Razgovarao Milivoje Kovačević/Foto Vesela Mišković
Priča doktorke Vesne Čolaković-Popović sama po sebi je interesantna. Odlikašica iz osnovne i srednje škole, sa muzičkim obrazovanjem, odlična folklorašica, sa mnogobrojnim društvenim angažmanima van škole, jednako uspješno gradila je i svoj profesionalni put. Potiče iz ljekarske familije. Otac, prof. dr Borislav Čolaković, prošle godine proslavio je 80. rođendan, zajedno sa pedesetogodišnjicom aktivnog rada u ginekologiji i akušerstvu. Majka, prim. dr Olga Ostojić-Čolaković, takođe je bila priznati pedijatar i najveći dio radnog vijeka provela je sa novorođenim bebama. Imala je zaista vrsne mentore. Svjesno ili nesvjesno, interesovanje za humani poziv Vesna je razvila još kao djevočica.
“Ne mogu tačno da se sjetim kad je i kako to bilo. Znam da sam se uvijek sa sestrom igrala tako da ja budem doktor. Ona je željela da bude ‘avioničarka’, bolničarka, poslije toga glumica. Ja sam uvijek bila doktor. Uvijek sam ‘pregledala i liječila’ lutke, sestru, drugarice. Kasnije sam sebe vidjela u nekim misijama u Africi, kako liječim siromašno stanovništvo. Ne sjećam se drugog ‘zanimanja’, sem u jednom momentu, u osnovnoj školi, kada sam poželjela da budem pilot i to pilot vojnog aviona”, počela je svoju priču dr Čolaković-Popović.
Za ljekarski poziv se edukuje cijelog života. Da li možete napraviti neku paralelu sa medicinskom praksom kad ste počinjali i sadašnjeg vremena?
– Praksa se ne razlikuje mnogo osim što su pomoćna dijagnostička sredstva danas veoma napredna pa se do dijagnoze dolazi mnogo brže. Osnovni smisao – pomoći bolesnome, obezbijediti da se bolest pobijedi, princip je ostao isti. Hipokratova zakletva važi oduvijek! Ali, medicina je napredovala strahovitom brzinom. Razgranala se na bezbroj sitnih “grana” i užih specijalizacija. U tom smislu se i praksa promijenila. Knjige su na studijama medicine sada mnogo, mnogo deblje, ali i ilustrativnije nego kada sam ja bila student. Specijalizacije traju duže.
Prošli ste praksu u Kliničkom centru Crne Gore, a sad ste u privatnoj praksi. Šta biste istakli kao prednosti i nedostatke jedne i druge?
– Klinički centar kao ustanova najvišeg ranga u našoj državi, uostalom kao i svakoj koja drži do svog zdravstvenog sistema, mora da ima najbolju opremu i u njemu bi morali da rade najbolji doktori u okviru svih specijalnosti. Prednost rada u najvećoj zdravstvenoj instituciji jedne države, gdje sam radila preko 20 godina, jeste upravo tradicija, ono što se održava, stalni trening i sticanje iskustva kroz rad. Prema najvećem zdravstvenom centru u svakoj državi gravitira najveći broj stanovnika. To ima svojih prednosti. Doktor je stalno “u treningu”. Mora konstantno da se usavršava da bi mogao da prati zahtjeve, protokole i tendencije savremene medicine, a suvišno je reći da je to sve sa ciljem da se pomogne pacijentu. S druge strane, takav tempo užasno umara i troši doktora. Mnogo brže nego što je to bilo prije recimo 30 godina, u ovom istom centru. Pojavili su se i neki “spoljašnji” uticaji u našoj praksi, kojih ranije nije bilo i oni mnogo komplikuju rad doktora koji je inače složen.
Nemam previše iskustva sa privatnom praksom. Relativno sam kasno, prije tri godine, počela da radim u privatnoj zdravstvenoj ustanovi. Radi se medicina, bar ja radim uvijek i isključivo samo medicinu. Sada shvatam da isti posao mogu da radim sa istom voljom, ljubavlju i izgaranjem kao i ranije, ali bez “paramedicine”. Imam sreću da mi nova radna sredina to omogućava i garantuje. U privatnoj ustanovi posao je mnogo mirniji. Doktor može sam da kreira tempo svojega rada, onoliko koliko želi ili koliko može. Onda i pacijent dobije maksimum.
