Grofica Vera von Lehndorf-Stejnort decenijama živi povučeno, rijetko se pojavi u javnosti, ali uvijek izazove jednaku pažnju kao nekada, kada je vladala modnom scenom. Krajem šezdesetih bila je najtraženiji i najplaćeniji model na svijetu, dnevno je zarađivala 10.000 dolara, pozirala najpoznatijim fotografima i glumila. Iako u osmoj deceniji života, 2010. je na London Fashion Weeku prošetala modnom pistom u modelima brenda Giles Deacon. Mada su njen angažman na reviji mnogi protumačili kao Veruškin veliki povratak u javnost i svijet mode, ona iz njega, zapravo, nikada nije ni otišla. Pozirala je 2008. za Vanity Fair sa Kejt Mos, Penelop Tri i Tvigi, jer su proglašene “najvažnijim londonskim licima”, Gucci je početkom 2010. godine njene stare fotografije iskoristio za reklamnu kampanju satova, a snimila je modni katalog za italijanski brand OVS.
View this post on Instagram
PROŠLOST ZA PAMĆENJE Visoka, vitka, plavokosa i plavooka Veruška rođena je 14. maja 1939. godine u Konigsbergu (današnji Kaliningrad u Rusiji), kao grofica Vera von Lehndorf-Stejnort. Kćerka grofice Gotlib von Kalnejn i poznatog antinaciste Hajnriha Grafa von Lehndorfa, jednog od učesnika Operacije Valkira, atentata na Hitlera, rano je ostala bez oca: strijeljan je 1944. godine. Sa majkom i tri sestre bila je primorana da napusti dom, ostavši bez ičega. Najprije su bile smještene u Gestapovom radnom kampu, onda su djevojčice odvojene od majke i odvedene u gradić Bad Zahsa (Bad Sachsa) zajedno sa ostalom djecom, a poslije rata ponovo su pronašle majku. “Takvu prošlost nemoguće je zaboraviti, prekrižiti, sakriti ispod luksuzne odjeće, minimalizovati uz pomoć body paintinga, transformišući se jednom u zebru, drugi put u praistorijsku životinju i tako redom. Ali, nije se lako niti suočiti sa takvom prošlošću. Tek trideset godina poslije svih tih dešavanja počela sam malo-pomalo da prerađujem svoju bol, da je ublažavam… Nije nimalo bilo lako, a bila sam dijete. Svakog dana govorili su nam kako će nas sutra ubiti. Po završetku Drugog svjetskog rata mnogo je onih koji su mene i moju porodicu nazivali kriminalcima. Kada se samo sjetim učiteljice koja djeci govori kako među njima sjedi kćerka jednog izdajnika i ubice… Kako sam unezvijereno ispitivala majku, tu jadnu ženu koja je preživjela rat, logor i ostala sama. Naučile smo da se sporazumijevamo očima i malo smo pričale o prošlosti, nakon što mi je objasnila da je moj otac bio heroj, a ne zločinac. Ni danas neki ne znaju da je moj otac, čije tijelo nikada nismo pronašli, bio član Pokreta otpora. Poslije svega što se dogodilo mojoj porodici, godinama sam živjela kao pod vodom, ne znam ni kako sam isplivala, kako sam preživjela. Možda jer sam se pretvarala da se ništa nije desilo. Onda sam počela da se pitam kako da nađem način da živim u ovom svijetu, gdje je moja domovina, gdje da živim. Uvijek sam se bojala da ću ostati zaboravljena u nekom uglu.”
View this post on Instagram
IZGLED I HARIZMA Uprkos nesrećnim dešavanjima u najranijem djetinjstvu, Veruška i njene sestre odrastale su prilično bezbrižno, trudeći se da ne misle previše o prošlosti i držeći se zajedno. Zbog čestih promjena mjesta boravka, Veruška je promijenila čak trinaest osnovnih i srednjih škola. Studirala je umjetnost u Hamburgu, a kada je 1959. godine preselila u Firencu, ubrzo ju je otkrio fotograf Ugo Mulas. Nemoguće je bilo ne primijetiti je, s obzirom na impozantnu visinu od 185 centimetara. Mulas joj je otvorio vrata modelinga, a zatim su veza s fotografom Frankom Rubartelijem i prijateljstvo sa Ajlin Ford, iz slavne Agencije Ford, učinili da joj se život potpuno promijeni: od anonimne studentkinje postala je tražen i uspješan model. Prema mišljenju mnogih fotografa, njena fotogeničnost je neprevaziđena, te ne iznenađuje da je deset godina bila istinska diva naslovnica prestižnih časopisa – Vogue, Harper’s Bazaar, Interview, Life, te muza velikih fotografa kao što su Mulas, Franko Rubarteli, Ričard Avedon, Irvin Pen. Neodoljiva je bila umjetnicima: Salvador Dali ju je izabrao za njegove Shaving Cream Sculptures, italijanski glumac, reditelj i dramaturg Karmelo Bene za film Salomé. Avedon je šezdesetih toliko bio oduševljen Veruškinim izgledom i harizmom da ju je nazvao najljepšom ženom na svijetu. “Avedon je bio fantastičan, najveći od svih, tražio je i moje mišljenje, znao da prihvati i neke moje ideje, iako je prva saradnja bila očajna. Toliko sam se zbunila da sam lakom za oči naprskala trepavice. Oči su mi postale užasno crvene, od snimanja nije bilo ništa, a Avedon je rekao kako nikad nije sreo gluplju djevojku. Irvin Pen je bio potpuno drugačiji, hladan, profesionalan i na distanci. Ali, ne sjećam se da sam ikada igdje srela takvu santu leda kao što je Ana Vintur”, izjavila je Veruška u jednom intervjuu.
