Razgovarala Marina Strugar
Foto Vesela Mišković
Tatjana R. Ćalasan pronašla je u njemačkom jeziku i kulturi ne samo svoju profesiju, nego i važne životne spoznaje koje su je oblikovale i usmjeravale. Tatjana je nakon završenih studija germanistike na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, upisala postdiplomske studije na Filološkom fakultetu u Beogradu, a zatim 2012. doktorske studije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, studijski program za germanistiku. Pored pedagoškog rada, kao predavač, stalni je sudski tumač za njemački jezik. Njena radna biografija ispisana je značajnim angažmanima i funkcijama, koji su joj donijeli vrijedna iskustva i poznanstva, kao i poslovni napredak. Posebno mjesto u Tatjaninom životu zauzima poezija. Sa ritmom srca i čistom emocijom.
Njemački jezik je bio Vaš izbor od vremena kada su drugi jezici bili perspektivniji i popularniji. Koji su bili Vaši razlozi da studirate germanistiku?
– U periodu kada sam ga upisivala bilo je zaista začuđujuće upisati njemački jezik, posebno za nekoga ko dolazi iz Crne Gore. Izboru je doprinijela moja velika ljubav prema njemačkim piscima (ponajprije Heseu i Kafki, tada), a zatim i neopisano poštovanje prema prvoj nastavnici njemačkog Ranki Bajović, još dok sam živjela u Bosni, koja mi je ulila svu svoju veliku ljubav prema njemačkom jeziku, ali i poštovanje prema germanistici. Poklopile su se i neke životne okolnosti, premale mogućnosti i šanse da se studira u tadašnjem inostranstvu i odluka je brzo pala, germanistika u Novom Sadu.
Vaš je život obilježilo više sredina u kojima ste proveli dosta vremena. Koje su prednosti toga i šta ste dobili od tih sredina?
– Od svake sam uzela za sebe najbolje moguće: ljude i prijateljstva, kao i dobre navike. Od Bosne, gdje sam rođena, dobila sam i tu ljupkost komunikacije, srčanost, merački odnos prema životu, humor, odrastanje u miljeu različitih kultura koje su i danas, u mom krvotoku, neodvojive. Bosna mi je dala prve susrete sa muzikom, obrazovanjem, prve simpatije, ali i uvjerila me, da bez obzira gdje da živim, njena voda koju sam pila, će uvijek živjeti i teći mnome. U Novom Sadu sam provela ključne godine obrazovanja, ali i razvoja ličnosti. Predivna decenija odrastanja. Dala mi je sve ono što možete da pronađete u tekstovima Balaševića i redovima Aleksandra Tišme. Velika prijateljstva, nezaboravne žurke, festivale, upoznavanje potpuno drugačijeg disanja života u odnosu na moje dotadašnje poimanje dinamike i načina ispoljavanje emocija. I tamo me je dotakla ljepota različitosti, prihvatanje sebe drugačije, ali i važan segment: pjevanje u horu, koje je dalo poseban pečat jednom dijelu života. Novi Sad mi je dao prvo profesionalno obrazovanje i pružio prvu šansu da pokažem ono što sam učila, da predajem njemački jezik i da budem prevodilac. Crna Gora, tačnije dobrim dijelom Piva, odakle potičem, kao i Podgorica, su moj najprecizniji pečat. Piva je dio mog identiteta, ono što beskompromisno nosim u srcu, kojoj se uvijek, puna srca, vraćam. Podgorica mi je pružila šansu prije mnogo godina. Bilo je “čupavo” sve dok smo se navikle jedna na drugu. Ona svoja, puna humora, šmeka, prikrivenog u betonu i skrivenim gradskim utočištima od vreve. Mislim da smo Podgorica i ja, sada, u velikoj, zreloj ljubavi. Zavoljele smo se, obje u sopstvenim transformacijama i prihvatile, ona moju različitost a ja njenu prikrivenu ljupkost. Grad mi je pružio šansu, a ja sam je iskoristila i prezahvalna sam mu na tome, poštujem njegova pravila, jer mislim da je to posebno važno. Podgorica mi je uzvratila velikodušno i galantno.
