VARJA ĐUKIĆ: Pjevala je do kraja života

spot_img

Razgovarala Marina Strugar
Foto Duško Miljanić, Lazar Pejović

Svestranost i raskoš talenta poznate umjetnice Varje Đukić još jednom su potvrđeni, i to kroz predstavu Slavuj – dramsko muzička Forma za Kseniju, za koju potpisuje tekst i režiju. Riječ je o koprodukciji Gradskog pozorišta i Sibila d.o.o. – knjižara Karver. Predstava je multimedijalno scensko uprizorenje biografskih i muzičkih “slika” iz biografije Ksenije Cicvarić i grada Podgorice, ostvareno kroz pripovijedanje, dijalog, koreografiju, video-materijal. Drama hronološki prati odrastanje Ksenije Cicvarić, događaje koji su obilježili njenu biografiju, a ujedno pripadaju istorijskom društvenom i muzičkom nasljeđu Podgorice, Crne Gore, SFRJ. Građu za dramsku osnovu Slavuja čine razgovori sa pjesnikom Duškom Novakovićem, sinom Ksenije Cicvarić i Nikole Novakovića, sa Gojkom Martinovićem, Huseinom Cenom Tuzovićem, Mićom Miranovićem, Omerom Đurđevićem, sa njenim poznanicima i poštovaocima.
Varja Đukić se profesionalno bavi glumom od 1982. i igrala je u više od 100 pozorišnih, filmskih, televizijskih, radio-predstava i drama. Radila je kao asistentkinja, saradnica na predmetu gluma na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Prvakinja je drame Crnogorskog narodnog pozorišta, autorka radio-drama i pozorišnih predstava te dobitnica mnogobrojnih nagrada za glumu.

Poslije bogate i sadržajne karijere, odlučili ste da Vaš autorski projekat bude posvećen Kseniji Cicvarić. Zašto, čime Vas je pokrenula na stvaranje?

– Neprekidno se sve mijenja. Originalnost, kreativnost, dar, nisu ovdje dovoljno ustobočeni. Moja potreba je da “pobjegnem“, a pokretač distanca od uvriježenog ili ograničenja. Mnoge uloge su me naučile da uvijek ima prostora za otkrivanje, da je osvrtanje bez nekog nauka neproduktivno, da u brzini treba vidjeti suštinu i stremiti. Stremim sadržaju koji osvaja i koji nadopunjuje. Fascinira me dar. Prebacujem sebi svakodnevnoj da to nije dovoljno vidljivo. Opet, mnogo sam vremena, godina, posvetila afirmaciji drugih, dragih, sjajnih, posebnih, jedinstvenih, nezamjenljivih. Slavuj je dramsko muzička forma o životu – fenomenu glasa i pjesme Ksenije Cicvarić. Posebno što je po svim osobinama “izuzev” glasa, “izuzev” jedinstvenog načina interpretacije, Podgoričanka, rođena, odrasla ovdje i što se slabo poznaje, “institucionalno” priznaje da svojim glasom i pjesmama nosi cijelu autentičnu kulturu, liriku koja u pjesmama i izvire i sliva se iz velike širine i nepatvorenosti.

-

Solo pjevačica Olivera Tičević u predstavi tumači lik Ksenije. Ukrštate vješto muzičke i dramske elemente. Zašto ste odlučili da njen život bude ispričan kroz pjesmu, odnosno kroz te muzičke elemente predstave?

