Razgovarala Kaja Milačić
Foto Božidar Žunjić, Nada Vojinović, Perica Laličić, privatna arhiva
Svi koji vole da čuju svjetski repertoar, donesen s dušom i majstorski, znaju njeno ime, a davno je zaslužila nadimak crnogorska Areta (Frenklin). Tina Džankić rođena je u Podgorici, gdje je završila srednju muzičku školu i diplomirala marketing na Fakultetu za poslovne studije. Bila je članica benda Autogeni trening, s kojim je snimila i album, a kasnije i benda Crveno i Crno. U solo karijeri je prati kolega Branko Koprivica, nekada basista benda CiC. Ponosna je na pjesmu Podgorici, koju su ona i Branko uradili na tekst Ismeta Ima Abdovića, na saradnje sa Vladimirom Marašem, Jovom Džaferovićem, Anjom Zagorac, kao i na nagradu za najbolju interpretaciju koju je nedavno dobila na Monteviziji.
Kako je počeo Vaš muzički put i kakve su Vam tada bile ambicije?
– Ako bih išla baš daleko, onda neka to bude hor Zvjezdice. Nekako sam već tada znala da je muzika moj poziv i da me ništa neće zadovoljiti kao pjevanje. I bi tako! Probala sam da radim i u kancelariji, ali vidjeh da ne ide. Što se ambicija tiče, jedino sam vjerovala da ću ranije izgraditi neku drugačiju karijeru i da ću imati koncerte, a ne tezge.
Prvi bend, kojem ste muzičkom pravcu tada bili naklonjeni?
– Uh to je bilo davno, možda u prvom srednje, kad su me iz pank benda Nightmares zvali da radim s njima, a nakon toga se dogodio Autogeni trening. To je već bila ozbiljnija priča, snimili smo i album u Kragujevcu, imali dosta svirki, bili učesnici jednog festivala u Bugojnu (BiH), uz veliki Darkwood Dub i još mnogo njih. Tada sam bila naklonjena alternativnoj muzici i pravcima.
Sa bendom Crveno i Crno ste kratko od osnivanja, pa ponovo nakon nekoliko promjena vokala. Svakakve priče o strašnim nesuglasicama su pratile nas koji smo bili i ostali dio porodice CiC, pa hajde da ispričamo Tininu priču.
– Nisam izdržala dugo, možda godinu, nakon čega ste me Vi, Kajo, zamijenili. Prvi put s bendom je bila razbibriga. Lijepo je bilo svirati u Montanaro jazz klubu. Ljudi su dolazili da se dobro provedu uz kvalitetan repertoar. Ja sam bila nezrela i nestašna tinejdžerka, pa me nije mjesto držalo dugo. Imala sam neke lude ljetnje ideje kako pjevanje u bendu nije za mene i kako moram da radim u CD Shopu, da se družim itd. Srećom nije to dugo potrajalo. Bila sam mlada i luda, ali sam svoj posao uvijek radila kako treba i davala se maksimalno. Ponovno vraćanje u bend je zasluga jednog dobrog momka i druga, bubnjara Milana Vujovića. Natuknuo je Mihi da bih ja da se ozbiljnije posvetim i vratim muzici, jer sam dobila dvije šćeri, u tom trenutku mlađa ima pet mjeseci. Miha me zvao, ostali su bez vrhunskog vokala, Marka Vlahovića, on odlazi u Beograd, pita jesam li raspoložena. Kažem jesam i tu kreće ponovno učenje pjesama, vraćanje u kondiciju, tekstovi… Uz sve to porodica, beba. Suprug je odigrao ogromnu ulogu. Vrati se s posla, preuzima djecu, ja idem na probe i svirke. Nije bilo lako. Naravno, i moja majka je bila velika pomoć. Sjećam se prve svirke poslije toliko vremena, ogromna trema, nesigurnost, ali sam brzo sve savladala i pročuo se glas. Imali smo mnogo posla. Nije lako sastaviti nekoliko skroz različitih ljudi i da to funkcioniše. Mi nekako jesmo, iako je bilo momenata gdje se ne slažemo šta svirati, jedan hoće, dvoje neće, itd. Sreća je što nismo morali da pravimo velike kompromise jer su ljudi voljeli to što radimo, dok je sada potpuno drugačija situacija. Ako ne ubaciš nešto brže, a to brže su narodnjaci, gledaju te blijedo. Došli smo do tačke gdje se udovoljava, umjesto da radiš što voliš jer to mora naći svoj put, svoju publiku. Rad sa bendom nije nimalo lagan, ali jeste lijep. Ja sam đevojka iz bendova, tako sam počela. I valjalo bi da više pjevača prođe taj put. Iskustvo je čudo. Sa bendom Crveno i Crno sam 2004. godine, ako ne griješim, nastupala na Budvanskom festivalu, sa numerom Moje žeđi gasiš. I vraćam im se ponovo 2015, pošto je Marko Vlahović otišao. Ostajem sa njima dobrih šest godina.
Koliko su Vam važni nastupi na festivalima?
