Tatjana Vojtehovski: Izuzetno smo tolerantni na nasilje

Poznata novinarka i autorka serijala Život priča na Prvoj televiziji, koja godinama hrabro i beskompromisno ruši tabue objelodanjujući potresne ljudske sudbine, otkriva kako dolazi do priča koje pružaju pravu sliku društva te na koji se način nosi s teškim ljudskim ispovijestima

 

Emisije I to je život, Tri pa jedan, Trenutak istine i Život priča u posljednje tri decenije obilježile su voditeljsku i novinarsku karijeru Tatjane Vojtehovski, ali i medijsku scenu Srbije. Bilježeći neobične priče običnih ljudi, otvaranjem zabranjenih tema, u traganju za istinom bavila se različitim socijalnim fenomenima te veoma brzo bila prepoznata kao novinarka s petljom, stavom, ali i šokantnim pitanjima. Rođena je 1970. u Novom Sadu, gdje je prvo na Filozofskom fakultetu studirala srpski jezik i književnost, a potom je diplomirala ekonomiju. Voditeljsku karijeru započela je na RTS-u, potom  na Info kanalu te TV Pinku. Njene autorske emisije kako sadržajem tako i karakterističnim voditeljskim stilom izazivale su izuzetno veliko interesovanje televizijske publike. Jedno vrijeme je radila kao PR menadžer, potom i direktor Pink grupacije, da bi se na male ekrane vratila na TV Prva, s emisijom Život priča, za koju je nedavno dobila nagradu za TV lica Press vitez Dušanka Kalanj, uz obrazloženje da hrabro otvara teme kojih se drugi mnogo boje, a koje su važne za društvo u cjelini. Živi i radi u Beogradu, i ima ćerku Tijanu.

U novinarstvo ste ušli radeći klasičnu dokumentarnu formu i bilježeći brojne ljudske priče, između ostalog, prvi ste otkrili posljednju crnogorsku virdžinu, o kojoj su kasnije napravljene brojne emisije. Da li ste ikada zažalili što ste izašli iz te forme i ljudske sudbine počeli da obrađujete na drugačiji način?

– Da, počela sam karijeru sa dokumentarnim žanrom. To nije uobičajen put jer zahtjeva i odricanje i mnogo truda, a ne donosi instant indeks prepoznatljivosti koji je neminovan kad počnete da radite na televiziji. U stvari, nikad nisam ni žudjela za tim da me prepoznaju na ulici, jer da jesam onda bih vjerovatno izabrala da se slikam sa poznatim ljudima, što dovodi do toga da dobijete tu parazitsku popularnost – ako se slikam sa poznatim i ja sam poznata. Odmah sam skočila u žanr koji podrazumijeva istraživanje i odsustvo sopstvenog lika iz kadra. Jednostavno mi nije bilo stalo da me prepoznaju u prodavnici ili na pijaci. To je došlo kao posljedica dugogodišnjeg rada. Sada, kada se osvrnem na svoju karijeru, cijela je bila posvećena ljudima i ljudskim sudbinama, samo su se mijenjale forme. Dokumentaristika je forma koju najviše volim i u kojoj se najbolje osjećam. Desilo se u jednom momentu da komercijalne televizije, koje su većinske na našim prostorima, nisu vjerovale da dokumentarna forma može da postigne adekvatan uspjeh, no sreća da svoju TV karijeru zaokružujem žanrom koji mi najviše prija u okviru emisije Život priča.

Kako ste došli do priče o Stani Cerović i kako uopšte dolazite do priča?

