Razgovarala Kaja Milačić/Foto Vesela Mišković
Postoje ljudi koji oplemjenjuju naše živote spajajući naoko nespojivo. Nije lako Tatjanu Ćalasan opisati u nekoliko rečenica. Doktorirala germanistiku, prevodilac je, sudski tumač, predavač, ali i pjesnikinja čija riječ ne ostavlja ravnodušnim ni one koji tvrde da poezija nije njihova “šoljica čaja”. Osjetiti radost u svakoj njenoj riječi, lakoću komunikacije i beskrajnu ljubav prema svijetu, ljudima, umjetnosti i životu uopšte, rijetka je privilegija. Razgovarale smo o Romeu i njegovom putu, o igri riječima, umjetnosti i o tome koliko joj je muzika važna. Neću Romea, hoću tebe je Tatjanina druga zbirka pjesama i, sasvim sigurno, štivo kojem ćemo se rado vraćati.
Poslije knjige Gramofon na jednu noć, Vaša nova zbirka poezije je još jedan multimedijalni unikat. Šta Vas navodi na ovakve avanture i u kakvu nas Romeo vodi?
– Prava riječ – avantura! Ozbiljna, odgovorna, ljepša od zamišljene. Nisam očekivala da će se iko pronaći u mojim stihovima, a zapravo su emocije o kojima pišem i moje i tvoje i svačije. Volim da upoznajem nove ljude, a zapravo su po energiji dosta slični meni, ljude koje okuplja moj i naš rad, sada Romeo. Ne znam kuda će me povesti ovaj antijunak, opjevani i isprozivani Šekspirov Romeo, ali znam da ću ga isto pripaziti kao i Gramofon. To mi je jedan od zadataka. Ne može samo jedna promocija i da knjiga zaživi. Mislim, kod nekoga može, a ja ovu priču, slobodno mogu reći projekat, neću prepustiti slučaju i da knjiga “životucka”. Ne podnosim životarenja, pa logično je da ni svoju knjigu neću ostaviti na cjedilu. Barem ne u prve dvije godine. Onda će stasati i živjeti, ako treba da živi. A nadam se da hoće. Zato i stvaramo.
Odakle meni da uplivam u ove vode, i ne znam baš precizno da odgovorim, želja da uskačem u novo i djelimično nepredvidivo možda tinja godinama, možda je to moj način sazrijevanja i vidanja rana, ali i zabave, velike radosti i prekrajanja puteva životnih. Volim što i dalje imam damar življenja i što mi ideje naviru kao da nikad ništa nisam stvarala, a nije baš da nisam, samo u drugim oblastima. A možda je to moje pristajanje da se poigram s onim što biva u meni. Dozvolila sam sebi i skočila. Nije loše, kad vam kažem.
Nakon što ste napisali pjesme, krenuli ste sa velikim timom u veliki posao. Rezultat nije samo u knjizi, već i na internetu.
– Da, dobrano smo se naradili, potrudili i napravili nešto zanimljivo, višeslojno i multimedijalno. Za svakog ponešto, kako kome odgovara u datom trenutku. Ponekad volimo više da čitamo sa papira i da listamo knjigu, uživamo u njenom papiru, likovnosti, dizajnu, a često su nam oči umorne ili nemamo vremena da se odvojimo i posvetimo čitanju, pa je u audio-rješenju pravi spas. Sve više ljudi sluša i TV-emisije, podkaste i razna predavanja, upravo dok pješači, vozi se, putuje, čeka i slično. Nekome će se omaknuti i pogledaće/poslušaće neke pjesme iz mog Romea. Kažem i pogledaće, jer tu je i nova dimenzija: svaka pjesma ima svoj video-zapis, jedinstven i čaroban, kao mali film u par desetina sekundi, što daje novo ruho stihovima. Kao da su se popeli na novi nivo i putuju drugačijm predjelima, slikama, formama i bojama. Zato sam neopisivo zahvalna svim glumcima koji su dali život mojim redovima, kompozitoru na muzici, produkcionom timu, video-producentkinji, a tek dizajneru knjige! Svi su oni na prvu prihvatili, prepoznali šta i kako želim i radilo se predano, ali i opušteno. Barem ja tako mislim, iako sam ponekad znala da zadramim da li ćemo stići u roku. A stiglo se sve.
