Razgovarala Danijela Đonović
Foto Privatna arhiva
Istrajnost, sportska disciplina, ljubav i nadahnuće životom odlike su ove bivše sportistkinje, nekada najbrže plivačice bivše Jugoslavije u sprinterskoj disciplini slobodnim stilom i najbolje sportistkinje Crne Gore. Novljanka Tia Čamdžić Dožić (1943) skupljala je poput rijetkih bisera te na stranicama društvenih mreža, u vidu crtica ispunjenih ličnim emotivnim nabojem, dijelila mudrost stečenu iz bogatog života ispunjenog sportskim uspjesima, majčinstvom, pedagoškim radom, putovanjima, ali i duboko proživljenim literarnim iskustvom.
“Ponosna što je u životu bila žena koja je postavljala pitanja, i sama često na njih davala odgovore zagrlila je svojim slovima veliku misteriju života kakav god da je”, zapisano je u njenoj biografiji.
Tia je nedavno objavila knjigu meditativne proze Prošlost mi nije dovoljna, što je, između ostalog, bio povod za naš razgovor.
Kako je nastala knjiga Prošlost mi nije dovoljna?
– Minijature iz mog života nisu ni sanjale da će jednog dana postati knjiga. Pisala sam ih kao statuse na Fejsbuku i kod mojih prijatelja čitalaca nailazili su na simpatiju. Iskustva kroz kratke priče imala su neki zajednički imenitelj s iskustvima čitalaca kojima se pored kratke priče vjerovatno dopala i moja okrenutost pozitivnom razmišljanju i mogućem dobrom ishodu. Materijalizovao ih je u vidu knjige JUK Hercegfest, i ovim putem izražavam moju zahvalnost. Zašto prošlost? Jer ona je jedina izvjesnost koju smo iskusili, a ja, bez obzira na moje godine, priželjkujem uzbudljivu neizvjesnost kojom zrači život.
Recenzentkinja knjige, prof. dr Vesna Vukićević Janković, zapisala je da sugestivan naslov Prošlost mi nije dovoljna pokazuje da se refleksivnim prostorom krećete između kratkoće ljudskog trajanja do vječnosti. No uprkos toj “vječnosti”, želja za životom nikada ne prestaje?
– Čovjek je uprkos svojoj evoluciji i ljudskim atributima koje je tokom iste stekao, ograničen zakonima prirode i neumoljivim redom u Univerzumu u razmišljanju i djelovanju tokom života. On “može” onoliko koliko mu je dozvoljeno. Obično u starijim godinama čovjek osjeća da je sve ono čega je on dio mnogo grandioznije od onog što mu je bilo dopušteno da vidi, doživi. Skoro da vidi da neponovljiva ljepota življenja ima mnogo lica koju će, bez obzira što osoba fizički neće biti tu, osjetiti kroz ona 23 zajednička para hromozoma nekog drugog znanca ili neznanca. Jer, i kroz ovaj moj život sigurna sam da i dalje nastavlja da živi bezbroj drugih “nepoznatih” ljudi koje su negdje na svom putu sretali moji preci razbacani po svijetu.
Da li ste naslov “iščupali” iz Vaših zapisa ili se nametnuo kao jedina istina?
– Mislim da sam naslov “iščupala” iz napisanog teksta jer kao što sam i napisala u knjizi “prošlost nikada ne bih našla tamo gdje sam je ostavila. Iz daljine me je pratila ne želeći da ometa moj put, ali ni da prekinemo nit koja nas vezuje. Jer bez mene ona bi bila siroče, a ja bez nje ne bih bila ja.”
Meditativni fragmenti kreću se hronološki, od djetinjstva. Šta Vam nedostaje iz tog vremena?
