Crna Gora zasigurno slovi kao zemlja koja je iznjedrila veliki broj značajnih umjetnika. Akademski slikari i skulptori odnos sa publikom, kritikom i medijima najčešće grade hodeći utabanim galerijskim stazama. Ipak, ima i onih drugih, za javnost neprimjetnih, koji se primarno bave drugim poslovima, a u dokolici, shodno daru, uobličavaju svoje male i velike vizije. Jedan od njih je i Tihomir Konjević iz Herceg Novog koji u tišini svog doma stvara atraktivna i dopadljiva pročelja kamenih primorskih kuća, sa originalnim elementima od vrata do krova.
Vaši radovi su dopadljivi i originalni, možete li nam reći čime se ustvari bavite? Maketa, modelovanje, 3d ili diorama?
– Mogao bih da kažem da su sve tehnike koje ste nabrojali primjenjive kod mojih radova. Zastupljena je maketa – trodimenzionalnost slike, no kao tehnika izrade mislim da bi diorama bio najbliži naziv.
Realan prikaz kuće, vjerno i precizno urađen eksterijer te minijaturni voluminozni predmeti. S obzirom na to da niste umjetnik po vokaciji i da je sve počelo u dokolici, kako ste se odlučili na izradu ovako složene forme?
– Uvijek sam se na neki način kreativno ispoljavao. U mladosti sam crtao i slikao, a kasnije, kad je bilo prilike, bavio sam se i enterijerima lokala i stambenih prostora. Nije toga bilo puno, ali dovoljno da me ispuni. Prije desetak godina počeo sam da radim diorame. U početku su to bili više suveniri za turiste koji bi moje radove odnosili kao uspomenu sa ljetovanja ili kao detalj iz svog zavičaja. Onda me je život odveo na drugu stranu, radio sam druge poslove i vremena za kreativnost nije bilo. Nedavno sam se vratio izradi diorame sa ozbiljnijim pristupom. Uživam u radu koji je dugotrajan proces i ispunjen sam kada na kraju vidim da sam realizovao sve što sam zamislio. Slike su ambijentalne i nadam se da će to mnogi prepoznati, kako turisti koji će sa ovom slikom sa sobom ponijeti odraz i dah mediterana, tako i vlasnici restorana, konoba i sličnih objekata.
Šta Vas je potaklo da počnete da se bavite baš ovim tehnikama?
– Recimo da je izazov! Danas svako može da uključi kompjuter i štampač i fotošopira neku fotografiju ili da odštampa sliku u bilo kojoj tehnici. Ovo je ipak ručni rad, jako zahtjevan, kako u zanatskom tako i u umjetničkom smislu. Ne može se raditi bez raznovrsnog alata i vještih ruku. Koristim, između ostalog, razne modelarske standardne i filigranske alate, zubarske bušilice, hirurške instrumente kao i mašine koje se koriste u stolariji.
Strpljenje i koncentracija su čini se neophodni u izradi ovako minijaturnih predmeta?
– Strpljenje je neophodno, jer kada je diorama u pitanju ništa ne može da se uradi brzo. Zahtjeva maksimalnu koncentraciju jer najmanja greška remeti cijeli minijaturni prostor. Zato najzahtjevnije stvari radim kada je najmirnije, kasno noću i tada mi je koncentracija na najvišem stepenu.
Da li Vas rad smiruje i opušta?
– Dok radim nisam toliko smiren, koliko bi posmatrač mogao da pomisli. Ima tu adrenalina i nervoze dok se napravi nešto što je zahtjevno, a uglavnom je sve tako. Svi predmeti su urađeni kao što se radi original, a umanjeni su desetak puta. Opušten sam tek kada je slika završena i kada može da se potpiše. Kada su veći formati, onda je taj dan za mene poseban.
Za izradu sjekire, kose, vrše i slično, neophodne su zanatske vještine. Poznajete li zanate ili su to naprosto vješte ruke?