– To je odlično pitanje, s obzirom na vrijeme kad sam počela da radim. Ako neko od mlađe generacije ovo sada čita, znam da će biti začuđen jer je i meni čudno kad pomislim na to da sam počela da se bavim novinarstvom kad nije bilo interneta, mobilnih telefona ni kompjutera. Scenarije sam kucala na pisaćoj mašini! Kad sve ovo vidite možete lako izračunati koliko imam godina (smijeh). Sjedali bismo u kola bez kamere. Na mapi (ne na Google mapi, nego na onoj od papira) smo otprilike obilježavali željenu putanju, nemajući preciznu ideju gdje idemo, a još manje šta ćemo da nađemo na putu. Odlazili smo bez kamere, s nešto stvari na nekoliko dana. Kako nije bilo interneta ni mobilnih, informacije sam skupljala i direktnim razgovorima sa ljudima. Pričala sam sa konobarima, recepcionerima, prodavcima. Prilazila sam ljudima u selima, govorila da tražim neobične ljudske priče iz njihovog kraja. I uvijek smo ih nalazili. Tako sam i virdžinu pronašla. To je bilo jedno od najneobičnijih snimanja u karijeri. I danas, kada nje više nema, napamet znam svaku riječ koju mi je rekla. I kako prvo nije htjela baš da razgovara sa mnom, nego je razgovarala samo sa muškarcima. I kako me je kritikovala zbog nalakiranih noktiju. I kako mi je rekla, kada je saznala da imam ćerku – ako, biće bolje. Sada shvatam da je kafana preteča interneta. Da se u kafani mogu naći beskrajno zanimljive priče. Zatim bismo se vraćali u redakciju, pravili precizan plan puta u odnosu na priče koje smo nalazili, uzimali opremu i cijela ekipa je kretala na put koji je u prosjeku trajao sedam dana. Često smo se šalili da ćemo napraviti neplan puta koga se nećemo pridržavati, jer se dešavalo da i tada čujem za neku priču, pa mijenjamo rutu. Odlazila sam kod ljudi, nenajavljena, i nekako dobijala njihov pristanak da mi ispričaju svoje živote, jer je ekipa spremno čekala sa kompletnom opremom u kolima. Moram da priznam da se i sada ponekad pitam kako mi je to polazilo za rukom.

Može se reći da ste se više nego bilo koji novinar u okruženju hrabro i beskompromisno borili da se razbiju određeni tabui, te da ste doprinijeli da se stigma sa žrtve pomjeri na nasilnika.

– Beskrajno ste me obradovali ovom konstatacijom. Moja tolerancija prema nasilju je nula. A mi živimo već duže vrijeme u koordinatama gde se nasilje gaji, podrazumijeva, čak je i poželjno. Od mentalnog, verbalnog, psihičkog pa do fizičkog nasilja. Još uvijek postoji ogromna grupa ljudi koja smatra da je žena dobila batine zbog “dužeg jezika”. Još uvijek se susrećemo sa tim “i mene je tvoj otac tukao, vrati se mužu, šta će svijet reći”. Još uvijek živimo u svijetu gdje se podrazumijeva da vjenčanjem muškarac uknjiži ženu na svoje ime i daje sebi za pravo da sa njom radi šta hoće. Još uvijek živimo u vrijeme gdje se šamar stavi u deminutiv. Izuzetno smo tolerantni na nasilje. U svemu tome učestvuju i mediji. Pravdaju nasilje. Svjedocimo smo naslova: Tukao je zbog… tu su razne varijante, sumnjao da ga je varala, zbog toga što je htjela razvod, zbog ljubomore, zbog toga što je htjela da ga ostavi. Pojavljuje se ta riječ – zbog. Svaki put kad vidite “Zbog”, to je automatski pravdanje i nasilja i samog nasilnika. Jer, Bože moj, eto, imao je razlog. Kada se žrtve osnaže da izađu u javnost, onda tek slijedi drugi dio jezivih i pogubnih kometara: pa što ga nije ostavila, šta je trpjela sve te godine, ma hajde ona to voli čim je toliko bila sa njim, pogledaj kako ima silikone i slično. I to je jedno ogromno nerazumijevanje žrtve koja je ostajala da živi sa nasilnikom, jer se stidjela, nije imala kome da se obrati, vjerovala je da će se on promijeniti, plašila se da je ne unakazi, plašila se da je ne ubije, plašila se da će joj ubiti dijete. Ogromno nerazumijevanje da je žrtvi jako teško da se sama iščupa iz toga jer dolazi do promjene mentalnog sklopa, kada ona sama počinje da vjeruje da je “zaslužila” batine, pokušava da “bude dobra”, da ga ne izazove. To su osobe slomljenog duha, bez snage i s ogromnom količinom straha kojima je, osim zakonske i institucionalne pomoći, potrebna pomoć svakog pojedinca u društvu.

