Razgovarala Danijela Đonović/Foto Vesela Mišković
Autorka knjiga za djecu i odrasle, Tatjana Kuljača, pojavila se 2015. godine na književnoj sceni zbirkom priča Kako raste mama. Slijedi roman U inat svima, Priče jedne rijeke sa boginjama slovenske mitologije te trilogija Sofija i čarobna bašta, Luka i Sofija u čudnoj šumi, Sofija i čuvari vremena, savremene bajke satkane sa ljubavlju i dušom, baš kao i sve što Tatjana piše, uključujući poeziju, kolumne i blogove. Dugo se bavi i terapijskim pisanjem, kojim je strpljivo, uporno i hrabro prvo došla do sebe, a potom i do drugih. Majka Sofije i Ognjena, koji su njena najveća stvaralačka inspiracija, kolumnistkinja je Gracije i dobitnica priznanja Tesla Spirit Award za kreativnost u bajkama i pričama za djecu. Članica je Internacionalne kulturne asocijacije (IKA). Van dokolice i mašte magistar je menadžmenta u hotelijerstvu.
Početkom godine ste u Njujorku dobili nagradu Tesla Spirit Award na 12. Međunarodnoj konferenciji u duhu Tesle 2024, priznanje za čudesnu kreaciju dječijih priča i bajki. Kako ste to doživjeli?
– Tesla Spirit Award nije nagrada za literarna ostvarenja, već je priznanje čudima koje moje knjige nose. Nikola Tesla je govorio da su svi ljudi kreatori neograničenog stvaralačkog potencijala, samo je potrebno da otkrijemo sa kojom misijom smo stigli na ovaj svijet. To je, dijelom, poruka i mojih knjiga. Upravo zbog moje prve knjige Sofija i čarobna bašta danas imamo neke mlade stvaraoce koji su povjerovali u magiju koju u sebi nose. To su prepoznali i iz Tesline naučne fondacije, te su spoznali da je to važan zadatak u misiji koju je i Nikola Tesla imao, osvijetliti svijet, um i dušu svakog čovjeka.
Na konferenciji ste imali čast da govorite o kreativnom procesu stvaranja. Kako promišljate čin individualne kreacije?
– Svi smo kreatori. Među ljudima se kreativnost smatra usko vezanom za umjetnost, ali to je daleko od istine. Kreativnost nam je potrebna čak i u prevazilaženju svakodnevnih prepreka jer moramo osmisliti kako da jedan problem riješimo. Zato je veoma važno da djeca imaju dovoljno vremena u kojem neće imati obaveze, a ni distrakcije u vidu mobilnih telefona i igrica, kako bi prvenstveno smislili kreativan način da prevaziđu dosadu. Djecu najlakše gubimo kad im dozvolimo da se ne dosađuju niti jedan jedini tren u njihovom danu. Umjetnost je najljepši vid kreacije i divno je kada se neko pronađe u tom polju. Međutim, ne treba odbacivati kreativnost na svim drugim poljima, već ih treba podržavati i razvijati.
Kako je došlo do saradnje s Teslinom naučnom fondacijom?
– Gospodin Nikola Lončar, osnivač Tesline naučne fondacije, kontaktirao me je kako bismo zajednički napisali knjigu o njegovom životnom putu, inspiraciji Nikolom Teslom, kao i svemu onome manje poznatom u vezi s njim, a što je možda i jednako važno kao i njegovi izumi. Pročitao je moj tekst o Tomasu Edisonu, koji govori o majčinskoj ljubavi i vjeri u dijete, jer se u tom tekstu prepoznao. Nikoli Lončaru je djetinjstvo i odrastanje bilo otežano disleksijom, koja u vrijeme kada je bio dijete nije bila priznata kao poremećaj u čitanju, već kao čist bezobrazluk. Njegov put mi je bio veoma inspirativan te smo zajednički napisali knjigu koja će biti objavljena do kraja ove godine.
U toku su i promocije Vaše treće knjige za djecu Sofija i čuvari vremena. Šta Vam je bio podsticaj za pisanje bajki kroz koje čitaoci otkrivaju snagu čarolije, ali i životne vrijednosti poput mudrosti, hrabrosti, istine i ljepote?