Kada biste nam pričali o Njemačkoj, šta biste preporučili da obiđemo?
– Malo mi je i cio dan da pričam o Njemačkoj, ali pokušaću se svesti na par redaka. Na počeku želim da spomenem značajan podatak koji mnogo govori o posvećenosti Njemaca prema svim gostima i turistima: postali su po svim statistikama “broj dva” po broju posjetilaca u Evropi. Ne postoji pedalj Njemačke koji nije valorizovan i serviran turistima namjernicima, ali i slučajnim prolaznicima. Moja preporuka su svakako gradovi ljepotani: Hamburg, Drezden, Minhen, Frajburg, Pasau te Berlin kao važna tačka moderne turističke mape Evrope po jedinstvenoj atmosferi. Grad koji me je svakako iznenadio je Frankfurt na Majni, čisti šmeker od različitosti, sa pola miliona stanovnika. Njemačka ima u ponudi što god vam srce, a i mašta, požele, od uređenih skijališta, romantičkih biciklističkih staza, puteva vina, puteva meda, dvoraca, zamkova, muzeja raznih profila (moje srce je ostalo u Mercedes-muzeju u Štutgartu), pa do predivnih gradića, gdje god vam prst stane na mapi Njemačke. Ona je ogromna, a kući se vraćate sigurno bogatiji za neko iskustvo, gastronomsko, umjetničko, profesionalno i životno. Od Njemaca se može uvijek naučiti.
Šta je u njemačkoj književnosti, kulturi i istoriji, uopšte, za Vas najznačajnije?
– Svakako riječ Tomasa Mana, njemački ekspresionisti i nezaobilazni njemački kompozitori, klasici. Već sam rekla da su Herman Hese i Franc Kafka, njihova djela, uticali umnogome da i upišem germanistiku. To nije ništa neobično, niti novo, nisam jedina. Kroz studije germanistike smo se upoznali sa velikim perima od nastanka književnosti velikih Germana pa do danas. Tomas Man i Elijas Kaneti su imena koja su me se posebno dojmila, posebno Manov Doktor Faustus i Kanetijeva Zasljepljenost. Period između dva svjetska rata mi je definitivno najzanimljiviji, razvoj ekspresionizma i disanje njemačke kulturne scene. Dosta se moglo nazrijeti, mislim na dolazak Drugog svjetskog rata. Zanimljivo je proučavati i današnju njemačku književnu scenu. Postoje razni talasi, a meni su, recimo, zanimljiva “pera” sa migrantskom pozadinom, koja pišu naravno na njemačkom jeziku, a sa naših su prostora. Tu prevashodno mislim na Sašu Stanišića i Trojanova (Bugarska). Njih s posebnim žarom čitam.
Šta vidite kao prednosti i mogućnosti koje ste dobili kao sudski tumač za njemački jezik i kao doktorantkinja germanistike?
–Vidim samo prednosti. Njemački jezik je moja velika ljubav. Mnogo sam investirala u taj jezik, usavršavanje. Zapravo, nikad i ne prestajem da ga učim. I on mi vraća. Sudski tumač sam već skoro deset godina. Dobila sam šansu da upoznam pravosuđe i privredu Crne Gore, da putujem na mjesta i upoznajem izuzetno neobične ljude, koje sigurno nikada ne bih imala šansu da upoznam da nisam tumač. Pisanje i rad na doktorskoj disertaciji je, zapravo, sumiranje svih dosadašnjih iskustava, zasigurno moj najveći cilj, koji, kada ostvarim, smatraću da sam zaokružila taj dio svojih profesionalnih potreba. Pisanje disertacije mi je široki put, na kojem se često spotaknem, ali znam zašto je tako, pa samo ustanem i nastavim. Dao mi je i upoznavanje sa potpuno drugačijim naučnim pristupom, koji je nesporno i dugoročan, prava kruna moga rada.
Imali ste kontakte i iskustva sa gotovo svim subjektima koji imaju neke poslovne i državne relacije sa Njemačkom. Šta vidite kao ključne potencijale saradnje Crne Gore i Njemačke?