Imate originalan pristup ljudima, na koji način ih ubijedite da svoj život podijele s drugima?

– Ne možete vi nikog ni u šta ubijediti. To je generalno u životu tako. Suština je u povjerenju koje se stvori između sagovornika i mene. Kroz razgovor, kada sjedimo prije same njihove odluke da li će izaći u javnost ili ne, gradi se povjerenje. Svakom sagovorniku i svakoj priči pristupam sa posebnom pažnjom. Ti ljudi otvaraju svoju grudnu kost u razgovoru i, uz puno povjerenje, na neki način mi daju svoj život u ruke. Sam scenoslijed koji napišem, i koji imam u studiju, nikad ne savijem na pola, da se ne gužva. I prema samim papirima se tako odnosim, jer to je nečiji život.

Možemo nabrojati mnogo toga zbog čega možete biti ponosni u svojoj karijeri, a jedna je svakako i prijedlog za donošenje Aleksinog zakona.

– Na Aleksin zakon sam istovremeno i ponosna, i tužna zbog toga jer nije prošao, nije usvojen. Ne znači da neće. I dalje vjerujem da će se jednog dana usvojiti Aleksin zakon. I nađite mi jednu osobu koja će mirne savjesti i duše da kaže da Aleksin zakon nije potreban našem društvu. Potreban je. Svi to znamo. Svi prosvjetni radnici koji su bili u lancu Aleksine priče i dan-danas rade bez ikakvih posljedica. Kažnjena je škola. Dakle, kažnjena je gomila cigala na kojoj piše škola. I tu kaznu smo platili mi, poreski obveznici. Da ironija bude veća, to znači da su tu kaznu platili i Aleksini roditelji Dragana i Bojan. Sigurno nam je potreban Aleksin zakon. Ja sam, na primjer, presrećna što će, sudeći po svim dešavanjima, biti usvojen zakon – doživotna robija za ubice djece, koji je pokrenula Fondacija Tijane Jurić. I treba da bude usvojen. I zbog toga mi je ponekad žao što je iz moje emisije potekla inicijativa za usvajanje Aleksinog zakona i da se on ne usvaja samo zbog toga. Ta pomisao me i rastuži i razljuti, ali i daje, po ko zna koji put, jasniju sliku u kakvom društvu mi živimo.

Poslije Vaših autorskih emisija, kao što je Život priča, ostaje opipljiv osjećaj bola, patnje, teških ljudskih sudbina. Za to treba imati dobar želudac. Koliko tih priča i teških emocija ostaje urezano u Vama i kako se s njima nosite?

– Svaka ostaje. Doslovce svaka. I dok pripremamo emisiju, dok istražujemo, čitamo dokumentaciju, pišem scenoslijed, snimamo, montiramo, gledamo… Sve se dešava iznova. Nekad se rasplačem na samom snimanju. Nekad prođe bez suza, ali se rasplačem kod kuće kad gledam, kao da ne znam već sve napamet i kao da gledam prvi put. Teško mi je kad mi se sagovornici zahvaljuju što sam im dala šansu da ispričaju svoju priču i nadu da će se poslije izlaska u javnost nešto promijeniti. Imam neke svoje mehanizme kako ostajem u sopstvenoj ravnoteži. Suština u životu je da imate unutrašnji mir ma šta se dešavalo oko vas. Ako se podigne neki životni tornado, tu ne možete ništa, ali možete da sačuvate mir u sebi dok to ne prođe. Tako ja živim.

