Razgovarala Marina Strugar
Foto Vesela Mišković
Tatjana Kuljača je magistar menadžmenta u hotelijerstvu, autorka više knjiga za djecu, kolumnistkinja našeg magazina, terapeutkinja terapije pisanjem, a prije svega majka Sofije i Ognjena, koji su njene najveće ljubavi i inspiracija. Obožava da pleše, duge šetnje, jesen, vjetar, kišu, oluje i gromove. Uživa u čitanju, posebno romana u kojima se vješto prepliću priče više generacija, a upravo je Tatjanin novi roman U inat svima posvećen različitim generacijama njene porodice, topla priča koja nas vraća u neka prošla vremena, priča o snazi ljubavi i vjere.
U inat svima je priča o istoriji, politici, ratu, ljudskom stradanju, o vrednovanju i prevrednovanju, o voljenima i nevoljenima, o nama… zapisali ste, a koja univerzalna priča je stala u ovo “o nama”, koje prepoznavanje ste željeli da apostrofirate?
– Priče o našim precima su veoma važne. Poznavajući njih i njihov put, lakše ćemo moći da razumijemo nas same, jer smo dobar dio osobina, karaktera i temperamenta naslijedili. Univerzalna je ljubav, a njen doživljaj i koliko joj važnosti pridajemo, činiće posebnim naš život. Kada osvijestimo činjenicu da naši preci nisu uradili to što jesu, donosili odluke koje su donijeli, to bi uticalo i na nas danas. Neki od nas, možda, ne bi imali priliku ni da se rode, da su oni birali drugačije. Vjerujem da je bitno da znamo o njima što više, jer osim što ćemo tako bolje upoznati sebe, učinićemo da ih vrijeme ne izbriše.
Prvenstveno je to priča o ljubavi, o borbi za pravu istinsku ljubav. Ljubavi prema ženi, prema životu…
– Brankov put je zapravo put vjere u Boga i poštovanja onog unutrašnjeg osjećaja pravičnosti kada u nešto vjerujemo. On je vjerovao u svoju ljubav prema Jeleni i nije želio da je se odrekne. Ipak, koliko mu je bila važna Jelena, toliko mu je bio važan i Bog, pa je našao način da ostane svešteno lice i da uz sebe ima njegovu Jelu. Bio je svjestan posljedica koje su njegove odluke izazvale, morao je da mijenja život iz korijena, da živi s osudom i odbacivanjem najbližih. Dok sam slušala o njemu, kao djevojčica, postajala sam svjesna važnosti toga da se boriš u životu za ono što smatraš ispravnim, kakve god posljedice iz toga proizađu. To je, u velikoj mjeri, odredilo i moj karakter. Izgradilo me kao ličnost, koju su često znali okarakterisati tvrdoglavom. Ipak, da je Branko od straha ustuknuo pred svijetom, ja danas ne bih postojala. Sama pomisao o tome čini ogromnom zahvalnost i poštovanje prema njemu i svim njegovim odlukama.
Knjiga je bila neizgovoreni amanet, na neki način porodični zavjet? A bila je i poziv na lično putovanje, na sopstveno pronalaženje i suočavanje sa sobom?
– Priča o mom pradjedu Branku Strahimiru Škarici živjela je u pričama mog djeda Milana, Brankovog sina. Oduvijek mi je bila zanimljiva i priželjkivala sam da je zapišem. Moj djed je planirao da je napiše, ali život je to uredio drugačije, kao i vrijeme, s kojim ne možeš da se kockaš i njime da upravljaš. Prevari te kad se najmanje nadaš. Kad je moj djed umro, donijela sam odluku da napišem roman o njemu, djedu i, na kraju, i meni. To fino prepoznavanje crte koja izranja iz ljubavi prema pisanju je došla od njih, to sam znala. Smatram to darom predaka i željela sam da im se odužim. I da priču, koja je zaista neobična, jednom zauvijek sačuvam među koricama romana i ostavim je za buduće generacije. Dobila sam Brankovu poeziju koju je objavio 1919. i kroz te stihove sam uspjela da osjetim njegov duh. Zapravo, riječi njegovom rukom zapisane rekle su mi više o strukturi i tkanju njegove duše nego ijedna priča koju sam do danas čula. Kad razmišljam o tome šta mi je donijelo pisanje ove priče, rekla bih da sam dokazala sebi da nema nemogućeg, koliko god mi se, do unazad tri godine, činilo da nikada neću napisati roman. Spoznaja o beskonačnosti kreativnog kapaciteta, ako samo malo vjere imamo u sebe, bila je možda i najvažniji poklon koji sam od svog pradjeda dobila. Zauzvrat, upoznala sam današnji svijet sa Brankovom poezijom, neobičnim tkanjem riječi kojima se više ne govori i otela je od zaborava.
