Nepokorna i hrabra, borac protiv svakog nacionalizma, šovinizma i ksenofobije, hrvatska književnica, novinarka, kolumnistkinja i blogerka Vedrana Rudan (1949), kroz svoju riječ, mimo svih medijskih glasila, putem bloga postala je ime kome se vjeruje i kome se dive ne samo zbog hrabre, glasne i istinite riječi, već zbog dosljednog stava da su ljudi svuda ljudi, a neljudi neljudi ma kojoj naciji ili vjeri pripadali. Oštrog uma i britkog jezika, originalno i duhovito sasijeca licemjerje, glupost i jednoumlje ma otkuda ono dolazilo. Piše odgovorno i provokativno, kad psuje, psuje čista obraza, stavlja prst u oko, zadivljuje i neustrašivošću i visprenošću. Jedna je od najčitanijih književnica u regionu, a knjige Zašto psujem, Strah od pletenja, Ljubav na posljednji pogled i Dabogda te majka rodila prevedene su na više svjetskih jezika i dostigle sveukupan tiraž od 500.000 primjeraka. Pozorišne predstave dramatizovane prema njenim knjigama igrane su u Rijeci, Zagrebu, Beogradu, Varšavi, Budimpešti, Londonu, Santa Moniki u Americi. Iako je nedavno odustala od pisanja bloga, nije odustala od riječi pa će tako njen 18. naslov Muškarac u grlu uskoro izaći iz štampe, a glas u odbranu žene čuće se i na regionalnoj Konvenciji žena koji se od 25. do 27. maja održava u Podgorici pod nazivom Ona je tu.
Kada ste danas ovako buntovni, ovako kritični i neumoljivo provokativni, kakvi ste bili u mladosti?
– Nisam se nimalo promijenila. Ja sam živi primjer da godine ne donose mudrost. Uvijek sam bila drugačija od drugih. Od kako znam za sebe željela sam uspjeh. Uspjeh sam zamišljala kao davanje intervjua, slikanje, nastupanje na televiziji. Knjige sam počela pisati u 53. godini, kad mi niko u Hrvatskoj nije htio objaviti tekst u novinama. Tada sam sebe držala starom i nije mi bilo na kraj pameti da ću postati uspješna. Kako godine idu, trenutno sam u 67, čini mi se da sam sve mlađa, sve slobodnija, sve opuštenija i da je život preda mnom. Radim više nego ikad. Ove će mi godine izaći knjiga Dabogda te majka rodila u Italiji i Poljskoj, iduće Ljubav na posljednji pogled i Dabogda te majka rodila u Americi, nova knjiga Muškarac u grlu izlazi u julu u Hrvatskoj, a krajem avgusta u Srbiji. Početkom juna letim u Varšavu na veliki književni festival, jedina iz, kako biste to vi rekli, regiona… Presrećna sam u svojoj koži, jer status nikad nisam platila pušeći nekome moćnijem od sebe.
Breht je u svom antifašističkom spisu naveo pet teškoća u pisanju istine – “Onaj ko danas namjerava da se suprotstavi laži i neznanju i da piše istinu, mora da prevaziđe najmanje pet teškoća. Mora da ima hrabrost da piše istinu, iako se ona svuda potiskuje, pamet da je prepozna, iako se ona svuda prikriva, umijeće da je učini upotrebljivom kao oružje, promišljenost da izabere one u čijim rukama istina postaje djelotvorna, lukavstvo da je među njima proširi.” Sve teškoće ste savladali osim posljednje, Vi sve otvoreno saspete u lice.
– Potpuno ste u pravu. Nedostaje mi “lukavosti”, što ne znači da ja to ne znam i da ne bih mogla biti lukava da hoću. Ne želim. Ja ne mogu promijeniti svijet, ali mogu svijetu reći što o njemu mislim. Zašto bih “lukavo” poručila Hrvatima u kakvom sranju od zemlje žive? Zato da bi to oni lakše prihvatili pa onda promijenili? Zato jer su retardirani pa im se s puno “lukavosti” mora objasniti da im fašizam kuca na vrata i da će im pokvareni političari u sprezi sa krupnim kapitalom oteti djedovinu i budućnost? Ko jebe glupe, slijepe Hrvate. Nisam na ovome svijetu da im otvaram oči. Ne želim biti lukava.
Od drevnog do modernog varvarstva prošla su stoljeća uz pitanje mogu li pametni i mudri pojedinci uticati da se promijeni svijet. Da li je Vaš odgovor odustajanje od blogerske aktivnosti?