Često ste prelazili granice. Emisija Trenutak istine izazvala je brojne kontroverze. Osim sadržaja i Vašeg pitanja koje je dovelo do polemike o narušavanju etičkih normi novinarstva, mnogima je bilo sporno što je postojao pobjednik koji je bivao novčano nagrađen. Da li biste se danas opet prihvatili takvog projekata?

– U toj formi, koja jeste kontroverzna i podložna svakoj vrsti polemike i rasprave, bili su stvarni ljudi, sa njihovim stvarnim životima, stvarnim tugama, šokantnim ispovijestima, stvarnim suzama, radostima. Nismo mi znali šta je tu strašnije, pitanje ili odgovor. I šta ćemo mi poslije sa svim tim istinama? Šta da radimo? A to su sve ljudi koji su oko nas. Samo su neki od njih dolazili da ispričaju. Lukrativni momenat, taj finansijski momenat je takođe bio predmet polemike. Sve bi bilo drugačije da su ti ljudi to isto ispričali bez materijalnog momenta. O spornom pitanju koje ste naveli, napisala sam blog – Kako sam postavila vjerovatno najstrašnije pitanje u istoriji televizije. Voljela bih da ga pročitate. Poslije mi se javila jedna žrtva dugogodišnjeg zlostavljanja, zahvalna što sam postavila baš to pitanje. Jer baš to pitanje, odnosno odgovor na to pitanje, je nešto što zavjet ćutanja žrtve incest čini čvršćim i jačim nego što on jeste. Da, to se žrtvama dešava. Da, pitala sam. I to se dešavalo i prije nego što sam pitala. Samo se ćutalo. Da li smo trebali da ćutimo i dalje? Ne znam, evo kažite mi Vi. Da li bih prihvatila ponovo da radim? To su pitanja šta bi bilo kad bi bilo, i mislim da je razmatranje tih situacija uzaludna rabota. Bilo je. I to je to.

Imali ste mnogo neprijatnih momenata koji prate one koji kopaju po ranama društva i tragaju za istinom. Tu su bile suspenzije, pritisci, zastrašivanja ali i veoma ozbiljne prijetnje. Na koji način ste se kao žena i majka nosili sa prijetnjama i sa neminovnim strahovima?

– Kako znam i umijem.

Da li ste mišljenja da je pravo novinarstvo, kako kažu, prokletstvo?

– Nisam. Mislim da je to plemenit posao. Uzme vas cijelog, ali sami smo birali.

Koliko Vam je važno to što ste uradili govori i činjenica da ste za vrijeme bombardovanja spasavali kasete na kojima su bile Vaše priče. Da li je dobra priča važnija od života?

– Vrlo je teško pitanje koje ste mi postavili. Nije me to dosad niko pitao. Razuman odgovor je naravno da od života nema ništa vrednije. Očigledno nisam tog trenutka bila svjesna da mogu da izgubim život kada sam kroz prozor polusrušene zgrade televizije, za vrijeme znaka opasnosti, ulazila i razvaljivala ormane koji su popadali jedni na druge i čupala moje kasete.

Šta znači biti novinarka na Balkanu?

– Spremnost da živite pod pritiskom i pohvala i uvreda, i blaćenja i hvaljenja, i prijetnji i tapšanja, i osporavanja i hrabrenja.

Na koji način se opuštate poslije svega i u čemu najviše uživate?

– Meditiram. Čitam, idem na treninge ponekad i na sedam treninga u pet dana. Vozim bicikl. Spavam, smijem se sa prijateljima. Naslonim se na porodicu. Ćutim.

Za Vašu ćerku Tijanu kažu da je ista majka. Dijelite li mišljenje da je roditeljski primjer najbolje vaspitanje?