Da li ju je to činilo težom za pisanje, koliko se otimala da ide svojim tokom?
– Odgovornost koju sam osjećala dok sam pisala ovaj roman bila je velika i prilično opterećujuća. Uhvatila bih ritam, a onda bih zastala oko nečega što sam morala dodatno da istražim, što me je dosta usporavalo. Zbog toga sam pravila duže pauze u pisanju i često sumnjala da ću je ikada završiti. Veliki dio ove priče je izmišljen, kako bih uvezala činjenice koje znam s onim što sam htjela da donesem. Kada pišemo priče koje se odnose na stvarne osobe i događaje, onda nam to svakako smanjuje slobodu koju inače imamo u pisanju potpuno izmišljenih priča. Ali, to je i izazov kojem valja odgovoriti na pravi način.
Roman je dirljiv povratak u prošla vremena, oživljavanje zaboravljenih i zapostavljenih vrijednosti. Da li ste optimista, da li mislite da one ipak i dalje žive i da će opet zavladati?
– Smatram da je za nekadašnji stil života potreban mnogo sporiji ritam, na koji danas, nažalost, nemamo pravo. Stalno nekuda jurimo u pokušaju da obezbijedimo bolje uslove za život i u toj trci ne nalazimo vrijeme za neke vrijednosti koje su se nekada podrazumijevale. Ipak, dok god je pojedinaca koji njeguju stare vrijednosti, one će živjeti. Štaviše, čežnja za njima čini da ih više vrednujemo i primjenjujemo. Prema kakvim vrijednostima živimo, to biramo sami, uprkos životu i svemu na šta naiđemo.
Vaše knjige za djecu, nježne i posebne, čudesne i čarobne… Ipak postoje niti koje ih povezuju s ovim romanom, koje biste posebno izdvojili?
– Bajke za djecu koje sam napisala, osim čudesne priče, nose i pouke djeci na način na koji će ih najlakše usvojiti. Važnost ljubavi, prijateljstva, poštovanja prema starijima i neophodnog opreza te neukrotivi istraživački duh glavne junakinje, glavne su teme svih mojih priča. Radnja bajki o Sofiji smještena je na selu, a inspiracija je došla iz sjećanja na kuću i baštu u kojoj sam u djetinjstvu provodila divna ljeta.
Ljubav prema psihologiji i pisanju dovela Vas je do terapijskog pisanja. Kako ste riješili da se stručno bavite time?
– U jednom veoma izazovnom periodu života, prepunom lomova, terapijsko pisanje mi je došlo kao idealan način da presložim sve unutar sebe, osvijestim traume, viškove, negativnosti, naučene obrasce razmišljanja koji mi ničemu ne služe i odstranim sve ono što mi nije potrebno. Pronašla sam obuku za terapeuta-edukatora terapijskog pisanja i prije svega sam se odlučila na taj korak kako bih pomogla sebi. U toku devet mjeseci rada i učenja, postala sam svjesna dobrobiti koje terapija pisanjem sa sobom nosi, što me je podstaklo da započnem rad sa klijentima. Predivno je kada vidite koju moć u sebi nosite, jer kad osvijestimo sa čim se borimo, mnogo je lakše osloboditi se tereta i koračati kroz život.