– Nisam ih imala mnogo. Godinu nakon nastupa sa bendom na budvanskom festivalu sam solo, sa pjesmom Atlantida, koju potpisuju Miha Radonjić, Vladimir Maraš i Minjo Perić. Da ne zaboravim i festival u Kotoru, gdje smo se i upoznale, čini mi se. Dobro se sjećam Vašeg dueta sa Igorom Perazićem, a ja mala, nekih 16 ljeta (smijeh). Mimo ovoga, do Montesonga 2024. nisam učestvovala ni na jednom festivalu. Pokazalo se da jesu važni, jer čini se kako ljudi više vole da te vide, manje da čuju.
Da li je Montefon za najbolju interpretaciju prvo priznanje i koliko su Vam nagrade značajne?
– Ovim poslom se bavim preko 20 godina i ovo je moja prva nagrada. Da su mi samo nagrade značajne, nikad se ne bih ni bavila muzikom. Nagrada jeste jedna vrsta krune i priznanja za talenat i rad, ali ne treba da bude najbitnija.
Muzika je Vaš jedini poziv, koliko je teško, a koliko zahvalno biti posvećen muzici bez alternative?
– Jedini i najmiliji, ali i težak. Težak jer je neizvjesno, kao na primjer u ovom periodu januar-februar, posao je stao, a imaš porodicu i mnogo obaveza koje moraš da postigneš. I to mi je i jedina briga koju imam. Sa druge strane je lijepo, jer sam sama svoj gazda. Određujem kad i koliko. Preko dana završavam obaveze vezane za porodicu, a uveče sam zabavljač.
Među malobrojnima ste čiji je repertoar na nastupima uvijek sastavljen od kvalitetne muzike, ne podilazite trenutnim prohtjevima publike. Koliko Vam je to pomoglo, a koliko odmoglo?
– Zato što ne podilazim imam manje posla od ostalih. Nije lako opstati, gurati svoju priču, a imati redovne svirke. Ali, nekako to ide, ljudi na kraju prepoznaju kvalitet i točak se uvijek okreće. Sigurna sam da bi se obim posla povećao ako bih u repertoar uključila pjesme Severine, Magazina, Merlina, itd, ali ima ih dovoljno, ne moram i ja.
Ni imidž ne prilagođavate trenutnoj modi. Kadgod Vas vidim na nekom nastupu, potpuno ste svoja, džez diva koja bi bez problema mogla da se teleportuje na scenu nekog kluba u Njujorku. Ali, moram da pitam, šta je to s nama i kosom? Mijenjamo boje i frizure brže no iko, a nije problem ni šišanje mašinicom kad nam dođe?
– Prvo, hvala na komplimentu! A što se tiče mojih frizura i boja, to sam ja. Od kada znam za sebe, izvodim svašta s ovom ludom glavom. Prva kratka frizura u osnovnoj školi, bila je talijanka! Tada me šišao Zoran Vukčević. Sjećam se pogleda kroz Titograd (smijeh). Prozivke, kao iz pjesme Rada Rapida Alo mala fiju! Mada me i dan-danas ponekad čudno gledaju. Nemam problem da se poigram frizurama i bojama. Kome se ne sviđa, neka okrene glavu. Pojma nemam šta je sa drugim ženama, za sebe znam da sam šašava!
Hiperprodukcija hitova kratkog daha Vama je strana. S kojim kolegama rado sarađujete kada je u pitanju autorska muzika?
– Nisam imala priliku da budem dio hiperprodukcije, a sumnjam da ću ikada. Ipak imam 42 godine, valjda treba kvalitet da bude prvo što će ljudi vezati uz mene. Zato uvijek gledam da zadovoljim svoje standarde, i što se tiče saradnika i pjesama koje biram. Vlado Maraš je jedan od ljudi s kojima sam radila i radiću. Moj pijanista Branko Koprivica, koji je uradio Pjesmu Podgorici, Jovan Džaferović pjesme U meni, I was so lucky, duet s Anjom Zagorac So long. Anja je jedno talentovano stvorenje, pisala je tekst i za pjesmu Nova i nadam se da ćemo dugo sarađivati. Luka Radović je za mene napisao pjesmu koja tek treba da izađe. Ima kod nas odličnih muzičara, samo nam nedostaje više rada i veća prisutnost u medijima.
Kako vidite svoje mjesto na crnogorskoj muzičkoj sceni i u kom pravcu ide njena budućnost?
– Moje mjesto je puno uspona i padova (smijeh). Ponekad pomislim da nisam baš omiljena zbog prgavog stava i jezika, ali jednostavno neću da trpim neke stvari više, važno mi je da sam prema sebi iskrena, a ljudi to baš i ne vole. Pa ispadam babaroga, a nisam. Ja sam jedno jagnje. Čini mi se da smo se malo pomjerili s mrtve tačke kako je krenula priča oko Montesonga, pa se snimalo i radilo i zbog toga se nadam da će biti još festivala i prilike da se češće pojavljujemo, a uz to, jasno, dolazi i bogatija scena, nadam se i na višem nivou.
Hoćemo li uskoro čuti nešto novo i postoji li plan za snimanje spota za pjesmu Nova koju ste briljantno donijeli na Montefonu?
– Drago mi je da se prepoznaje kvalitet i hvala na komplimentu. U pregovorima sam oko sljedeće pjesme i eventualnog nastupa na Beogradskom proleću, što bi za mene bila odskočna daska i izlaz na drugo tržište. A što se tiče pjesme Nova, i tu imam neki plan, uz nagovor gospodina Maraša, da se odradi spot, jer šta je pjesma bez spota!
GRACIJA 231/februar 2025.
