Razgovarao Milivoje Kovačević/Foto Vesela Mišković
Priča doktorke Vesne Čolaković-Popović sama po sebi je interesantna. Odlikašica iz osnovne i srednje škole, sa muzičkim obrazovanjem, odlična folklorašica, sa mnogobrojnim društvenim angažmanima van škole, jednako uspješno gradila je i svoj profesionalni put. Potiče iz ljekarske familije. Otac, prof. dr Borislav Čolaković, prošle godine proslavio je 80. rođendan, zajedno sa pedesetogodišnjicom aktivnog rada u ginekologiji i akušerstvu. Majka, prim. dr Olga Ostojić-Čolaković, takođe je bila priznati pedijatar i najveći dio radnog vijeka provela je sa novorođenim bebama. Imala je zaista vrsne mentore. Svjesno ili nesvjesno, interesovanje za humani poziv Vesna je razvila još kao djevočica.
“Ne mogu tačno da se sjetim kad je i kako to bilo. Znam da sam se uvijek sa sestrom igrala tako da ja budem doktor. Ona je željela da bude ‘avioničarka’, bolničarka, poslije toga glumica. Ja sam uvijek bila doktor. Uvijek sam ‘pregledala i liječila’ lutke, sestru, drugarice. Kasnije sam sebe vidjela u nekim misijama u Africi, kako liječim siromašno stanovništvo. Ne sjećam se drugog ‘zanimanja’, sem u jednom momentu, u osnovnoj školi, kada sam poželjela da budem pilot i to pilot vojnog aviona”, počela je svoju priču dr Čolaković-Popović.
Za ljekarski poziv se edukuje cijelog života. Da li možete napraviti neku paralelu sa medicinskom praksom kad ste počinjali i sadašnjeg vremena?
– Praksa se ne razlikuje mnogo osim što su pomoćna dijagnostička sredstva danas veoma napredna pa se do dijagnoze dolazi mnogo brže. Osnovni smisao – pomoći bolesnome, obezbijediti da se bolest pobijedi, princip je ostao isti. Hipokratova zakletva važi oduvijek! Ali, medicina je napredovala strahovitom brzinom. Razgranala se na bezbroj sitnih “grana” i užih specijalizacija. U tom smislu se i praksa promijenila. Knjige su na studijama medicine sada mnogo, mnogo deblje, ali i ilustrativnije nego kada sam ja bila student. Specijalizacije traju duže.
Prošli ste praksu u Kliničkom centru Crne Gore, a sad ste u privatnoj praksi. Šta biste istakli kao prednosti i nedostatke jedne i druge?
– Klinički centar kao ustanova najvišeg ranga u našoj državi, uostalom kao i svakoj koja drži do svog zdravstvenog sistema, mora da ima najbolju opremu i u njemu bi morali da rade najbolji doktori u okviru svih specijalnosti. Prednost rada u najvećoj zdravstvenoj instituciji jedne države, gdje sam radila preko 20 godina, jeste upravo tradicija, ono što se održava, stalni trening i sticanje iskustva kroz rad. Prema najvećem zdravstvenom centru u svakoj državi gravitira najveći broj stanovnika. To ima svojih prednosti. Doktor je stalno “u treningu”. Mora konstantno da se usavršava da bi mogao da prati zahtjeve, protokole i tendencije savremene medicine, a suvišno je reći da je to sve sa ciljem da se pomogne pacijentu. S druge strane, takav tempo užasno umara i troši doktora. Mnogo brže nego što je to bilo prije recimo 30 godina, u ovom istom centru. Pojavili su se i neki “spoljašnji” uticaji u našoj praksi, kojih ranije nije bilo i oni mnogo komplikuju rad doktora koji je inače složen.
Nemam previše iskustva sa privatnom praksom. Relativno sam kasno, prije tri godine, počela da radim u privatnoj zdravstvenoj ustanovi. Radi se medicina, bar ja radim uvijek i isključivo samo medicinu. Sada shvatam da isti posao mogu da radim sa istom voljom, ljubavlju i izgaranjem kao i ranije, ali bez “paramedicine”. Imam sreću da mi nova radna sredina to omogućava i garantuje. U privatnoj ustanovi posao je mnogo mirniji. Doktor može sam da kreira tempo svojega rada, onoliko koliko želi ili koliko može. Onda i pacijent dobije maksimum.
Kompletan tekst možete pročitati u GRACIJI 227/septembar 2024.
