Tia Čamdžić Dožić: Žene su kontinenti ove naše planete

“Prošlost je jedina izvjesnost koju smo iskusili, a ja, bez obzira na godine, priželjkujem uzbudljivu neizvjesnost kojom zrači život”, kaže Tia Čamdžić Dožić, koja je svoj literarni prvijenac Prošlost mi nije dovoljna ovog ljeta promovisala u Kući Iva Andrića u Herceg Novom

Razgovarala Danijela Đonović
Foto Privatna arhiva

Istrajnost, sportska disciplina, ljubav i nadahnuće životom odlike su ove bivše sportistkinje, nekada najbrže plivačice bivše Jugoslavije u sprinterskoj disciplini slobodnim stilom i najbolje sportistkinje Crne Gore. Novljanka Tia Čamdžić Dožić (1943) skupljala je poput rijetkih bisera te na stranicama društvenih mreža, u vidu crtica ispunjenih ličnim emotivnim nabojem, dijelila mudrost stečenu iz bogatog života ispunjenog sportskim uspjesima, majčinstvom, pedagoškim radom, putovanjima, ali i duboko proživljenim literarnim iskustvom.
“Ponosna što je u životu bila žena koja je postavljala pitanja, i sama često na njih davala odgovore zagrlila je svojim slovima veliku misteriju života kakav god da je”, zapisano je u njenoj biografiji.
Tia je nedavno objavila knjigu meditativne proze Prošlost mi nije dovoljna, što je, između ostalog, bio povod za naš razgovor.

Kako je nastala knjiga Prošlost mi nije dovoljna?
– Minijature iz mog života nisu ni sanjale da će jednog dana postati knjiga. Pisala sam ih kao statuse na Fejsbuku i kod mojih prijatelja čitalaca nailazili su na simpatiju. Iskustva kroz kratke priče imala su neki zajednički imenitelj s iskustvima čitalaca kojima se pored kratke priče vjerovatno dopala i moja okrenutost pozitivnom razmišljanju i mogućem dobrom ishodu. Materijalizovao ih je u vidu knjige JUK Hercegfest, i ovim putem izražavam moju zahvalnost. Zašto prošlost? Jer ona je jedina izvjesnost koju smo iskusili, a ja, bez obzira na moje godine, priželjkujem uzbudljivu neizvjesnost kojom zrači život.
Recenzentkinja knjige, prof. dr Vesna Vukićević Janković, zapisala je da sugestivan naslov Prošlost mi nije dovoljna pokazuje da se refleksivnim prostorom krećete između kratkoće ljudskog trajanja do vječnosti. No uprkos toj “vječnosti”, želja za životom nikada ne prestaje?
– Čovjek je uprkos svojoj evoluciji i ljudskim atributima koje je tokom iste stekao, ograničen zakonima prirode i neumoljivim redom u Univerzumu u razmišljanju i djelovanju tokom života. On “može” onoliko koliko mu je dozvoljeno. Obično u starijim godinama čovjek osjeća da je sve ono čega je on dio mnogo grandioznije od onog što mu je bilo dopušteno da vidi, doživi. Skoro da vidi da neponovljiva ljepota življenja ima mnogo lica koju će, bez obzira što osoba fizički neće biti tu, osjetiti kroz ona 23 zajednička para hromozoma nekog drugog znanca ili neznanca. Jer, i kroz ovaj moj život sigurna sam da i dalje nastavlja da živi bezbroj drugih “nepoznatih” ljudi koje su negdje na svom putu sretali moji preci razbacani po svijetu.
Da li ste naslov “iščupali” iz Vaših zapisa ili se nametnuo kao jedina istina?
– Mislim da sam naslov “iščupala” iz napisanog teksta jer kao što sam i napisala u knjizi “prošlost nikada ne bih našla tamo gdje sam je ostavila. Iz daljine me je pratila ne želeći da ometa moj put, ali ni da prekinemo nit koja nas vezuje. Jer bez mene ona bi bila siroče, a ja bez nje ne bih bila ja.”
Meditativni fragmenti  kreću se hronološki, od djetinjstva. Šta Vam nedostaje iz tog vremena?
– Djetinjstvo je neosporno najkraći period ljudskog života, ali ga se najduže i najdraže sjećamo. Nedostaje mi ona neograničena količina nade, mašte, radosti iz tog bezbrižnog perioda. Onih pustih želja koje sam dozivala bez pretenzija u pozitivan ishod. Dovoljno je bilo da se u mislima preselim tamo i da posmatram probleme ležeći “bezbrižna, dlanova ulijepljenih smolom, slobodna kao ptica, licem okrenutim ka nebu, na onoj njegovoj najvišoj grani koja se pod teretom mog dječijeg tijela uvijala”. Eto, to mi nedostaje. Smeta mi sadašnja vezanost za zemlju i što moja posmatranja gube onaj fenomenološki karakter koji mi je nekada pratio put svijesti od uočavanja određene pojave do saznanja o njoj, a koja pomažu da postanemo svjesni svoje biti.

Kompletan tekst možete pročitati u Graciji 194, septembar 2021.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...