– Poznajem što je pjesma njoj i što je meni pjesma, gluma, scenski izraz, ritam. Ne treba zaboraviti da su bića koja pjevaju, sviraju, igraju, tijela koja vibriraju u ritmu glasa i pokreću se, odazivaju na muziku, različita od onih koji nemaju taj dar i izražajnost. Treba očekivati da se to uz pomoć, veliki trud i napor, očuva, oplemeni. Dar je ekvivalentan vrijednosti neiscrpnog nalazišta nafte, rudnika zlata. Kako je Olivera neiscrpnog dara već uobličenog, scenski očiglednog i istovremeno nedokučivog, jedino što sam i imala kao ideju jeste da radim predstavu u kojoj će ona interpretirati Kseniju Pjesmu. Podijelila sam uloge na dramske i muzičke, da bih olakšala profesionalni muzički put do doživljaja njene vrhunske muzičke interpretacije. Tako je i podnaslov Slavuj – dramsko muzička Forma za Kseniju. Radi se o sasvim novoj scenskoj “formi”, nepostojećoj u tradiciji pozorišnih i scenskih djela. A sve je bilo uzrokovano potrebom da niti jedan od biografskih detalja, istorijskih fakata ne bude zaseban, da je život i muzika, da su pjesma i život jedno, da se prate, ne razdvajaju.

Koji dio Ksenijinog života i ličnosti Vam je bio poseban intrigantan?

– Cvetajeva u jednom svom kasnom zapisu, razočarana, opterećena, nemoćna, pred kraj života kaže Život bi trebalo da se raduje sretnom čovjeku zato što od njega zrači sreća. Postoji “zamka”, raskorak između, grubo-naivnog očekivanja, iščekivanja i ljudske prirode koja je sve istovremeno. Rijetke su biografije posebno izražajnih bića, kojima se “život radovao”. Teret je veliki. Znaju najbliži reći: lako je njoj, lako je njemu, ona samo pjeva, on samo igra, ona je marginalna, neka pjeva, neka ćuti i pjeva. Ili, sasvim suprotno… Pregorditi se, što je “efikasnije”, napraviš barem nekakav odbrameni mehanizam. S tim možeš da barataš i kao oružjem, da zloupotrebiš moć, uticaj, da povedeš slijepe, neki polete, sagore. Intriga je dobra riječ, jer u osnovi prati njen život. I kolokvijalno intriga je tumačenje ličnih, privatnih drama, priča.

Iako je druge uveseljavala pjesmama, Ksenijin život bio je tragičan. Doživjela je velike nesreće i imala težak život?

– Govorimo o lijepoj, senzualnoj ženi koju ljudi pamte po glasu i pjesmi, a bio je kao mnogih, za mnoge, uslovljen i ograničen dramatično u porodici, Podgorici, vremenu rata, ljubavnim i političkim uzrocima, razlozima. Sve je jedna intepretacija, imaginacija. “Sročila” sam u predstavi slike iz života, birala njene pjesme, interpretirali smo ih u dramskoj situaciji na poseban način. Kao i sada, u intervjuima govorim o njenom životu i bojim se da postaje neukusno, hoću da izbjegnem banalizacije i površne komentare. Ksenija Cicvarić je imala svoj život, ni nalik na već i tada postojeće muzičke zvijezde i zvjezdice. Njena senzibilnost je složena, situacije i “slike” iz privatnog života interpretiram jer imaju univerzalnu snagu.

O kojim segmentima biografije se malo zna, a vrijedni su pažnje? Na koje bi trebalo podsjetiti, da se ne zaborave?

– Opet se vraćam na predstavu, najviše o neskladu između kvaliteta života, egzistencijalnih patnji, uslovljenosti političkim ambijentom i dara da pjesmom interpertira na najvišem, univerzalnom nivou doživljaj ljubavi, bola ljubavi, tuge, radosti i ljepote. Tu je uvijek nezajažljiv nesklad. Lijepo je kada za života osjetiš da je činjenje kojim si obilježio jedan prostor donijelo spokoj, sigurnost. Nakon tragične smrti djeteta, kap je prelila čašu. Nije mogla da ostane ovdje. Na nagovor muža i prijatelja napustila je Titograd, dobila posao na Radio Beogradu… Kaže “bila sam stalni službenik”. Tada doživljava poštovanje, priča o tome kako je ljudi srijeću na ulici i pozdravljaju, iskazuju divljenje, da je u dvoranama dočekuju aplauzom, ljube joj ruku iz poštovanja i divljenja. Postoji taj jednostavni stepen priznanja za života koji treba iskazati i bez ovakvih manifestacija divljenja. Ili, ostaje dug koji se ne vraća posthumno.

