Nikšićanka Tatjana Vukićević obilježila je na poseban način 2018. godinu. Donirala je bubreg svom mladom komšiji Nikoli Mijuškoviću, koji je godinama bio bolestan. I sama kaže da nije učinila ništa nesvakidašnje, ali ipak, za crnogorske prilike, rijetko ko se usudi da jednostavno bude human. Nikoli se život vraća u normalu, a Tatjana je, kaže, nikad bogatija.
Kada je još prije pet godina Nikola krenuo na dijalizu, u njoj se spontano i od srca pojavila ideja da mu pomogne. “Tada nije bilo izvodljivo, ali negdje duboko u mojoj duši je stalno živjela misao da sam ja ta koja je suđena Nikoli da bude ‘ruka spasa’. Znate kad čovjek sebe makar nakratko stavi u položaj onoga što se muči i pati, lakše ga shvati. A ja sam izbliza bila svjedok Nikolinih muka i muka njegovih roditelja koji su se nadljudskom snagom borili za svoje dijete. I ja sam majka, znam taj osjećaj kad želiš da zaštitiš svoje čedo, na sve si spreman, ali oni nijesu imali rješenja. Motalo mi se kroz glavu šta da se meni tako nešto dogodi, da sam nemoćna, da nema nikog da mi pomogne? Da, zrela sam i odgovorna osoba, zdrava, znaću se čuvati. Kad sam vidjela moju ‘žrtvu’ da ostanem bez jednog bubrega, a da Nikoli omogućim jedan novi, kvalitetniji život, nije bilo teško donijeti odluku”, priča Tatjana.
Vjera u dobro
Od početka je vjerovala da će sve dobro proći. Razgovarala je i s Nikolom, koji ju je više puta pitao da li je sigurna u svoju odluku, svjestan koliko veliku stvar čini za njega. Uvjeravala ga je da je odluku davno donijela i da na nju može potpuno da se osloni. Samo je bilo važno da bubreg bude kompatibilan. Nikolina porodica je bila u šoku, što od sreće koja ih je zadesila, što od straha kako će sve proći. “Što se tiče transplantacije, odmah mi je bilo jasno da smo u sigurnim rukama, klinika je besprijekorna i o svakom detalju vode računa. Analize su pokazale da sam savršeno zdrava i da se Nikola i ja odlično poklapamo. Iskreno, neka zvuči i čudno i nemoguće, ali nije bilo straha kod mene. Moja vjera da radim nešto zaista dobro i unutrašnje ubjeđenje da će sve biti dobro, dali su mi neki čudan mir koji je sve vrijeme mog boravka u Istanbulu hranio moju dušu”.
I sve je dobro prošlo. I human Tatjanin gest ubrzo se proširio kao jedna od ljepših vijesti u Crnoj Gori. “U Nikšiću, a i u cijeloj Crnoj Gori živi mnogo divnih ljudi koji su uvijek spremni da pomognu bližnjem u nevolji i to me raduje. Po povratku iz Istanbula, i kad je vijest objavljena u medijima, dobila sam toliko divnih poruka i komentara da mi je srce puno i hvala svima na tome.”
Život ide dalje. Nikola je tu, u komšiluku.“Nažalost, svoje najljepše godine proveo je u teškoj borbi za život. Propustio je mnogo toga što mladi prožive u tom periodu, školovanje, druženje, mladalačke ludorije. Sve je to moralo ostaviti i nekog traga, ali on je veliki borac i to je dokazao. Nadamo se da će nakon neophodnog oporavka krenuti u život. Vjerujem da će biti vrijedan i uspješan jer je njegov karakter čvrst a duša čista. Ipak, u današnje vrijeme je teško naći zaposlenje, pa se bojim kako će Nikola naći prikladan posao s obzirom na zdravstveno stanje i obrazovanje. Iskreno se nadam da će neko ko ima mogućnosti da pomogne imati razumijevanja za takve mlade ljude i Nikolu i da će im pomoći.”
Tatjanu je nakon ovog humanog djela predsjednik Crne Gore Milo Đukanović odlikovao Medaljom čovjekoljublja, prvom takvom koja je dodijeljena u Crnoj Gori. “Da, dobila sam medalju, puno mi znači kao i ostala priznanja. Velika je to čast i odgovornost. Kad sam početkom godine otišla s Nikolom u Istanbul jedina misao mi je bila da se zdravi kući vratimo. Nije mi ni padalo na pamet da može izazvati neke slične reakcije. I ranije je bilo dosta slučajeva živih donora. Dok smo bili tamo 40 dana, samo su moji najbliži znali da se spremam za to. Ali eto, izašla je priča u javnost i vidjelo se da su ljudi danas željni toplih i humanih priča i iskreno sam dirnuta koliko me ljudi blagosiljalo i poželjelo mi zdravlja i sreće u životu. Svima im hvala jer zaista osjećam benefite njihovih srdačnih želja”, iskrena je Tatjana, koja ima poruku za one koji bi učinili isto. “Želim da poručim svima koji razmišljaju, a možda i imaju nekog bliskog kome treba pomoć, da se ne plaše, da donesu odluku, vjeruju u sebe i da sigurno neće zažaliti. Zaista vam kažem, neopisiv je osjećaj znati da ste nekom svojim djelom spasili život. Ne volim da kritikujem nikoga, svi neka odluče kako misle da treba, ali mi nije jasno kako neko ne želi nekome da pomogne, ako može… Da li se ponekad zapita šta ako dođe u tešku životnu situaciju. Ko će njemu pomoći?”
Nakon svega, definitivno je bogatija.“Zahvaljujem Bogu što mi je dao hrabrost da pomognem Nikoli. I da ne zvuči uobraženo, ali se osjećam nekako kao izabrana za to. Duhovno sam bogatija, smirenija u svakom pogledu i srećna s onim što imam, a to su moja porodica, prijatelji, zdravlje i, naravno, moj Nikola kao još jedna bitna osoba u mom životu”, zaključila je Tatjana na kraju ove humane priče godine.