– Sebe baš ne držim ni “mudrom” ni “pametnom”, ali da to jesam znala bih da ne mogu promijeniti svijet. Ljudi se dijele na robove i robovlasnike. “Malim ljudima” trebaju vođa, bič, patnja, nasilje, laž, mržnja, sljepilo da bi mogli funkcionisati u miru sa samim sobom. Ljudsku vrstu držim skupinom glupana koja galopira prema svom kraju. Kad na Zemlji crkne posljednji čovjek to neće biti neki gubitak. Ne pišem više blog jer mi je pisanje bloga jednostavno dosadilo. Moji čitači podijelili su se na “naše” i “njihove”, i jedni i drugi jednako ostrašćeni i jednako glupi. Ja nisam ni “naša” ni “njihova”, ja sam svoja. Napaljene drkadžije to ne razumiju. Naravno da su me često čitali normalni ljudi, ima i takvih, hvala im. Nažalost, u ogromnoj smo manjini.
Vaš sajt je posjetilo deset miliona ljudi, a ipak ste odustali. Možemo li Vas ponovo prizvati?
– Vi me sigurno ne možete ponovno prizvati, jedino ja mogu prizvati sama sebe. Trenutno sam rastrgnuta na hiljadu strana. Kada mi postane dosadno možda ću opet pisati blog. Doduše, živimo u vremenu kada se na ovim prostorima ponavlja devedeset i prva. Nimalo inspirativno vrijeme. Ako kreteni utihnu, to će biti kada shvate da su krenuli crkavati od crne gladi, možda ću se javiti i reći im – Ej, ustaše, ej, četnici, ej, fašisti, ej, nacisti, ej, idioti, kada ćete progledati? Iz Hrvatske u posljednje vrijeme glavom bez obzira bježi na hiljade ljudi, pa se pitam ko bi me uopšte čitao. Srećom, kako čujem, ni u “obećanim zemljama” ne cvjetaju ruže za Balkance pa mi slava ipak ne gine. Ha, ha.
Izdali ste oko dvadesetak naslova. Vaše knjige su voljene, čitane, prevođene. Koliko Vam je blogerska interakcija koristila u književnom radu?
– Nemam pojma. Uglavnom mi inspiracija za pisanje knjiga dolazi iz najbliže okoline. Gledam ljude oko sebe, slušam njihove priče, žao mi je što ih ne mogu staviti u knjigu onako kako ih moji znanci pričaju. Djelovale bi neuvjerljivo i prestrašno. Zato ja svu tu “ljubav” koja hara među mojim znancima malo modifikujem. Otrovu dodam vode da se lakše pije.
Kroz svoje blogove progovorili ste na jedan izuzetno provokativan i direktan način. Imali ste 160.000 pratilaca, jedni su Vam se divili i zahvaljivali, a drugi optuživali i bili gnjevni, ali ravnodušnih nije bilo. Da li ste mišljenja da su Vaši tekstovi imali efekat šok terapije?
– Nadam se da su kod nekih ljudi imali pozitivan efekt. Teško je Srbima objasniti da u Hrvatskoj ne žive samo bića koja bi ih vješala na vrbe, ja spadam među njih, još je teže Hrvatima objasniti da nisu svi Srbi “četnici”. Pokušavala sam mojim čitaocima objasniti koliku ulogu u našim životima igraju prljavi, prodani, lažljivi mediji. Oni su u stanju izmanipulisati svakoga i natjerati majku da udavi rođeno dijete ako neki tajkun ili političar pomisli da bi mu masovno davljenje djece moglo pomoći da sebi plati bolju i mlađu kurvu.
Uvijek udarate po svemu, ali najviše po moćnicima. Da li ste ikada osjetili strah da Vas neko može ugroziti?
– Ne. Ja nisam moćnicima nikava opasnost. Dapače. Moji urlici pomažu masi da se opusti, da svrši, pa da tako opuštena i svršena krene u nove radne pobjede. Od šest ujutro do deset uveče, svetkom i petkom, za dvjesto eura mjesečno. Ako.
Imate prepoznatljiv stil. Da li je psovka moćna ekspresija Vašeg jezika ili ima i druga značenja?
– Psovka je moćna ekspresija jezika mojih junakinja i junaka. Ja s tim nemam ništa. Slušam ih, snimam ih. Nisam ja kriva što oni psuju poput kočijaša. Ja to ne činim.