– Djetinjstvo je neosporno najkraći period ljudskog života, ali ga se najduže i najdraže sjećamo. Nedostaje mi ona neograničena količina nade, mašte, radosti iz tog bezbrižnog perioda. Onih pustih želja koje sam dozivala bez pretenzija u pozitivan ishod. Dovoljno je bilo da se u mislima preselim tamo i da posmatram probleme ležeći “bezbrižna, dlanova ulijepljenih smolom, slobodna kao ptica, licem okrenutim ka nebu, na onoj njegovoj najvišoj grani koja se pod teretom mog dječijeg tijela uvijala”. Eto, to mi nedostaje. Smeta mi sadašnja vezanost za zemlju i što moja posmatranja gube onaj fenomenološki karakter koji mi je nekada pratio put svijesti od uočavanja određene pojave do saznanja o njoj, a koja pomažu da postanemo svjesni svoje biti.
“Svakoj mladoj osobi preporučila bih da svom životu da sopstveni značaj i smisao. Da cijeni moralne vrijednosti i da ono šta radi bude u skladu sa njima”
Dok čitamo, prepoznajemo osjećanja, pravednosti ili nepravednosti života, radosti i tugovanja, doživljenih poraza i odnesenih pobjeda. I kao da smo svi jedni drugima ogledalo?
– Svakoj mladoj osobi preporučila bih da svom životu da sopstveni značaj i smisao. Da cijeni moralne vrijednosti i da ono šta radi bude u skladu sa njima. Da nastoje da budu pravedni, pa i na svoju štetu, i da se punog srca raduju i čiste duše tuguju kad momenat zahtijeva. Osjećanja su naš kapital. Mislim da nismo svi jedni drugima ogledalo, jer nismo svi isti. Svijet je napravljen od suprotnosti koje se ponekad isključuju, a ponekad dopunjavaju. Naš zadatak je da s vremena na vrijeme zastanemo i zamislimo se nad sobom i tako podstaknemo našu duhovnu regeneraciju.
U knjizi nižete narodne i Vaše lične mudrosti stečene životnim iskustvom, no iz svega napisanog izbija jedan snažan, pobjednički duh.
– Svi u genima nosimo burnu istoriju čovječanstva koja nije bila laka. Čovječanstvo je nakon preživljenih iskustava stvaralo narodnu mudrost sažetu u jednoj rečenici za svaki pojedinačni slučaj. U mladosti ne obraćamo dovoljno pažnje na takve mudrosti, ali, kako vrijeme prolazi, postajemo svijesniji njene važnosti. I ja sam joj sa zakašnjenjem pridala važnost i prisjetila se bakinih i majčinih riječi. U kreiranju mog životnog stava, i porodična mudrost, uz lični trud na polju sporta, uticala je na to da sam stojeći podnosila poraze i odlučno odbacivala odustajanje.
Koliko su titula najbolje plivačice, sportska disciplina, plivanje slobodnim stilom doprinijeli da slobodno, uporno i hrabro proplivate i kroz životne vode?
– Sport je najbolji način da se “kali” čovjek. Zahtijeva čeličnu volju i disciplinu, stratešku inteligenciju i snažno samopoštovanje. Naravno, ne rađamo se sa svim tim vrijednostima, ali ih malo pomalo izgrađujemo. Sportsko iskustvo mi je pomoglo da ga pri realizaciji drugih ciljeva u mom životu upotrijebim, i ojačam samopoštovanje i volju.
Od čega po Vašem mišljenju zavisi da li smo gubitnici ili pobjednici?
– Iako je ljudski vijek relativno dug, važni trenuci našeg života se najčešće dešavaju u djeliću sekunde. Mislim da postoje ljudi koji nose sreću u sebi u obliku pozitivnih vibracija, optimizma i koji znaju da je svojim načinom razmišljanja prizovu. I kad ne pobijede, oni su pobjednici jer su u sebi spremni da još jače rade na realizaciji svojih želja koje su određeni oblik pobjede. U sportu se možeš nadati sportskoj sreći samo ako si se prethodno dobro namučio. Slučaj ti može samo u rijetkim situacijama izići u susret, ali bez napornog rada nema ništa.
Da li je u životu kao i u sportu značajna prednost koja se postigne u startu ili važe druga pravila?
– Svakako je značajna svaka prednost i podrška jer postaju vjetar u leđa. Mnogi kad je steknu ne znaju da je iskoriste ili je neodgovorno izgube. Zato je u svemu bitno iskustvo.