– Ono što je zaista baza svakog kvalitetnog i dugotrajnog odnosa, pa tako i poslovnog i državnog, je povjerenje i ja nisam rekla ništa novo. Crnogorski akteri gaje prema njemačkim kolegama veliko poštovanje i povjerenje u njihov način poslovanja a, sa druge strane, njemačke, rekla bih, da kod njih uvijek zateknem veliko iznenađenje (pozitivno) kada prepoznaju spremnost da se bude efikasan. Smatram da Crna Gora može dobiti još više, ako sarađuje sa njemačkim kolegama, i iz oblasti privrede, ali i u domenu politike. Ključni potencijal bi bio turizam, ali i mala i srednja preduzeća, kultura, zdravstvo i tehnologije. Sigurna sam da bi nam Njemci pomogli i dali vrijedu podršku, kao što su i do sada radili. Važno je da mi znamo šta hoćemo i da imamo dobar plan i definisanu želju, kao i da, kao društvo, postanemo pedantniji, precizniji i odgovorniji.
Šta Njemci vole i cijene u Crnoj Gori, a šta Crnogorci u Njemačkoj?
– Njemci vole naš mediteransko-balkanski temperament, ekspresivnost, veliku srčanost, ljepotu prirode da i ne spominjem, tu su uvijek bez daha i riječi. Dopada im se i naša domaća kuhinja, vole kada im se preporuče lijepa skrivena mjesta, gdje nema puno buke, ali i gdje je čisto. Njemci jesu pasionirani ljubitelji putovanja, netaknute, očuvane prirode. Crna Gora im je primamljiva, a posebno cijene kada dobiju onako kako im se i obeća ili ponudi. Van okvira turizma, dopadaju im se, definitivno, naša otvorenost i druželjubivost. Mi, sa druge strane, volimo kada Njemci pokažu interesovanje za našu zemlju. Takvi smo mi iz Crne Gore, a ne vidim ništa pogrešno ni u tome. U Njemačkoj nas nerijetko oduševe red i dobra organizacija, precizno isplanirano vrijeme, posvećenost poslu, poštovanje prirode, ozbiljan i temeljan pristup svakoj oblasti djelovanja.
Pišete poeziju koju neki porede sa veliki Nerudom i Tagoreom, dobili ste nedavno i nagradu. Možete li nam reći nešto više o toj svojoj strasti?
– Velike sam komplimente dobila, možda i prevelike za početak, ali svakako prijaju i veliki je podsticaj kada neko osjeti sličnost sa pisanjem svjetskih pjesnika, kakvi su Neruda ili Tagore. Nagrada koju sam krajem prošle godine dobila na konkursu organizacije Kreativno pisanje iz Beograda, koji se odnosio na pisce iz svih država bivše Jugoslavije, bila je veliko ohrabrenje i potvrda da nisam baš zalutala. Pisanje jeste moja velika strast, prisutna gotovo od momenta kada sam naučila da pišem. Prvo su to bili dnevnici sa najsimpatičnijim dnevnim zapisima, kasnije pisanje eseja iz književnosti. Mislim da je i pisanje stvar uvježbanosti, kompozicija dara, hrabrosti, kanalisanje emocija i poimanje stvarnosti kroz prizmu maštača. Tako ja vidim danas svoje pisanje redaka poezije. Ona je bez rime, ali s ritmom srca i pjesmom duše, recimo neka časkom skrojena pričica, ispunjena trenutnom emocijom, isprepletenom sa iskustvom. Onda redovi sami izviru, a nađu eto, sada mogu neskromno i da kažem, put do srca i neke čitateljke i čitaoca.
“Smatram da Crna Gora može dobiti još više ako sarađuje sa njemačkim kolegama, i iz oblasti privrede, ali i u domenu politike. Ključni potencijal bi bio turizam, ali i mala i srednja preduzeća, kultura, zdravstvo i tehnologije”
Član ste skoro formiranog Crnogorskog udruženja tumača, koji su njegovi ciljevi?