Zašto je bitno da svoje misli i emocije prenesemo na papir?
– Ukoliko ne osvijestimo svoje misli i emocije, one se zadržavaju u tijelu. One negativne nas polako truju iznutra, postajemo ono o čemu razmišljamo. Kada pišemo o tome kako se osjećamo, osvješćujemo svoje misli i emocije, a to je prvi korak ka samospoznaji. Ukoliko svakog jutra, odmah po buđenju, zapisujemo misli onako kako nam dolaze, zapanjiće nas količina informacija i emocija koje nam se vrzmaju po glavi. Jedan od ciljeva terapijskog pisanja je osvijestiti misli kako bismo ih lakše kontrolisali, jer misao rađa emociju. Uz malo vježbe, uspijevamo da iz korijena promijenimo način razmišljanja, a onda se mijenjaju i odnosi sa drugim ljudima, i sam život.
Koje su važne činjenice koje je korisno znati o terapijskom pisanju?
– Terapijsko pisanje je namijenjeno mentalno zdravim ljudima koji žele da rade na sebi, da se oslobode starih trauma i da se lakše nose sa svakodnevnim stresom i izazovima. Takođe, nije preporučljivo da se kroz terapijsko pisanje obrađuju svježe traume, kako ne bismo izazvali ponovno oživljavanje teških iskustava. Moramo napraviti vremensku distancu kako bi klijent mogao uspješno da se nosi s uspomenama. Ono što se na samom početku naglašava je sigurnosna mreža, odnosno prekid pisanja ukoliko emocije postanu prejake za klijenta. Tada terapeut pronalazi drugi put kojim bi se određena trauma iz prošlosti mogla na nježniji način obraditi. I možda najvažnija činjenica je da svi oni koji uđu u ovaj proces moraju da budu iskreni prema sebi 100%, jer u suprotnom neće imati koristi. Takođe, bitno je da budu spremni da prihvate sve ono što o sebi otkriju. Kada naučite da analizirate sopstvene tekstove, pronađete ključne riječi koje vam govore o obrascima po kojima funkcionišete, otvoriće vam se jedan sasvim novi svijet samospoznaje poslije kojeg nikada više nećete moći da se vratite na staro.
Kroz kolumne koje pišete za naš časopis čitamo Vaše duhovito, iskreno i veoma emotivno snalaženje kroz svijet odrastanja Vaše djece iz prizme brižne majke. Tema Vam sigurno ne nedostaje.
– To je istina, svaki dan je priča za sebe. Dani su nam, kao i teme, nekada komični, a nekada veoma izazovni. Volim da u kolumnu prenesem neku dogodovštinu, spoznaju ili razmišljanje za koje vjerujem da će značiti roditeljima koji je budu čitali. Priče o roditeljstvu su univerzalne i dijeljenje iskustva sa drugima, na iskren način, učiniće da se oni koji čitaju osjećaju makar malo manje usamljeni u sopstvenim bitkama. Ako sam uspjela barem nekoga da nasmijem ili ugrijem iznutra, onda to što pišem ima smisla.
Danas, kada se sve predstavlja i izgleda savršeno za javnost, iskreno pričate o tome da niste svemoguća majka, niti super žena. Koliko negativnih, štetnih stvari se nanosi tim lažnim predstavama savršenstva i idealnih života?
