bude neko ko me ne poznaje i da pravedno sudi. Možda naivno, ali često su počeci naivni i dobro je što je tako. Izraz je spontaniji! Voljela bih da moja poezija nikada ne postane prepredena pametnica od koje zadivljeno bježi uglavnom sav auditorijum! Želja mi je da pišem i da ljude nasmijavam, a zapravo im vidam rane. Promocije u Kotoru u okviru KotorArta, Podgorici u Galeriji Risto Stijović i u Baru u Dvorcu kralja Nikole su meni bile nezaboravne (ne pretjerujem), a čini mi se da je i publika uživala. Malo ko je pobjegao, što je dobar pokazatelj zainteresovanosti. Moderan čovjek je surovi kritičar, gotovo nikakvog strpljenja i tolerancije prema dosadnjikavom, a kada držite pažnju brojnoj publici različitog uzrasta, to je već nešto. Reakcije publike su nasmijana lica, poneka suza, radost, kod nekih i čuđenje. I da, ponosna sam. To nije doduše samo moja zasluga, pa ću pridodati: Ponosna sam na svoje ljude. Svima sam zahvalna, od prijatelja na Fejsbuku i Instagramu, pa do najbližih članova porodice i mojih Sanča Pansi (imam ih nekoliko). Zatim Gramofonskom timu koji uvijek razumije moje želje i ideje, pa do velikih profesionalaca sa kojima sam sarađivala, a tek ću sarađivati. Poezija može da uspostavi pravi fluid između publike i autora. Može. Uz dobro uštimovani trud i jasan cilj da nađe put do znatiželje publike, a taj put sadrži doprinose drugih umjetničkih izraza. Mislim prevashodno na autorku ilustracija (izvrsna Sanja Raonić je kroz 34 originalne ilustracije izrazila suštinu emocija Gramofona), na dizajnera (sjajnog Aleksandra Miličića koji je na prvu shvatio moj estetski naum), zatim na dobronamjerne savjete u štampariji Obod, te podršku urednice, lektorke, recenzenata i autora utisaka. Zatim na doprinos glumaca na promociji, moje najbolje moguće savjetnice za komunikaciju, otvorenost novinara u svim medijima, ton majstora i svjetla, fotografa, vrijednih ruku dekoraterke i majstorice poslastica. E, kada se to sve poveže (a može), onda mogu najopuštenije i šeretski da kažem, baš kao u poznatom filmu: Ej publiko, između nas ima fluida!
GRACIJA 196/novembar 2021.
