Bilo je dovoljno samo nekoliko filmova da Veronika Lejk postane jedna od najpopularnijih holivudskih diva četrdesetih, a sve ih je snimila u razdoblju od svoje sedamnaeste do dvadeset i šeste godine. Intrigantan izgled fatalne žene bio je naglašen slapom platinastoplave kose koja je prekrivala jedan dio lica, frizurom zvanom peek-a-boo, koju su jednako kopirale Amerikanke i žene širom svijeta. Upravo je Veronikin izgled više od pedeset godina poslije inspirirao Kim Besindžer za ulogu zavodljive Lin Brejken u filmu L.A. Confidental, Kertisa Hensona, za koju je nagrađena Oskarom.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
ŠIZOFRENIČNA MISS Konstansa Frensis Meri Okelman rođena je 14. novembra 1922. godine u Njujorku. Bila je ćerka jedinica, vrijeme uglavnom provodila sama ili sa majkom, te odmalena bila povučena i usamljena. Kao desetogodišnjakinja ostaje bez oca, Herija E. Okelmana, koji je poginuo od ozljeda zadobivenih usljed eksplozije na naftnoj platformi Sun Oil Company, gdje je radio. “Ponašala se veoma čudno, nije pustila ni suzu. Taj tragični događaj ostavio je neizbrisiv trag na Koninu već tada osjetljivu prirodu”, riječi su njene majke Konstanse Šarlot Trimbl, koja se godinu poslije ponovo udala. Stupila je u brak sa dugogodišnjim porodičnim prijateljem Entonijem Kinom, čije prezime je dobila i mala Koni, a koristila ga je na samom početku filmske karijere. Pohađala je strogu katoličku školu za djevojčice Vila Marija, u Montrealu, a kako odvajanje od porodice nije dobro podnijela, školovanje nastavlja u Majamiju. Već u tom periodu bio joj je ustanovljen lakši oblik šizofrenije, koji se vremenom razvio u paranoičnu. Bila je zatvorena, teško je sklapala prijateljstva i ni sa kim se nije družila. Majka je pokušavala sve kako bi je socijalizivla te ju je prijavljivala i na izbore ljepote. Koni je u Majamiju zauzela treće, a na najvećem državnom izboru Miss Florida prvo mjesto.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
OPIJANJE MALOLJETNICE U pobjedi nije dugo uživala, diskvalifikovana je kada su saznali da je maloljetna – imala je samo petnaest godina. Ipak je od toga imala neke koristi: direktor Hotela Flamingo angažovao ju je u spektaklu na vodi, tokom kojeg ju je zapazio lovac na talente Metro Goldwyn Mayera i pozvao na audiciju. Zbog toga porodica 1938. godine seli u Holivud, u mali stan na Beverli Hilsu, ali MGM otkazuje probu. Odlučna majka ne želi odustati i ubrzo je Koni upisala u renomiranu školu glume Bliss-Hayden. Uskoro Koni počinje da dobiva prve manje uloge kao Konstansa Kin. Reditelj jednog od prvih filmova, Sorority House, Džon Farou, primijetio ju je zbog plave kose i šiški koje su padale preko desnog oka i neobične, pomalo mistične pojave. Predstavio ju je producentu Arturu Hornblou, te je Konstansa 1941. potpisala svoj prvi ugovor s Paramountom, sa početnom zaradom od 75 dolara sedmično, a na prijedlog producenta ime promijenila u Veronika Lejk. “Holivud se mladoj djevojci čini kao velika farma orgija, čijim stanovnicama je bitno jedino to da uskoče u krevet svakoga ko naiđe”, izjavila je jednom prilikom. Već tokom snimanja filma Forty Little Mothers 1940. počelo je njeno opijanje: slobodne večeri provodila je u baru Ciro’s, isprobavajući sva pića koja su nudili, a još nije bila punoljetna.