– Bajke sam, prvenstveno, počela da pišem jer obožavam da ih čitam. Kao dijete voljela sam da se izgubim u izmaštanim svjetovima i na taj način provodim vrijeme, bilo da sam htjela da prekratim dosadu dugih i sparnih ljetnjih podneva kod babe i dede na selu, ili sam krišom čitala pred spavanje. Kada sam odlučila da napišem prvu bajku, smjestila sam je baš u kuću i baštu u kojoj sam provodila bezbrižna ljeta osluškujući cvrčke, ptice, šetajući predveče po cesti za koju sam se tada mogla zakleti da je bila napravljena od nekakvog mekanog asfalta. “Kada je djeci dosadno, tu se kreativnost razmaše, zato je jako važno pustiti djecu da se dosađuju.” Sve moje bajke nose divne poruke jer sam željela da osim zabavne priče pružim djeci i spoznaju o unutrašnjoj čaroliji, koju svako dijete u sebi nosi te o važnosti prijateljstva, poštovanju, ljubavi i oprezu, kao i tome da nije uvijek sve crno-bijelo, već da svaka posljedica ima svoj uzrok. Važno je biti otvoren za to da možemo promijeniti mišljenje o nekome, ukoliko se potrudimo da ga razumijemo.
Sofiju i čuvare vremena predstavila je nedavno na Sajmu knjiga u Lajpcigu Izdavačka kuća Ouroboros, što je potvrda da ste sačinili knjigu vrijednu pažnje.
– Raduje me što je knjiga Sofija i čuvari vremena toliko zapažena! Ipak je ovo prva knjiga za djecu koja je objavljena u Crnoj Gori i zajedno sa Ouroboros timom, vodili smo računa da svaki detalj na i u knjizi bude pažljivo osmišljen. Knjiga je predstavljena u katalogu Ministarstva kulture i medija Crne Gore, kojim su prezentovani priznati crnogorski književni stvaraoci. Malo je reći da je to za mene ogromna čast i zadovoljstvo! Nije jednostavno biti pisac na našim prostorima gdje uvijek manjka podrške, tako da je ovaj korak pravi pomak u podršci našim autorima. Ministarstvo kulture i medija Crne Gore je podržalo i štampanje knjige Sofija i čuvari vremena, što je za mene bila velika pomoć u nastojanju da što prije bude predstavljena crnogorskoj čitalačkoj publici.
Vjerujete li da uprkos digitalizaciji, popularnim mimovima i skrin-šot sadržajima, knjiga kao medij i dalje ima moć?
– Često na promocijama pitam djecu da li vole da čitaju. Razumijem zašto se smijulje i znam da u moru svega što im je dostupno, nije lako svezati se za knjigu. Ipak, kako odlično poznajem magnetnu privlačnost dobre knjige, obećam im da je samo jedna knjiga dovoljna da se zauvijek zaljube u taj osjećaj uvučenosti u priču i iščekivanja da saznamo šta se na kraju desilo.
Može li se činom pisanja doći do kreativnog identiteta?
– Pisanje se mora vježbati, ali je i čitanje jednako važno kao i pisanje. Osobe koje vole da pišu obično su i strastveni čitaoci i nerijetko prisvajaju stil omiljenih pisaca, koji bruse u jedinstven lični izraz.
Kaže se da je najveći grijeh zanemariti ili protraćiti svoj talenat. Edukovali ste se u terapijskom pisanju, šta Vas je pokrenulo u tom rastu i u tom pravcu ?
– Imala sam potrebu da iscjelim stare rane i oslobodim se mentalne buke. Nevjerovatno je koliko tako jednostavne vježbe, kao što ih pruža terapijsko pisanje, mogu očistiti um i pomoći da se oslobodimo starih tereta, za koje smo često nesvjesni koliko težinu sa sobom nose. Kada sam osjetila sve blagodeti terapije pisanjem, odlučila sam da svoje znanje i iskustvo podijelim i sa drugima.
Na koji način se primjenjuju tehnike terapijskog pisanja?
– Postoji pregršt vježbi, a biraju se u skladu s onim na čemu želimo da radimo. Alati su osmišljeni tako da osoba može da ih radi sama, ali je svakako potrebno da se edukuje, kako bi izbjegla nepravilno korišćenje vježbi i možda napravila štetu. Imamo, na primjer, vježbu automatskog pisanja, koja se piše svakog jutra po buđenju, 20 minuta, prije nego što započnemo dan. Zapisujemo svaku misao koja nam se pojavi i ne vodimo računa o tome kako sve to izgleda. Kada se nakon par dana vratimo tome što smo napisali nerijetko ostanemo zapanjeni šta nam se sve mota po glavi. Ovo je fantastičan alat da to i osvijestimo, oslobodimo ih se i na taj način usmjerimo naše misli u pravcu koji će za nas biti dobar.