Oživjeli ste i sjećanja na Vaš rodni grad. Napisali ste da je život u Novom, na moru, pod vječito mladim nebom privilegija. Šta je tačno privilegija Novljanina?
– Mi, Novljani, nijesmo svjesni u kojoj smo ljepoti rođeni, u kojoj ljepoti živimo, zagrljeni brdima oko Topljanskog zaliva, sa Orjenom uvijek na straži, očiju okrenutih prema sjajnoj tepsiji od plavog mora koje je svoj sjaj drsko ukralo od sunca. Mi, njegovi građani, ponosni smo na ljepotu njegove prirode i na kulturno nasljeđe koje čuvaju stare tvrđave i razigrani crveni krovovi dok svoje mangupske igre igraju. Da, da, zaista smo privilegovani…
Postavljate pitanja i često dajete odgovore. Pitate se i da li je prošlost zaista takva kakve se sjećamo ili toj slici dodamo i malo onog što smo željeli da u njoj probiva?
– Ne nudim odgovore, ali nudim primjer, lično iskustvo koje sam izdvojila iz nepregledne mase iskustava koja po nepisanim pravilima imaju sličnu sudbinu. Tokom života gomilamo sjećanja. Vraćamo im se da napunimo baterije za neko drugačije sutra ili da im se zahvalimo na iskustvu koje su nam poklonila. Razmišljajući i slušajući priče tuđih sjećanja primjetila sam ljudsku sklonost da ih kao nezavršenu sliku “dobojaju”. S vremenom sam se na ličnom primjeru uvjerila u korektivne težnje mojih sjećanja koja su osjetljiva kad sa njima počnemo manipulisati i premještati ih iz prošlosti u budućnost. Sjećanje je “podložno momentalnim emocijama, preživljenom iskustvu, trenutnoj želji i potrebi. Mnogo zavisi i od razloga zbog čega smo neko sjećanje izvukli iz prošlosti”, Mislim da i naša sjećanja imaju svoj život, uz eventualne estetske promjene. Radije ćemo ih pominjati.

Drugi ljudi su uvijek dragocjeno iskustvo. Vi kroz sjećanje, život produžavate onima koji svijetle i posjeduju talenat da drugima pomognu, kako bi prepoznali pravi put.
– Veoma sam srećna što sam imala prilku da tokom mog dosadašnjeg života dosta putujem i sretnem veliki broj interesantnih osoba, a sve što sam vidjela prošlo je kroz mene i ostavilo svoje tragove. I ja sam ostavila trag u drugima. Zato sam i napisala: “Ne zaboravite da vas uvijek neko, i kad ne vidite, tumači i pamti. I da ne znajući postojite u nečijem sjećanju. Da će vam neko u svojoj priči produžiti život”. Ne zaboravimo da svijet nije sastavljen samo od velikana, ljudi legendi već da populaciju ove planete čine “mali”, obični ljudi koji pomažu nesvjesno da se iz tog velikog broja “običnih” života kojima i mi pripadamo dogodi skok kvaliteta istog. Univerzalna vrijednost kao što je dobrota, projekat je Univerzuma kojem pripadamo.
Među koricama knjige su i Vaša zapažanja o ljudima, društvenim pojavama, putovanjima, nagomilanom literarnom iskustvu, ali i razmišljanja o životu, umjetnosti, ljubavi, smislu i prolaznost… Kao da brišete granice između postojećeg i nepostojećeg , između dodirljivog i nedodirljivog?
– S obzirom na to da smo proizvod prirode koju još nijesmo do kraja ispitali niti znamo sve njene mogućnosti, ne priznajemo njenu tamnu stranu koja postoji kao suprotnost svega ovog što registrujemo svojim čulima. Vjerujem da je svijet oko nas mnogo bogatiji, maštovitiji od logike koju smo mi usvojili na osnovu egzaktnih istorijskih primjera. Naše biće iznutra bez učešća čula vida bolje vidi od nas, a ponekad i ispravno predviđa. Ima mnogo važnih stvari i u onome što ne vidimo i što riječima ne možemo dokazati. Vjerujem u telepatiju i ljekovitost naših ispravnih i plemenitih misli. Vjerujem da empatija liječi, a kad joj dodamo dobrotu može da napravi čudo. Velika snaga leži u “mislenim” imenicama.