– Naravno da je potrebno veliko iskustvo i znanje zanata. Uglavnom sam teoretski poznavao puno zanata jer sam nekada zbog poslova koje sam radio bio u prilici da provodim vrijeme sa raznim majstorima. Gledao sam i upijao, što se kaže krao zanat. A sada sve to i praktično primjenjujem.
Ipak se kaže da se umjetnik od zanatlije prevashodno izdvaja idejom…
– Ideja je najvažnija. Kada imam ideju to je pola posla. Svjestan sam šta mogu da napravim i trudim se da se u radu ne ponavljam. Imam puno skica i planova šta bih sve želio da napravim, ali kao i u svemu u životu, vremenski sam ograničen. Nekada mi je žao što ne stižem da uradim sve što bih htio. Ideje su na svakom koraku. Imam u planu da u skorije vrijeme uradim tipične ambijente iz Boke, između ostalog i vinski podrum sa kazanom za pravljenje rakije i mlin za masline.
Znači da inspiraciju crpite iz ambijentalne primorske arhitekture.
– Uglavnom su to mediteranski motivi i boje. Teško je odoljeti ovako živopisnom ambijentu i okruženju. Osjećam ga u potpunosti, to sam ja. Mislim da ne bih mogao da radim neki kontinentalni ambijent.
Jedan od radova posvetili ste Draganu Raduloviću. Kako je Dragan dobio svoju ulicu?
– Nazivi ulica na mojim slikama su imaginarni. Dok radim, razmišljam sa čim bih povezao taj rad. Dragan Radulović je bio veliki humanista, pjesnik, novinar, prijatelj djece, i zaslužio je da se pamti i da neka ulica ili trg nose njegovo ime. Bilo je inicijativa da se to uradi, ali koliko znam do sada nije. Pored toga što je bio pjesnik, radio je slike upravo u ovoj tehnici, a 1990. je priredio izložbu u Herceg Novom i tada sam se prvi put susreo sa njegovim slikama i uopšte sa tim načinom stvaranja. Bio sam oduševljen. Izgledale su kao oživljene bajke. Kasnije sam počeo da stvaram na taj način. Zahvalan sam mu jer me je nadahnuo, potaknuo, i naziv ulice na toj slici najmanje je što mogu da uradim. Nadam se da će u skorijoj budućnosti Dragan Radulović dobiti i pravu ulicu.
Koliko vremena Vam je potrebno za izradu diorame?
– Budući da imam visoke kriterijume i da sam prilično zahtjevan prema sebi i samokritičan, potrebno mi je puno vremena. Da bi iz mog ateljea izašla slika sa kojom sam zadovoljan, potrebno je do mjesec dana višesatnog i svakodnevnog rada.
Imate li i neka druga interesovanja?
– Moja interesovanja su višestruka. Umjetnost i sve oko nje je nezaobilazno, čitanje takođe. Nekada sam pasionirano sakupljao antikvitete i fosile, jako volim prirodu i trudim se da što više boravim na otvorenom. Ispunjavaju me plivanje, ronjenje i ribolov. Nekada je dovoljan samo pogled na morsku površinu i već se osjećam dobro. Volim da putujem, najčešće motorom. Biti u sjedištu takve mašine poseban je doživljaj, posebno kada se satima vozim kroz tunele na Alpima ili Azurnom obalom, čija je konfiguracija slična našoj. Na višednevnim putovanjima najuzbudljiviji trenuci su buđenje i nastavak vožnje te obilazak malih mjesta duž glavnih saobraćajnica. Volim umjetnost, putovanja, volim život.
Aktivni ste na Fejsbuku i već ste svojim radovima izazvali brojne pozitivne komentare. Razmišljate li da napravite izložbu?
– Živimo u vremenu u kome je nezamisliva komunikacija bez interneta. Na Fejsbuku dijelim sa drugima moje slike i ima puno pozitivnih komentara kao i prijedloga za izložbu. Nadam se da ću već na jesen moći moje radove da izložim javnosti. Izložba je ipak kruna jednog stvaralačkog perioda i veliki je izazov za svakog umjetnika: od postavke do kritike.
GRACIJA 34/avgust 2014.
Razgovarala Danijela Đonović