U njenim pjesmama sačuvana je duša Podgorice, ona je i sjećanje na kultni restoran Hotela Crna Gora?

– Bila je tu jedna mala scena, gdje kaže njoj sobarica koja radi u hotelu, ej, Seno, od kada ti pjevaš, plate su nam duple. Pričao mi je Duško Novaković, Ksenijin sin najstariji, da je tako pričala, smijao se kako se hvalila. Taj prostor Hotel sa baštom je u vrijeme moga djetinjstva bio neka vrsta posebno uprizorenog prostora za ritual slušanja muzike. Ljeta su bila svečana, a porodice su, koje su mogle da priušte, dolazile i večeri provodile. Bila je u Bašti mala nadstrešnica za orkestar, pa sam ostavila da je to “školjka”. Obično su imale sličnu formu, valjda je tako neka vrste mediteranske atmosfere bila prisutna. Da, pjevala je, cijeli grad je dolazio da je sluša, privilegija je to bila za sve. Zato je u predstavi pjesma Seidefa, neka vrsta himne grada, ovog našeg mediteranskog, gdje se gotovo sve odvija napolju u baštama, na terasama.

Kakvu Kseniju ste željeli da predstavite svojim djelom, po čemu da bude upamćena?

– Ostaće sigurno u slikama i sluhu, predstava je čulna i puna ljepote. Priča njenog života je prepoznatljiva. Nema u njoj ništa senzacionalno, ljubavne, gotovo melodramatične događaje, smjenjuju drame kojih je previše za jedan život. Ona ima posebnu snagu kada pjeva i ta me snaga opčinila od samog početka – kako pjesma nosi biće, ljude, uznosi, iznosi u dobru i u zlu. Predstavom smo potvrdili, u tri večeri gledalo je i slušalo 1000 ljudi, podgorička publika svih generacija, da je ljubav uzajamna, a poštovanje publike, slušalaca za njenu pjesmu, glas, jedinstveno. Bili smo zajedno od početka rada na predstavi, svi saradnici, sjajna ekipa glumaca i muzičara, da iz svih naših ličnih odnosa poštovanja, posebno što je u sjajnim aranžmanima pjesama kompozitorke Nine Perović istovremeno muzička podrška drami, ili je drama i u muzičkoj formi, ali i velika radost pjevanja. O tome svjedoči i priča Duška Novakovića, pjesnika, njenog sina, da je pjevala do samog kraja života.

Da bi autor mogao da ostvari autentično djelo, snažno, poetično poput Vašeg, morao je da uključi i lični doživljaj. Na kojim sve nivoima ste se povezali s Vašom junakinjom?

– Na svim nivoima. Zvuči pretenciozno, ali nije. Jednako je kada radim ulogu, nema distance, ne smije da je bude. Ostane pitanje kako način na koji tumačim i o sebi govorim istovremeno, da li što govori o Kseniji Cicvarić mene potvrđuje, povređuje, ohrabruje, osuđuje, čini slabijom. Savremenost je uvijek neupitna u procesu identifikacija koji se dešava da bi bilo ko tumačio bilo koga, šta. Ovdje je mnogo sjećanja, uspomena, dokumentarnog, faktografskog. Intenzivan doživljaj, lični, neophodan je da ubijedim gledaoca da povjeruje da je ovo moguća naša priča. Svakako jeste i vjerujem jedna od najsloženijih. Slojevita je u biografskom, muzičkom, glumačkom, vizuelnom, svečulnom, pozorišnom i kolektivnom. Sa saradnicima, osim Nine Perović, tu su koreografkinja Tamara Vujošević Mandić, scenografkinja Andeja Rondović, video-art Gojko Berkuljan, kostimografkinja Lina Leković, radila sam na njima lično prepoznatljivom, asocijativnom senzibilitetu.

Da li imate želju da još nekoj ženi iz naše istorije posvetite autorsko djelo?