U februaru ste imali podgoričku promociju. Kakvi su utisci i kakav put je planiran za Romea?
– U Kamernoj sali Muzičkog centra Crne Gore je krajem februara bila promocija. Dovoljno je reći da je ne baš tako mala sala bila prepuna, gosti su stajali i pratili, mi učesnici smo bili presrećni što nam se pružila šansa da uživamo u dobroj sinergiji. Bilo je opušteno, spontano, vrlo emotivno i, dodala, bih – za neke i iznenađujuće. Ovo sam parafrazirala utiske publike, poruke koje sam dobijala. Sretna sam i zahvalna, možda malo manje euforična nego sa Gramofonom, ali i veoma odgovorna prema sljedećim koracima. Planirano je nekoliko divnih mjesta do ljeta, i to Cetinje, Trebinje, Sarajevo, Novi Sad, zatim par pozornica na primorju i od jeseni Beograd. Sigurno će se pojaviti i nova mjesta, što mi je i želja. Da odem na neku scenu gdje nisam bila. Da ne idem na sigurno. Ovo su mjesta koja je Gramofon osvojio, utabanao je put Romeu, što olakšava, ali ne znači da olako treba da uzmem i prepustim se pukoj sreći. Ali vidjećemo. Neka i to bude dio avanture!
Neću Romea, hoću tebe je naslov koji ukazuje na ljubavne pjesme, jesu li sve ljubavne i o kakvim ljubavima je riječ?
– O ljubavi, naravno, ali potkrade se poneka i malo manje ljubavna. Najljepše mi je pisati o ljubavi. Možda biram i siguran teren, ako odem u druge teme, mogu se okliznuti i dobro se izudarati. Šalim se. Volim da pišem o onome što me trenutno boli, raduje, zabavlja, muči, uznemirava, podržava, ma, pratim intuiciju i svoju strukturu. A drugi su ovako rekli o njoj: “Iako je leksički arsenal veoma savremen i smio, ljubavno osjećanje je po stepenu svoje romantičnosti gotovo arhaično za naš milenijum” – Tatjana Jovović; “Vještačka inteligencija će sigurno posvojiti ovu knjigu za bazu podataka kako bi se napravio emocionalno pismen bionički čovjek ili senzitivni robot. Neće imati boljeg instruktora od ove knjige” – Slavica Perović; “Ako ste ljubitelj lakih nota, bježite od ove knjige!” – Ivana Stojković; “Svima nam je potrebno da od nekoga čujemo Neću Romea, hoću tebe! I svima nam je potrebno da to nekome kažemo. A niko neće prvi da počne. Tatjana će” – Ina P.
Jagoda, Višnja, Dunja i Nerandža su četiri cjeline knjige. Zašto voće i o čemu ove cjeline govore?
– Malo da zatajim i kažem najjednostavnije: neka čitaoci nešto otkriju, nije mi suština u tome da im sve serviram i možda nametnem svoje viđenje, namjeru ili da ih zavedem svojom postavkom. Svaki čitalac ima pravo na sopstvenu interpretaciju i percepciju i u tome je jedna od ljepota stvaralaštva i umjetnosti. Ove voćke mogu biti i ženska imena, različite žene, mogu biti i ja, moja metamorfoza, ili više žena u meni. U drugim ženama. Ali i u muškarcima. Ne bih ih nikako isključivala, naprotiv. Riječ žene o ljubavi može mudrom muškarcu da bude od pomoći. Pa i od najmanje, ali od pomoći.
Kome pišete, koga želite da dodirnete svojom poezijom?
– Onima sa kojima nisam imala šansu da razgovaram. I sebe bih tu smjestila.
Koliko je umjetnost važna svakome od nas? Da li je upravo multimedija Vaš način da je učinite dostupnijom široj publici?