– Sjajne kolege su prije godinu odlučile da je krajnje vrijeme da udružimo višegodišnje iskustvo i zajedničke snage, i stvorimo tijelo koje će uspostavljati standarde u profesiji, savjetovati svoje članove i štititi ih od izazova tržišta, sumirati i rješavati probleme i prepreke sa kojima se srijećemo, ali i markirati još bolje naša prava i obaveze, kao i potrebu za daljnjim usavršavanjem. Neophodan korak, definitivno. Udruženje je mlado, ali veliki broj članova broji gigantsko iskustvo, a aktivnim radom i grupama možemo pomoći struci, ali i upoznati javnost sa profesijom, što nam je itekako potrebno.
Imate puno hobija i aktivnosti, u čemu najviše uživate?
– Uvijek mi fali bar šest sati dnevno, onda bi dan bio zaokružen tom finom punoćom koja mi je zaista važna: druženje sa brataničnama, sestrićima, roditeljima, prijateljima. Volim da kuvam, da ugostim drage ljude. Posebnu ljubav gajim prema planinarenju. Volim da otkrivam nova, skrivena simpatična mjesta, volim obilazak pijaca, starih vinarija i krčmi, zanatskih radnji u nepoznatim mjestima. Uvijek me okrijepe lijepa priča, legenda, nova poznanstva sa putovanja. Pored Crne Gore, najviše volim da boravim u Turskoj, ali i na Mediteranu. Turska je moja ljubav na prvi pogled i kada god ukradem vremena pobjegnem na ulice Istanbula, odmaram dušu, obradujem oči i iskustvo. Ne smijem da zaboravim i pisanu riječ. Volim pročitati dobru kolumnu, poeziju. Često se vratim klasicima, posebno Selimoviću, jer u njegovim redovima nađem odgovore, ali i utočište. Volim da upoznam nove, kreativne pisce. Oni su mi dobra inspiracija i veliki impuls za moja stvaranja, jer i ja volim da stvaram.
Šta u životu, radu, planovima i željama smatrate njemačkim, a šta crnogorskim uticajem?
– Oba uticaja su me itekako oblikovala. Citiraću Ivana Ivanjija, zanimljivog književnika i Titovog prevodioca za njemački jezik, koji na početku svoje knjige Titov prevodilac kaže, parafraziraću: “Sve u životu što sam stvorio, puteve kojima sam išao, ljude koje sam upoznao i novac koji sam zaradio, dugujem njemačkom jeziku.” Crnogorski uticaj je samo pomogao, oblikovao i sjajno se isprepletao sa njemačkim. I smatram da nema ništa ljepše, za mene svakako najbolje moguće.
Odlomak iz pjesme Ako slučajno posustanem, prepoznaj me ti
Kad sam odlučila da te prepoznam
Mahnula sam ti istinski ljupko
Šapnula da je sasvim u redu
Da se ne upoznajemo
Nego odmah zavolimo
I ljubimo.
Pa ćemo u toku naše ljubavi
Naći način već
Ah, te spoznaje tok.
Naravno da si pristao
Jer ti to tako stoji.
Sada se volimo.
Nemoj ni da se upoznajemo.
Pričaću zamišljenim praunukama
Kako si ti zapravo moj riter i po
S mačem za korov prekaljanih riječi
I smisaonih razloga tvoje i moje beskonačnosti.
Praviću ti kolače. Uz čaj.
Smijaćemo se lucidnom komšiji
Hraniti napuštene lastavice
I pisati jedno drugome.
Ti meni knjige. Jer to baš znaš.
Ja tebi songiće. Jer učim za songerice prave.
U riječi pre-po-znavanje smo ti i ja.
Izaberi slogove koji ti pristaju.
Svakako ti svaki poklanjam.
I sačekaj da preletim svoje snove
Pričekaj me na početku ulaza u geto.
Samo što nisam došla
Da me uzmeš za ruku
I preskočimo ovaj usnuli svijet
I sletimo tamo gdje maštači caruju.
Samo, samo da odlučim da te prepoznam.