– Lažno predstavljanje savršenog života loše djeluje na dva fronta. Prvo, oni koji žele da predstave svoj život kao savršenu fotografiju na Instagramu, postavljaju sebi visok standard koji je, sam po sebi, na duže staze neodrživ. U prirodi djece je da budu radoznala, nestašna, da privlače pažnju (često na način da nas izluđuju), da pomjeraju granice koje im postavljamo. Mene bi zabrinulo dijete koje je savršeno mirno, poslušno i nasmijano 24 časa dnevno, sedam dana u nedjelji. Kada jedna majka, koja je upravo isplakala svoj dan u kupatilu da je niko ne vidi, koja se osjeća kao da joj ništa ne ide od ruke, koja je premorena od pokušaja da sve dovede u red, nahrani, skuva, opegla, očisti, izvede djecu da budu na vazduhu, bori se s izazovima na poslu, vidi fotografije srećnih i nasmijanih porodica bez mane na profilima, osjeća se još gore i neuspješnije. U tom momentu treba sebe da podsjeti da je to samo fotografija za javnost i da pruži sebi puno ljubavi, jer je tog dana, kao i svakog drugog, odradila lavovski posao. Pričam onako kako se osjećam. Vjerujem da je tako iskrenije i bolje za sve. Izazivanje zavisti kod drugih lažnim predstavama za javnost nikada nije bila hrana za moju dušu.
“Terapijsko pisanje namijenjeno je mentalno zdravim ljudima koji žele da rade na sebi, da se oslobode starih trauma i da se lakše nose sa svakodnevnim stresom i izazovima”
Baš zbog toga čitaoci uživaju u zapisima anegdota, porodičnih momenata, razmišljanja, duhovitih komentara na Vašem blogu, društvenim mrežama… Da li je to za Vas lično i neka vrsta terapijskog pisanja i koliko uživate da čitate komentare?
– Moja prva knjiga Kako raste mama, iz koje je nastala kolumna Mamizam, bio je moj pokušaj da iscijelim prve korake u roditeljstvu. I jeste bilo terapijski, jer mi je sa svakim ispisanim redom bivalo lakše. Na društvenim mrežama dijelim svakodnevicu, posebno bisere djece i situacije koje su simpatične i služe da se svi skupa nasmijemo. Ovih dana je veoma važno da ne izgubimo osmijeh na licu. Komentare čitam uredno, volim kada ljudi reaguju na napisano i kada podijele sa mnom svoje misli. Ako nema interakcije, pisanje na društvenim mrežama gubi smisao.
Šta ste uradili u inat svima, a na šta ste posebno ponosni?
– Radije bih se nazvala upornom i tvrdoglavom, nego nekim inadžijom. Volim da dodam gas tamo gdje postoji manjak vjere u moje sposobnosti, mogućnosti i kapacitet da nešto iznesem, a sve sa ciljem da sebe poguram korak dalje i dokažem, prvenstveno sebi, da sam dorasla nekom izazovu. Ali, ako baš moram da odaberem, neka to bude da sam u inat svima (ili nekima) napisala roman o kojem sam čeznula, o kojem se ovih dana govori sa puno lijepih emocija i dirljivih riječi.
Vrijeme je praznika, koja je idilična slika Vaše porodice. Šta Vam je asocijacija na tu atmosferu? Koje mirise, ukuse, rituale ti dani oživljavaju u Vašem domu?
– Miris rerne koja se ne gasi i cimeta. Novogodišnja muzika Majkla Bublea i Frenka Sinatre. Haos na kuhinjskom stolu na kojem pripremamo ukrase za novogodišnju jelku. Prije šest godina sa ćerkom sam započela tradiciju izrade ukrasa i u tome uživamo svake godine od početka novembra pa sve do Nove godine. Svjesno stvaramo uspomene za neke buduće dane, koje će nam grijati dušu.
Pored zdravlja, čije vrijednosti smo u prethodnoj godini postali posebno svjesni, šta ćete sebi poželjeti? Koje poslovne ciljeve ste sebi postavili u narednoj godini, šta želite da ostvarite?
– Planiram da napišem još jedan roman, koji je osmišljen i razrađen samo čeka da krenem sa pisanjem. Takođe, planiram da što više ljudi upoznam sa blagodetima terapijskog pisanja. Smatram da je ovo vrijeme idealno za temeljno preslaganje i odvajanje prioriteta te stvaranje zdrave baze koja će nam dane učiniti lakšima za življenje. Sebi želim da ostvarim ciljeve koje sam postavila i da samo nastavim da treniram opuštanje i prepuštanje momentima u kojima baš ništa ne moram.
