spot_img

Varja Đukić: Inspirišu me žene koje se tiho nose s vremenom, a pomjeraju planine

U godini kada nacionalni teatar obilježava značajan jubilej, 70 godina postojanja, Velika nagrada Crnogorskog narodnog pozorišta pripala je njegovoj prvakinji, glumici i rediteljki Varji Đukić

spot_img

Razgovarala Dragana Đurić
Foto Vesela Mišković, Duško Miljanić i privatna arhiva

Ovogodišnja dobitnica Velike nagrade, koja se dodjeljuje za najznačajniji umjetnički rezultat u godini, ostvaren na sceni ili u organizaciji Crnogorskog narodnog pozorišta, za visok umjetnički renome i podizanje ugleda nacionalnog teatra je Varja Đukić. Crnogorska glumica, književnica, rediteljka, osnivačica i vlasnica knjižare Karver, pod čijim okriljem je organizovan festival Odakle zovem, osvojila je brojne nagrade, a simbolično, prva je u njene ruke stigla prije ravno 40 godina u Puli, za najboljeg debitanta, za ulogu Danke u filmu Variola Vera.
“Nakon 40 godina je sve drugačije. Nagrade su vrsta vidljive društvene satisfakcije, zavisi od konteksta, ugleda koji ima. Velika nagrada CNP-a u godini jubileja teatra dragocjena je kao igra sa Teatrom u kojem sam prvi put vidjela teatar. Nagrade daju nama, mi dajemo nagradama. Najbolje je kada je obostrano”, kaže prvakinja Crnogorskog narodnog pozorišta Varja Đukić.

Nagrađeni ste za ulogu u predstavi Posjeta, koja aktuelizuje temu ljudske prirode i preispituje moć novca i njegovu kvarljivu vrijednost. Kako Vam se čini sadašnji trenutak za ovu temu?
– Money makes the world go round, pjevaju Lajza Mineli i Džoel Grej u filmu Kabare Boba Fosa. Samo u djelima Šekspira ima više filozofije i istorije, istorije religije nego u pojedinačnim drušvenim naukama. Poetika, poezija je u pitanju, sublimacija, pa zato umjetnost jeste tron ljudske civilizacije. Danas je u toku 56 ratova širom svijeta, jasno je da novac “vlada”, gotovo sve vrste supermacije za krajnji cilj imaju novac. Drama Posjeta F. Direnmata je priča o malom gradu Gilenu ophrvanom mentalnom zapuštenošću, beznađem i siromaštvom u kojem se perispituje ljudska priroda u odnosu na iskušenje – novac i uz sve ustave društva, grada, vjere. Gilen je grad u kojem igramo predstavu, publika postavlja pitanja i ima odgovore – Na šta sam sve spremna, spreman, da bih ostvario svoj interes.

“Rastužuje me, ogorčena sam zbog nasilja, bahatosti, nepravde, pomanjkanja vizije, partitokratije, klerofašizma, ogromnog jaza između siromašnih i bogatih, ponižavanja autoriteta znanja i kreativnosti. Sve to produkuje nedostatak empatije, prezir za osjetljive i slabe, mizoginiju, psihoze…”

Kakvi Vas komplimenti najviše dotaknu, čije mišljenje tražite nakon premijere?
– Iskrene reakcije bez razlike o kome se radi su mi najvažnije, komplimenti mogu biti oficijelni. A utiske tražim ranije u toku procesa i uvijek se uzdam u nas koji zajedno radimo, reditelja, kolege, saradnike koji “pamte” pozorište.

Mislite li da Vam je izmakla neka nagrada koju ste zaslužili, čime mjerite uspjeh?
– Imam nagrade, nikada nisu bile cilj. Uspjeh je osjećaj koji dijelim u ljubavi, otkriće, lijepa saradnja, igra… Sve to publika osjeća spontano i bez kalkulacije. Važan mi je koliko je osoben, mimo društvenih konvencija i uprkos dugom vremenu sumnjivih kriterijuma i medijske buke.

-

Prvakinja ste CNP-a i svjedok brojnih promjena kroz koje je prolazio nacionalni teatar. Kako ocjenujete sadašnju situaciju?
– Krajnje je vrijeme da CNP u godini jubileja obuhvati javnost svojom kulturnom misijom. To očekuje od sebe, glumci i saradnici, publika. Ocjenjujem da je bilo too much repertoarskog provizorija, da se otvorila Pandorina kutija i govorimo o vrhuncima, izuzetnim predstavama koje je ovo pozorište imalo i ima na repertoaru. Tradicija dobrog pozorišta je toliko vrijedna da se nećemo prepustiti relativizaciji.

Da li se vidite na čelu CNP-a?
– Ja sam u teatru uvijek iznutra, u samom procesu i u igri, neprekidno se trudim da utičem sasvim konkretno, uloge i predstave su iz takve svijesti. Odgovara mi kad imam povjerenje u ljude koji su majstori tog malog ručnog sata. Jer CNP to jeste u odnosu na veće nacionalne teatre koji imaju i operu i balet.

Da danas pišete Pozorišni geto, koji bi to žanr bio?

– Ovdje najavljujem knjigu San na javi – O teatru s ovog kraja svijeta, koja će biti objavljena za desetak dana. Pisala sam je posljednje dvije godine, urednik knjige je Aleksandar Milosavljević prijatelj, pozorišni kritičar, dramaturg. Vjerujem da će biti dragocjen dijalog koji smo vodili.

Kako ocjenjujete aktuelnu situaciju u ministarstvu kulture?