Posebnu pažnju mi je privukao Vaš zapis o ženama, o ženskoj solidarnosti koja uprkos svim neprijateljstvima opstaje, “refleksije o ženskom rodoslov(ljenj)u”.
– Žene su kontinenti ove naše planete. Mislim da po prirodi stvari imaju u svom biću ugrađene sisteme pomoću kojih bi mogle uspješno, neagresivno da rješavaju različite situacije u životu, ali iz nekih razloga ih je muška fizička snaga skrenula sa njihovog razvojnog puta koje im je priroda namijenila. Žene često, umjesto da koriste svoje sposobnosti i jake strane, koriste one slabe, koje muški dio čovječanstva iskorišćava. “U ženama znaju ‘da žive’ njihovi preci i po nekom prirodnom nametnutom redu i potrebi, stasom i glasom izlaze na scenu… Ne moramo biti naučnice da bi oko našeg bića svijetlio oreol. Ne bih se začudila da jednog dana neki Ajnštajn otkrije kako u stvari ženska unutrašnjost, snaga, proizvodi onaj Higsov bozon, onu Božiju česticu, bez koje ne bi bilo materije od koje je napravljen Univerzum.”
Žena ženi uvijek je rod, bar po muci života, muci rađanja, izdrživosti?
– Kao što sam i napisala, u životu sam srela više žena kojima sam se divila nego muškaraca. Mi smo čuda, najljepša fantazija stvaraoca. Samo zbog nošenja u svom stomaku novog bića, zbog porođaja i podizanja naše djece, već smo svetice…. Za one muškarce koji donekle razumiju ženski rod i potajno im se dive, žene su inspiracija, muze, umjetnost, dostojne saradnice, ljubavne saputnice, majke! Borkinje na kojima počiva čovječanstvo.
Na jednom mjestu kažete da su žene briljantne. Mislite li da su to po umijeću življenja?
– Po projektu Univerzuma takve bi trebalo da budu, i mnoge jesu, mada je taj epitet teško održati sa komplikovanim hormonalnim aktivnostima koje uslovljavaju njihove nervne sisteme, potencirajući govorljivost, “čitanje tuđih emocija i stanja duše”, kao i veću sposobnost rješavanja konflikata i izdrživost. Da, briljantne su i po umijeću življenja jer svojim bogatstvom emocija žive potpunije i “više” od muškog dijela čovječanstva.
Jednom riječju pretvorite se u svoju mamu, u svoju babu, kažete da smo “rezervoari različitih ženskih predaka”?
– Da, da. Mi smo rezervoari naših ženskih predaka jer je naša veza sa prošlošću jaka i nevjerovatna i naša veza sa njima nikada ne prestaje pa trajala makar i par sekundi. I tako, naši preci znaju iz pozadine prošlosti, da nam šapću savjete u teškim trenucima i poklanjaju svoje iskustvo na srebrnom tanjiru kako bi nam olakšali naš put.
Na početku knjige posveta iz pera Lorensa Darela, a za kraj poruka o zahvalnosti. Čemu? Životu, nedaćama, darovima, talentu?
– Na početku je Darelov citat sa mojom neskromnom pretenzijom da svaka knjiga predstavlja intimno pismo onome ko će ga razumjeti. Ako ono što je napisano baš vama zatrese strune srca, znači da je onaj ko ga je napisao u tome uspio. Na kraju knjige se zahvaljujem slučaju koji mi je otvorio kapije ovog našeg svijeta i pokazao mi svu njegovu ljepotu, dozvolivši mi da proživim ovo jedinstveno iskustvo koje zovemo Život, bez obzira šta mi je za vrijeme svog trajanja poklonio i oduzeo. Zato se svakog jutra zahvaljujem poklonjenom Danas jer mi Prošlost nije dovoljna, a u Budućnost gledam sa povjerenjem. Uprkos godinama!