TAJANSTVENA ŽENA “Kreće se kao niko drugi ko hoda ovom zemljom,” izjavio je glumac Dejvid Hemings, sa kojim se pojavila u kultnoj sceni Antonionijevog filma Blow-Up (1966). “Obožavala sam Mikelanđela Antonionija, ali nisam znala da je bio u studiju tog dana i posmatrao dok me fotografisao Dejvid Montgomeri. Od jakog svjetla reflektora nisam vidjela kome pripada figura čiju sam siluetu nazirala u uglu. Međutim, kada sam završila, reditelj, koji je tražio inspiraciju za scenu koju je trebao snimati sa Hemingsom, prišao mi je i upoznali smo se. Toliko sam bila uzbuđena i počašćena ponudom za film, da mi nije palo na pamet da je ponuđeni honorar od 1.000 dolara smiješan za nekog ko, kao ja, zarađuje deset puta toliko. Nikad mi nije bilo jasno zbog čega mi je tih nekoliko minuta u filmu donijelo ogromnu popularnost”, rekla je.
Postoje momenti kada zbog određene sretne okolnosti postaneš slavan, a to se Veruški desilo sudjelovanjem u Blow-Upu, i još ranije, kada je stigla u Njujork i pričala kako je razbaštinjena i plemićkog porijekla, te izmislila egzotično ime Veruška. Govorila je sama sebi – želi li ići naprijed u svijetu mode, mora naći način da izrazi nešto iznenađujuće i neobično. “Nikako nisam željela da budem obična, hodajuća vješalica za odjeću, jedna od onih koju niko nikada neće da pita za mišljenje, čak ni o haljini koju nosi. Tada nije bilo slavnih ruskih ili istočnoevropskih modela, tako da sam svoje lične drame skrila iza ličnosti jedne tajanstvene žene, koja ne stiže ni sa Istoka ni sa Zapada. Tada niko nije ni znao gdje je taj pruski gradić Konigsberg, u kojem sam rođena, koji je danas u Rusiji i zove se Kaliningrad.”
View this post on Instagram
JEZIK TIJELA Godine 1965. počela je raditi na transfigurama, bodi artu, gdje je šminka transformisala njeno tijelo, stvarajući joj drugu kožu, te se pretvarala u zmiju, biljku, leoparda… “Slikanje je oduvijek bilo moja velika strast, počela sam da se bavim modelingom kako bih mogla da studiram umjetnost. Još kao djevojčica željela sam biti umjetnica, a oslikavajući svoje tijelo mogla sam da se pretvaram da imam perje, krzno, krljušt, lišće… To je bilo fantastično iskustvo. U tome je, mislim, jedna od tajni mog uspjeha – nemati granica u manifestaciji osobnosti. Oblačeći se ili skidajući, svejedno. Razlike nema, bitan je jezik tijela. Današnji top modeli misle samo na slavu i novac, ja sam tijelo koristila kao instrument umjetnosti.”
Veruška danas živi u Berlinu, okružena svojim mačkama, povremeno brinući i o kućnim ljubimcima komšija: “Moj dom je u dijelu grada koji se smatra siromašnim, gdje sve košta manje, te je i najam stana povoljniji nego bilo gdje u Evropi. Ovdje je stvoreno jedno kosmopolitsko društvo koje voli Berlin i njegovu stalnu transformaciju, u kojem svako uspijeva fantastično organizovati svoj život”, kaže Veruška, koja se ponekad, kako bi izbjegla dosadne pozive, zna pretvarati da je sekretarica i u telefonsku slušalicu izgovoriti: “Žao mi je, gospođa danas ne želi ni sa kim razgovarati.” Grofica Vera von Lehndorf-Stejnort je fascinantna dama, pravi dokaz da godine nemaju veze sa šarmom, da sa 76 možete da izgledate sjajno, biti prisutni u medijima, oblačiti se moderno, a niti jednog trenutka ne izazvati podsmijeh ni publike ni medija. “Teško je objasniti nekadašnje shvatanje ljepote. Nikad se nisam smatrala lijepom, ali znam da ljepota dolazi iznutra. Kada tog nečeg više ne bude u meni i ljepota će nestati.”
GRACIJA 57/juli 2015.
Priredila Snežana Crkvenjaš