– Namjere su mi uvijek otkrivalačke, avantura u nevidljivom i nepoznatom. Istorija je nauka koju poštujem i prema kojoj imam distancu, s obzirom na potrebu da se instrumentalizuje na različite načine. Ponavljamo da su ljudsko dostojanstvo, vrijednosti antifašizma, pravo na jednakost, briga za zajednički život na planeti (sve što to podrazumijeva), linija koja se ne prelazi bez obzira na većinsko-manjinske demokratske, a dominantno kapitalističke liberalno ili kakogod se zvala ustrojstva organizovanja društva. A pojmovi, mnogi, već moraju na đubrište jer se upotrebljavaju površno i licemjerno i koriste kao alatke za manipulaciju. Ženska “strana istorije” je toliko dramatično neiscrpna u svakom periodu civilizacije, preuzima vidljive i nevidljive mehanizme, poluge egzistencije i politike. Svaka iole naznaka da bilo ko tretira ženu, ne kao ljudsko biće, već kao objekat manipulacije, vraća cijeli “sistem” na pretragu koja otkriva nevidljive represivne mehanizme koji se primjenjuju paralelno dok vladaju određeni zakoni i pravni sistemi. Mnogo nedostajućih fakata sadrži istorija do koje držim.

Za svoju prvu režiju, svoj diplomski rad, dobili ste Oktobarsku nagradu grada Beograda. Zapažene uspjehe ste ostvarili i s ostalim režijama, kao što je predstava u Centru za kulturnu dekontaminaciju posvećena Marini Cvetajevoj, zatim predstava za CNP o Danilu Kišu, koja je bila dio zvanične selekcije Bitefa… Koliko je Vama bitna režija, smatrate li da je možda trebalo više vremena da joj posvetite? Koliko je suprostavljena glumi ili je njena nadogradnja, kako se kod vas sve to umrežava – gluma, režija, književnost?

– Oduvijek je jedan snop i dejstvo koje “kreće” od unutarnjeg doživljaja. Predstave koje sam radila su “proizvodile” jednako upečatljivo dejstvo, valjda me nakon ovoliko decenija ne vara osjećaj. Nisam napravila ulogu “izvan predstave”. Pozorišna sam žena, trudim se da integrišem ono što činim u cjelinu. Borim se za to, i svojim primjerima hoću da prihvatim partnerstvo, stil igre, sve rukavce koji su zajedno, prostor, muziku, baš sve. U tome je bit režije. Često se i ne razlikuje prilog, “uloga” glumca u predstavi, najčešće najbolji reditelji upinju u glumce sve svoje tetarske snage, ili “rizikuju” prepoznavši igrača, kapacitet, medij za tetarsku sublimaciju. Izvori tetara su u brisanju granica – literatura, muzika, film… kako god zovemo pojedinačno forme stvaralaštva. Zato jeste teatar iznad i izvan i zauvijek. Prenos doživljaja je neposredan i ostaje upisan za sva vremena, ma koliko neko tvrdi da je potrebno i važnije pisati, zapisati. Da, o teatru treba pisati. Teatar je bliži svim drugim, svakodnevnim aspektima života. Osim toga, teatar ima najraskošniju tekovinu – književnost od postanka poezije i pisma.

Zanimljivo je da nikada ne koristite dramski tekst, nego ga sami stvarate.

– Nisam, osim u radu sa studentima na FDU u Beogradu. I tada sa velikim užitkom i odličnim predstavama. Birala sam što može biti intrigantno, a njima važno, izazovno. Neki su radovi bili prava otkrića, recimo Spaseni E. Bonda i Balkanski špijun D. Kovačevića, Antička drama, Rucante. Svejedno, ne volim kao rediteljka da tumačim drame, manje me privlači. Volim da me reditelj koji zna zašto bira djelo zove jer vidi ulogu baš za mene. Meni je uporište poezija u svim drugim formama, konačno u teatru. Ono tajno i duboko što je najljepša strana krhkosti ljudskog bića.

Gracija 178/maj 2020.
 

Možda vas zanima

PRATITE NAS I NA INSTAGRAMU

NEDAVNO OBJAVLJENO