– … odnosno u Crnoj Gori, odnosno kakav je odnos Vlade prema kulturi i obrazovanju, koliko se SPC nameće, partije koje imaju manjak vizije, a višak kapaciteta za program uticaja koji je štetan, koji ne prepoznaje vrijednost podrške kreativnosti, stvaralaštvu, autentičnoj i jedinstvenoj kulturnoj i jezičkoj zajednici. Sagregira kulturu i obrazovanje i medije, kao da nisu dio jedinstvenog kulturno-obrazovnog sistema. Ministarstvo kulture i medija ako već postoji, mora ovdje da bude motor za distribuciju podrške stvaraocima, oslonac za čuvanje blaga naslijeđa kulture i jezika, polismen za medije koji uporno bagatelišu obavezu da produkuju sadržaje iz kulture ili to svode na kratke izvještaje o događajima.

Šta Vas gura naprijed kad je teško? 

– Sasvim lične motivacije, mali krug pažnje – isti onaj kada na sceni neko ugrozi igru i koncentraciju – pogledaš u čašu vode ili u ruku. Preogromno blago imam – svoju porodicu – da bih dopustila da teškoće budu fatalne. Rastužuje me, ogorčena sam zbog nasilja, bahatosti, nepravde, pomanjkanja vizije, partitokratije, klerofašizma, ogromnog jaza između siromašnih i bogatih, ponižavanja autoriteta znanja i kreativnosti. Sve to produkuje nedostatak empatije, prezir za osjetljive i slabe, mizoginiju, psihoze…
​​​​​

Pored glume, književnost je Vaša velika ljubav, okušali ste se i kao autorka nekoliko pozorišnih predstava, od kojih Slavuj – Dramsko muzička forma za Kseniju uvijek nailazi na ovacije u Podgorici. Kakva je situacija na ostalim igranjima?

– Hiljadu duša se sjeća Slavuja u samo tri izvođenja, nakon toga je uslijedila pandemija, nismo obnovili predstavu. Čekam dobar trenutak. Trebaju nam bolji uslovi za izvođenje predstave, nova scena Gradskog pozorišta. Biću strpljiva, a Vaše pitanje me raduje i obavezuje.

Koje Vas još žene inspirišu i hoće li neka od njih biti tema neke buduće predstave?

– Netipične, uporne, one koje se tiho nose sa vremenom, a pomjeraju planine. U knjizi San na javi pišem i o tome. Čitaćete, nadam se.

Kakva je Vaša svakodnevnica kada ste angažovani na pisanju i kada radite na nekoj ulozi?

– I to je obimna tema, svakodnevnica je izvor tema i nadahnuća i mala prepreka. Svako kome je prirodno da radi, gotovo da se bori sa obiljem ideja koje bi da obuhvati u djelu. Najvažnije je imati, tražiti i naći podršku. 

Osamnaest je godina od kako ste osnovali knjižaru Karver u Podgorici, koja je kulturni centar u Crnoj Gori i regionu. Koje su glavne prepreke na koje ste nailazili?

– Odsustvo kulturnog sistema ostaje i dalje prepreka, nedovoljna bezrezervna podrška je prepreka, politika gdje od smjene izvršne vlasti zavisi i stabilnost i sadržaj kulturnog i obrazovnog ambijenta je moguća samo u društvu gdje ‘“politiku’” ne zanima kvalitet života i vizija.

Izazovi nas oblikuju, u šta je izrastao Karver?

– U sve što generacije mladih ljudi pamte, očekuju ili imaju kao tačku oslonca, sistem vrijednosti u kojem je individualnost, naravno uz znanje i kreativnu moć, vrijednost kojom svjedočimo o nama, o sebi.

Osim kultnog mjesta za čitanje, druženje i uživanje, Karver je i organizator međunarodnog književnog festivala Odakle zovem, koji je ugostio brojna zvučna imena iz svijeta književnosti. Kakav je sad status festivala? 

– U medijskoj džungli, u društvu koje sebe uopšte dovodi u pitanje ugroženo kleronacionalizmom, u tragediji svijeta koja se odvija imjeri rezistentnost na ubijanje ljudi, gradova, nacionaliste i vjerske fundamentaliste, stvaralaštvo djeluje krhko, gotovo besmisleno. Festival je stožer za odbacivanje sumnje. Više su književnici, filmski reditelji, biser ljudi i bića čija smo djela predstavili na Festivalu “ponijeli” kući nego što su donijeli. Status Festivala je vrhunska disperzija crnogorske kulture u užem i najširem smislu, jer trajno svjedoči o svemu što se kroz dostupne kanale promocije u Evropi i svijetu, nažalost, ne realizuje. Potrebno je stabilno finansiranje, bezrezervna podrška, ako o tome treba da govorim nakon 15 godina, to ne govori o Festivalu, već o mjeri krize u kojoj tapkamo.

Kakvu Podgoricu biste voljeli da vidite za deset godina?

– Ovako široku, zelenu i mirisnu od borova, grad posred najdragocjenijih prirodnih rezervata i nacionalnih parkova. Zatvorila bih saobraćaj u centru i nekoliko ulica Preko Morače i u Staroj varoši, škole i studenti treba da imaju svoje prostore za kreativne radionice, organizovano da odlaze u pozorište, na izložbe. Podgorica i Cetinje su kulturna cjelina, putevi iz Podgorice treba da vode ka cetinjskim muzejima.

Čemu se najviše radujete ovih dana? 

– Ovih dana kao oduvijek – djeci, mojim ljudima koji su plemeniti, ljubavni, vrijedni, zbog kojih je ljepota života neprolazna.

GRACIJA 218/novembar 2023.


 

Možda vas zanima

PRATITE NAS I NA INSTAGRAMU

NEDAVNO OBJAVLJENO