Već prvom knjigom U inat svima čini se da ste uz pisanje porodične istorije otkrili i svoje kreativne potencijale i stvaralačka htijenja?
– Taj roman je bio veliki izazov za mene, jer sam pred sobom imala priču koja je vezana za ljude iz moje porodice, a koje sam poznavala samo iz priča. Dugo mi je trebalo da tu priču ispričam i mogu slobodno da kažem da je dobar komad moje duše ostao zauvijek zarobljen na stranicama te knjige. Sebi sam pokazala da se sve ono što je izgledalo nemoguće zapravo krije iza onog koraka kada se usudimo da povjerujemo u to da nešto možemo da uradimo. Osjećaj koji dolazi ispunjenjem sna najveća je nagrada.
Najavili ste da će se knjige o Sofiji uskoro naći u trilogiji?
– To je moja velika želja! Ipak, takav poduhvat zahtijeva i podršku. S obzirom da uglavnom istrajem u ispunjenju želja koje jasno vidim kao ostvarene u nekom momentu u budućnosti, vjerujem da ćemo Sofijine čudesne avanture imati objedinjene i objavljene u Crnoj Gori.
Da li i nešto drugo obuzima Vaše misli i maštu ili ćete i dalje pisati o Sofiji?
– Za sada imam jednu sasvim drugu priču u planu, koja čeka malo više slobodnog vremena da bi bila napisana. Da li će nas Sofija obradovati novom avanturom, ostaje da vidimo. Moji likovi mi se obično jave u nekom sasvim neočekivanom trenutku, a ja sam tu da njihovu priču zapišem.
Ako se ipak dogodi manjak volje i inspiracije za pisanje, kako punite tzv. kreativne depoe?
– S vremenom sam naučila da proces stvaranja ima svoje faze – aktivna, kada inspiracija navire sa svih strana, kao i pasivna – kada vam na pamet ne pada ama baš ništa. Ne idem nikuda da tražim inspiraciju, jer znam da će se jednom motivi akumulirati i doći do mene u vidu ideje koju ću moći da razrađujem. Nikada nisam bez ideje sjela da pišem samo zato što sam odredila da baš tada trebam to da radim. Kada nemam inspiracije ne opterećujem, samo čekam da ta faza prođe.
I kao kolumnistkinja Gracije obuhvatate brojne i značajne teme, pišete s ubjedljivošću intimne ispovijesti, proživljeno, umno i s empatijom.
– Mamizam i jesu intimne ispovijesti mame koja, skupa sa svojom djecom, prolazi kroz razne izazove. Odavno sam shvatila da istinski možemo uticati na drugog čovjeka samo ako smo do kraja iskreni i ako ne pokušavamo sebe da predstavimo u nekom nerealnom svjetlu. Nadrealne predstave koje možemo vidjeti na Instagramu, gdje ljudi prikazuju svoje živote iz najboljeg ugla, dok ono manje lijepo kriju, mogu samo da izazovu nezadovoljstvo sopstvenim životom onih koji to gledaju. Posebno osjetljiva kategorija jesu mame koje se na dnevnom nivou preispituju i osjećaju nedostojnima te uloge koju su odabrale. Moj izbor je da pokažem kako je majčinstvo, sa svim svojim fazama i nijansama, potpuno prirodna stvar i da je sasvim u redu i normalno da ne stižu sve, da su umorne, da nemaju vremena za sebe, da ne znaju kud udaraju, ne stižu da vode računa o sebi, da plaču na podu kupatila, skupljaju mrvice snage i guraju dalje. Volim da podijelim spoznaje do kojih dođem, trikove iz rukava kako da preguramo dan. Volim da nasmijem i da izmamim suzu, da ih osnažim, opomenem da su važne, najvažnije na svijetu. I da nikada ne zaborave da same sebe zagrle, poljube svoje desno rame i s vremena na vrijeme kažu sebi – Bravo legendo!
Ko je u stvari Tatjana Kuljača?
– Pokušavam da se dosjetim imenice, ali samo mi na pamet padaju glagoli. Ipak, znam da nismo samo ono što radimo. Ja sam tvrdoglavi sanjar, zaljubljenik u dobre priče, ljubiteljka oluja, vjetrova i kiše, tišine, mirisa kafe rano ujutru i promjena koje život znače.
GRACIJA 222/april 2024.