Stiče se utisak da Vam nedostaje tempo Kliničkog centra?
– Još uvijek da. Zaključila sam, a da toga nijesam bila svjesna, da je došlo do neke adrenalinske zavisnosti kod mene. To sam shvatila tek kad sam izašla iz tog sistema. I još uvijek nije došlo do rješavanje tog mog “problema”, moje “zavisnosti”. Osjećam da mogu da radim još mnogo, mnogo više nego što mi trenutno zadaje ritam u privatnoj ustanovi u kojoj radim. Postavljam pred sebe nove male profesionalne izazove. Veliki su davno savladani! Tako je moguće razmišljati samo kada je iza vas dosta godina rada i iskustva. Postoji neki red! Naročito u medicini.
Koliko je medicina u Crnoj Gori u odnosu na savremenu medicinu žrtva “velikih brojeva”?
– Zanimljivo pitanje. I pravo u centar. Na javnim skupovima na kojim učestvujem i govorim o zdravstvenim problemima, akcenat stavljam na to da smo mi mala država. I geografski i po broju stanovnika, a velika po čuvenju. Ali, sistem malih brojeva nije dobar za medicinu. Zbog toga doktori koji rade u Crnoj Gori uvijek moraju da budu uvezani u neki veći sistem. Prvo da bi mogli da učestvuju u istraživanjima, da dobiju nova saznanja iz svojih oblasti i konačno da bi mogli da objavljuju kvalitetne rezultate. Ona stara Jugoslavija, od Triglava do Đevđelije, bila je velika medicinska sila, jer je imala 22 miliona stanovnika prija raspada. U nekim krugovima ove moje struke već se javila određena želja za povezivanjem doktora iz bivše nam domovine, koji govore “našim” jezikom. Na taj način bi dobili veće uzorke, veću šansu da pravimo neka istraživanja i da objavljujemo rezultate s naših prostora.
Koliko vlasnici privatnih klinika imaju osjećaja za edukacije zaposlenih?
– Imala sam kontakt sa vrlo malo privatnih ustanova. Ova u kojoj sada radim ima razumijevanja. Jedan od uslova, i mojih i njihovih, kad smo razgovarali o poslu bio je da treba da posjećujem određene skupove koji su meni značajni za daljnju edukaciju. Kad si doktor moraš stalno da učiš.
Kad završite posao u bolnici, kad doputujete kući, šta ostaje poslije medicine?
– Život. Sada ga ima malo više. Sada nalazim više vremena za neka moja sitna uživanja nego ranije. Odmornija sam, samim tim sam pred sebe postavila nove izazove za usvajanje nekih vještina koje nijesam imala do sada. Da se razumijemo, meni je i medicina život!
Koja je Vaša oaza mira i kako “punite baterije” za nove izazove?
– Baterije punim uz ljude koje volim. Takođe, u posebnim tišinama gradova moje mladosti, Herceg Novi i Beograd, lutajući i živeći neke druge živote, između korica dobrih knjiga ili ispred velikog bioskopskog platna. Obožavam bioskop, muziku, sad imam više vremena da opet sviram! Volim da hodam, dugo… Raduju me putovanja, pa makar to bili i mali izleti. Tako sam provela djetinjstvo, uz radost putovanja sa roditeljima i sestrom. Upoznaj svoju zemlju da bi je više volio – tako su nas učili. Mislim da je to deviza mladima zauvijek i svugdje.
Potičete iz ugledne ljekarske familije. Ko nastavlja tradiciju?
– Moji su roditelji ljekari, ja sam doktor. Moje jedino dijete, ćerka Tara, otišla je na potpuno drugu stranu. Bavi se dizajnom. Svako bira šta najviše voli i želi da radi. Tako sam i ja. Imam dvije sestričine. Vladana je mlađa, studira inženjerski menadžment, a starija, Mia, opet po svojoj zelji, završila je medicinu. Željela bi da bude anesteziolog. To je treća generacija doktora u našoj porodici i mi smo svi veoma ponosni na to. Idemo dalje…
GRACIJA 227/septembar 2024.