– Umjetnost je začin života, a moja ćelijska potreba je da što kvalitetnije živim. Neka svako uzima koliko mu prija, ali je neminovno naša svakodnevica i ogroman stimulans. Umjetnost je i stvoriteljka, iscjeljiteljka, edukatorka i vidarka, vizionarka, buntovnica, barem. Multimedijalnost je prihvatanje 2024. godine i svega što nam dolazi munjevito. Ne odričem se onoga što sam dobila sedamdesetih i osamdesetih, pa i devedesetih, ali ne želim da odbacujem ni ovo što nam ove dvadesete nude. Ići ukorak s vremenom po svaku cijenu je pogubno ako nisi u dobroj kondiciji, a može da bude melemno, raskošno i zabavno, ako odabereš svoj ritam, sam biraš i filtriraš te krojiš svoju priču, arhaičnourbanu. Malo su nas učili da i u ozbiljnim poslovima (umjetničko stvaranje je i te kako ozbiljno i zahtjevno!) ubacimo uncu zabave i igranja. Audio-vizuelizacija mojih pjesama je pokušaj da povežem posljednje četiri dekade i možda pokažem kako se može i ovako, ono i ovo u novom odijelu. I ne po svaku cijenu. Po mojoj cijeni i cijeni i načinu mojih saradnika, stvaralaca. Marketinškim jezikom: stvorene su 82 pjesme, četiri glumca su ih pročitali, komponovana je originalna muzika, urađena video-produkcija i sve to može da se vidi/pročita na mojoj YouTube stranici ili ako se kupi knjiga preko QR-koda. Lako, jednostavno, brzo, po izboru, svima dostupno, baš svima. Uradili smo sve što je do nas. Sada je malo i do publike.
Osim što odlučno odustajete od rime, primjetno je da se dosta igrate izmišljajući riječi, koketirate složenicama, izrazima. Kao da ste iz svake sredine u kojoj ste živjeli utkali poneku nit u poeziju. Koliko je njemački jezik imao uticaja na način na koji stvarate?
– Uvijek naglasim kako ne znam da pišem rime, tj. kad bih se usudila, onda bih vjerovatno mučila svoj način izraza. Za djecu mi je lakše da pišem rimovane stihove. Ali, to ne znači da moj izraz nema red i strukturu, naprotiv. Samo što se volim poigravati, ponajviše sa riječima koje nisam mogla da koristim uvijek ili nisu bile za određene situacije. Konačno sam pronašla način i formu u koju su se ušunjale i sada žive lekseme, izrazi, uticaj mjesta i ljudi, pa i predaka, predanja koja sam naslijedila, načula. Sve je to živjelo u mojoj podsvijesti i glavi, srcu svakako. Srećna sam kad mi dođe neki lijepi izraz koji nisam čula godinama.
Njemački jezik je svakako uticao, on mi je u usvojenom i naučenom kodu. Preko 30 godina aktivnog (i dalje) bavljenja jezikom, ne znam da li mogu i da iskočim iz tog šablona. On u sebi ima ljepotu tvorbe izvedenica i složenica, te sam malo prepredeno to unijela i u svoju poeziju. Baš volim da izmišljam ili prekrajam riječi. Da gledam šta se to iza njih sakrilo, otkuda one baš takve u našem jeziku i kako ih ko čuje, percipira, i da li ih uopšte i primjećuje.
Vaš put je vodio kroz različite sredine, može se reći i različite kulture. Koliko su Vas ta iskustva obogatila? I šta zapravo smatrate svojim najvećim bogatstvom?
– Ljude koje sam upoznala, hranu koju sam kušala, pjesme koje smo pjevali i prijateljstva koja i danas žive. Moje bogatstvo su i moja porodica, đaci po cijelom svijetu, postojanje radosti življenja i energija koja mi ne da mira i da sjedim skrštenih ruku. Oduvijek sam voljela da istražujem drugačije prilike i načine življenja, upoređivala i sve više voljela svoje, sve ono što sam od pretkinja i predaka, roditelja dobila i što gajim u sebi.
Malo je poznato da ste u Podgorici završili srednju muzičku školu, solo pjevanje, kod profesorice Lare Dašić. Iako ste odabrali drugačiji put, čini se da Vam je muzika veoma važna.
– Veoma. Toliko radosti i uživanja mi je dalo muzičko obrazovanje da jedino što mogu da kažem: Neka si sve tako! Nema veze što nisi nastavila s akademijom, ali muzika oproštaj daje uvijek. Odužila sam joj se i tek ću. Trenutno radim na novom sjajnom projektu, koji i te kako ima veze sa muzikom. Vjerujem da ćemo uspjeti i obradovati mnoge.
GRACIJA 222/april 2024.