– Pa ne (smijeh), jer bi to značilo da sam ja savršeno biće, a to svakako nisam. Puna sam i mana i slabosti i svega ljudskog. Trudila sam se najbolje što sam umjela, uz sve dileme koje imaju svi roditelji. Imamo divan odnos. Za svaki rođendan mi kaže – ja bih opet tebe birala za majku. Treba li vam išta od života više?

Da li biste s našim čitaocima podijelili neku anegdotu sa snimanja, a sigurno ih je bilo napretek tokom dugogodišnje karijere?

– Ramišljam sad da li da ispričam kako mi je taksista dao ogroman kompliment za moj nastup na Budvanskom festivalu jer je bio ubijeđen da sam Leontina. Ili o tome kako mi većina ljudi koji mi priđu na ulici, pijaci, prodavnici, šalterima, govori kako su bili ubijeđeni da sam mnogo viša nego što izgledam, te shvatam da ljudi koji me nisu videli uživo misle da sam kolos sa Rodosa. Možda bi bilo zgodno da ispričam kako pacijenti moje rođene sestre (koja je stomatolog i ličimo nešto po liku, nešto po gestikulaciji), dok sjede na stolici često kažu – jao doktorka, što ličite na Tanju Vojtehovski. Ili se pitaju naglas na koju poznatu novinarku doktorka liči, pokušavajući da dođu do toga kako se zovem. Jedan pacijent je tako, sve preko tampona i sisaljke u ustima, nagađao kako se zove poznata novinarka na koju liči doktorka, i dok ga je moja sestra puštala da se sam sjeti, vajkao se kako ne gleda televiziju, da bi u jednom mometu sav egzaltiran saopštio: jao znam, ličite na Olju Bećković!

Budući da ste izuzetno snažna, pametna i lijepa žena, što je “teška” kombinacija, koje osobine mora da posjeduje muškarac da bi osvojio ili makar zaintrigirao Tatjanu Vojtehovski?

– Prvo, hvala najiskrenije na ovako velikim i lijepim riječima koje ste mi uputili. Sve što bih dalje napisala zvučaće kao oglas (smijeh). Vrlo je jednostavno, pošto je potrebno samo jedno – da je siguran u sebe.

 

Koju životnu priču ste najteže podnijeli?

– Kako da razdvojim Slavicu Burmazović koja i dalje ne zna sudbinu njeno troje djece koje je njen bivši partner kidnapovao i odveo u Tursku, od bola Aleksinih roditelja? Kako da izdvojim samo Bojana, Lukinog oca koji je skamenjen u emisiji tražio odgovore na pitanja gdje je i čiji je kantrimen koji mu je ubio sina na Brankovom mostu? Kako da istaknem samo priče vodnika Tomislava Račića čija je noga posljednja kročila u karaulu Košare na Kosovu od majke palog borca Lozanke Radoićić čijeg su sina ubili teroristi OVK-a kad je imao tek 19 godina? Kako da izdvojim samo patnju majki kojima uigrana trojka sudije, vještaka i advokata ekspresno oduzima djecu za račun bogatih i moćnih muževa? Da izdvojim sva svjedočanstva o bludničenju vladike Kačavende? Ili nevjerovatnu hrabrost male Biljane koja je cijelu bitku sa kancerom do amputacije noge ispričala sa snagom dostojnom planine, a ne djevojčice? Ili da pamtim čovječnost Amira Reka, koji je spasao 45 Srba iz sela Bučje, iako su mu samo dva dana prije pripadnici srpskih snaga majku i još šest članova porodice žive spalili? Ili da pamtim samo dvije jetrve Dragicu i Olgicu koje svjedoče o stradanju na Kosovu, o logorima za Srbe i godinama potrage za najmilijima koje su kidnapovali i pobili OVK? Ili priču Slavka Jovičića koji je proveo 1334 dana u najozloglašenijem logoru za Srbe za vrijeme rata u BiH? Toliko je toga bilo. I evo već se loše osjećam što nisam nabrojala svaku priču. Doslovce svaku.

 

Razgovarala Danijela Đonović

Foto Privatna arhiva

 

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...