SAVRŠENI PAR Publika i kritika najbolje su prihvatili Veronikine noir filmove koje je snimila s Alanom Ledom: This Gun for Hire, Stakleni ključ, Plava dalija. Bili su savršen filmski par ne samo zbog glumačkih sposobnosti, ljepote i skladnosti: Veronika, visoka tek 151 centimetar, bila je jedina glumica niža od Leda, visokog 168 centimetara. Ali, paralelno s uspjehom i visokom zaradom, i do 4.500 dolara sedmično, Veronika je zbog svojih psihičkih smetnji i neobičnih promjena raspoloženja navukla odbojnost mnoštva kolega i zaradila epitet teške osobe. Osim toga, ni u privatnom životu joj nije bilo nimalo lako. Godine 1940. udala se za četrnaest godina starijeg Džona Dilija, filmskog animatora i dizajnera, a sljedeće dobila prvo dijete, ćerku Elejn. Tri godine poslije, Džon i Veronika dobili su još jedno dijete koje je sedam dana kasnije umrlo. To je veoma teško podnijela, pogotovo što je ubrzo uslijedio razvod, a onda i katastrofalne kritike filma The Hour Before the Dawn. Vrhunac lošeg perioda na privatnom i profesionalnom planu bio je zahtjev vlade da promijeni izgled, jer su je mnoge radnice imitirale: kako bi ličile na Veroniku puštale su kosu, te se znalo dešavati da bude uhvaćena mašinama i da dožive teške povrede na radu. Prema mišljenju mnogih, novi Veronikin izgled negativno je uticao na njen šarm, ali je činjenica da popularnost i prije promjene imidža nije bila ravna nekadašnjoj i da su njeni filmovi donosili sve manje zarade bioskopima. Veronikin novi look uticao je i na Marlona Branda, koji se u nju zaljubio gledajući je u filmu I Wanted Wings 1941: kada su se upoznali nakon predstave Tramvaj zvani čežnja bio je nemalo razočaran jer je upravo peek-a-boo frizura bila ono što ga je najviše privuklo. Njihova afera, kako je tvrdio reditelj Elija Kazan, trajala je “deset noći – ako i toliko.” “Naša romansa bila je kratka ali slatka. On je bio na početku jedne sjajne filmske karijere, a ja na zalasku. Naravno, moja karijera se ne može porediti s njegovom”, priznala je Veronika.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
BUNTOVNICA DO KRAJA I dok se Veronikino zdravstveno stanje pogoršavalo, na nagovor drugog muža, reditelja Andrea de Tota, sa kojim se vjenčala 1944, ipak prekida sa redovnim posjetama psihijatru. U tom periodu počinje sve više da pije, što pogubno djeluje na njenu karijeru te Paramount 1948. raskida ugovor. Ponovo je pokrenuta prava lavina loših dešavanja: kako je nakon raskida ugovora snimila samo dva filma, 1952. je bankrotirala i razvela se od De Tota, sa kojim je imala dvoje djece, sina Majkla i ćerku Dajen.
Uslijedilo je nekoliko angažmana na televiziji i u teatru, uglavnom nezapaženih, a 1955. i treći brak, sa kompozitorom Džozefom Mekartijem. Kada je 1959. povrijedila članak, prestala je da radi i nezadovoljna životom, napustila muža i preselila u Njujork. Nažalost, treći razvod i promjena sredine nisu nimalo pozitivno uticale na rastrojenu Veroniku, nekoliko puta je uhapšena zbog opijanja i nedoličnog ponašanja, a novinar New York Posta otkriva kako tajno radi u Hotelu Washington na Menhetnu kao konobarica. Iako je to negirala, objašnjavajući kako je gošća hotela, događaj joj je neočekivano pomogao, pa je dobila nekoliko angažmana na televiziji i sporednih uloga u filmovima. Šezdesete godine obilježilo je pogoršanje Veronikinog zdravstvenog stanja, postala je paranoična i čak umišljala kako je FBI agenti prate i prisluškuju joj telefon. “Dosegla sam fazu u životu u kojoj ne marim za mnogo stvari… Uvijek sam bila buntovnica i vjerovatno bih postigla daleko više da sam promijenila način razmišljanja. Ali kad sada mislim o tome: dospjela sam daleko i bez promjene stava. Ovako sam sretnija.”
ZAGUBLJENA URNA Početkom sedamdesetih uslijedio je konačno jedan uspješan period u burnom životu nesretne glumice. Snimila je svoj posljednji film, doduše niskobudžetni horor Flesh Feast 1970, a dvije godine kasnije objavila knjigu Autobiografija Veronike Lejk, koju je promovisala u emisiji legendarnog Dika Kaveta. Dobivene honorare iskoristila je kako bi preselila u Englesku, gdje se ponovo i udala. Četvrti muž bio je Robert Karlton-Munro, britanski pomorski kapetan, a brak je trajao do početka 1973. i njenog povratka u Ameriku, gdje je pokrenula brakorazvodnu parnicu. Sedmog jula iste godine, Veronika Lejk umrla je od hepatitisa i prestanka rada bubrega, komplikacija nastalih zbog alkoholizma, u 51. godini. Pored nje, u bolnici u Barlingtonu, u saveznoj državi Vermont, nije bilo nikoga od rodbine i prijatelja, bila je okružena ostalim pacijentima, medicinskim sestrama i ljekarima, a slično je bilo i na sahrani u Njujorku. Među malobrojnim osobama koje su je ispratile na vječni počinak jedini član porodice bio je sin Majkl, iz braka sa De Totom. Umrla je u siromaštvu i bijedi, kremirana je, a dugo se nije znalo gdje je završila urna s njenim pepelom, da li je u Majamiju ili je prosuta u more kod Floride. Tek 2004. godine, tri decenije nakon smrti, urna je pronađena u jednoj njujorškoj antikvarnici, čija ju je vlasnica Laura Levin obožavala.
GRACIJA 16/decembar 2013.
Priredila Snežana Crkvenjaš