Pišete ono što mnogi misle, ali nemaju ni snage ni hrabrosti da kažu, da se pobune. U šta smo se pretvorili, da li je po Vašem mišljenju u pitanju sveprisutni strah ili ima i konformizma?
– Ljudi se nisu ni u šta “pretvorili”. Oduvijek su bili i ostat će kukavice. Da nije tako, ovaj svijet ne bi ovako izgledao. Zlo, glupost, strah, konformizam su ono što čovjeka čini čovjekom. Takozvani “dobri ljudi”, oni koji ne mrze bližnjega svoga, oni koji žele pomoći, govoriti istinu, voljeti nemoćne, to su bolesnici i njihovo će biti carstvo nebesko.
U jednom intervjuu Džoni Štulić je rekao “Šta, jadni narod, nek se narod bori!” A narod…
– Narod se stalno bori. Gine. Gladuje. Pati. Bježi. Ne stoji narod na jednom mjestu. Jedini je problem što se ne bori da bi sebi pomogao.
Šta mislite o ljudima koji su spremni da krenu u besmislene bitke s drugim nacijama i narodima, a kada trebaju da se izbore sa svojim moćnicima ta snaga jednostavno presahne?
– Ni jedna bitka nije besmislena. Da Vaš narod nije krenuo “u besmislene bitke s drugim nacijama”, Vaši se političari ne bi vozili u audijima, ne bi kresali vršnjakinje svojih kćeri ili unuka, ne bi živjeli u dvorcima… Moćnici narodu nikad nisu neprijatelj, oni su mu inspiracija.
Pisali ste na razne teme, meni je posebno drag tekst u kome govorite o svom ličnom iskustvu i razlici u pristupu vaspitanja djece i unuka. Čini se da je porodica Vaše istinsko utočište?
– Moje sigurno. Muž i ja imamo troje “djece”, imamo i unuku. Uživamo u čitanju knjiga i druženju sa prijateljima koji misle da nije lova najveća sreća. Ima nešto i u pečenju palačinki dok vani pada kiša ili jauče vjetar.
Borac ste za ženska prava. Šta kaže Vaša posljednja knjiga Muškarac u grlu, moraju li zaista žene biti laka žrtva?
– Ja sam borkinja za lj u d s k a prava. I muškarci su, ne svi, ali neki ipak, ljudi. I oni su ponekad, ne često, žrtve. U mojoj knjizi Muškarac u grlu muškarac je žrtva.
Bukovski je napisao – kada žene prestanu nositi ogledalca sa sobom posvuda kuda idu, tada će sa njima možda moći da razgovaraju o oslobođenju. Šta mislite o muškom ogledalcu?
– Bukovski je jedan od mojih najdražih pisaca. Nije bio ženomrzac iako se takvim prikazivao. Zahvaljujući beogradskoj Izdavačkoj kući Lom, čiji je vlasnik prevodilac Flavio Rigonat, pročitala sam Bukovskog uzduž i poprijeko. On se samo zajebava. Da je danas živ, zapanjilo bi ga koliki muškarci na izlaze iz kuće bez ogledalca. Industrija ljepote je ogroman biznis. Danas ogledalce nose i bebe u peleni i starci u kolicima. Niko danas nije slobodan. Svi moramo biti mladi, lijepi i besmrtni.
Prošle godine ste bili gost u Budvi, krajem maja stižete u Podgoricu na Konvenciju posvećenu položaju žena. Šta ćemo od Vas čuti?
– Jako mi je drago što sam pozvana u Podgoricu. Tema o kojoj ću govoriti zove se Žena je crnac svijeta. Naslov pjesme Džona Lenona sve govori, tako da nije teško dokazati njegovu tezu. Svim ženama, ma gdje živjele, život je težak. Nikad nisam bila u Podgorici, pa je zato moje veselje veliko. Ako se u njoj budem osjećala kao prošlog ljeta u Budvi, teško da ću se vratiti doma.
Na tragu Njegoša “šta je čovjek, a mora bit čovjek”, kako odgovarate na pitanje – šta je žena a mora bit žena?
– Možda nisam normalna, ali ljude ne dijelim na žene i muškarce.
Gospođo Rudan, poslije svih ovih pitanja ima li smisla da Vas pitam – ima li nepristajanje smisla?
– Nepristajanje na šta? Da budeš rob, da ćutiš, da se ne braniš, da na udarac ne odgovoriš udarcem makar poginuo? Po meni, ima.
GRACIJA 80/jun 2016.
