Razgovarala Dragana Đurić
Foto Vesela Mišković
Regionalno poznata novinarka, književnica i voditeljka autorske emisije Balkanskom ulicom, Vesna Dedić, održala je nedavno u Podgorici poetsko-muzičko veče. Vesna ne krije da uživa u susretima sa čitaocima i da se uvijek raduje upoznavanju sa publikom. “Mislim da je svima koji prate moju emisiju, čitaju moje romane i ponekad pogledaju neki moj javni nastup ili su bili na promociji knjige, jasno i kakva sam i ko sam. U odnosu na svoj karakter, i previše sam se predstavila javnosti, ali ne žalim jer je količina ljubavi koju dobijam nešto što nikad nisam ni planirala, niti se usudila da zamislim.”
Upravo ste se vratili sa Maldiva, gdje ste proveli odmor. Kakve utiske nosite?
– Već dva puta sam bila na Maldivima sa prijateljima i to je drugo mjesto pored Pržna na kojem najljepše i najlakše pišem. Tu čaroliju sam opisala na kraju romana Nemoj nikad da se vratiš, a vjerujem da ću i ovom novom uspjeti da opišem tu čaroliju boja, mira i spokoja. Naša, crnogorska obala je nešto što meni najviše prija za pisanje. Ako hoću spokoj – imam ga, ako hoću svjetski provod – imam ga, ako hoću dok šetam sa nekim da popijem čašu vina – sretnem ga. Ja u Pržnom ozdravim poslije smoga, jurnjave i fokusiranja na besmislice. Prosto, čim ugledam jednu kamenu kuću bilo gdje u Crnoj Gori, ja se vratim, kako kažu klinci, na fabrička podešavanja.
Zašto niste imali promociju u rodnoj Podgorici deset godina?
– Prvu promociju sam imala 2011, u restoranu koji je tada držala moja prijateljica, čuvena crnogorska slikarka Milena Mijović Durutović. Pretvorila se ta promocija u ozbiljnu žurku do zore. Sada me zvao menadžer Vladimir Vučinić i organizovao moje veče u prepunom restoranu Boho, koji je u posljednje vrijeme centar nekih kulturnih dešavanja. Iz biblioteke ili KIC-a me nikad niko nije zvao, vjerovatno im se ne sviđa moj lik ili djelo. Ili i jedno i drugo. Ali, važno je da su moji romani uvijek bestseleri i u crnogorskim knjižarama i da su promocije, kada se održavaju u restoranima, hotelima ili na Purgatorijama, uvijek više nego posjećene.
Nakon prijatne večeri u Podgorici, druženja uz muziku, hranu, vino i odlomke iz romana, da li biste rekli da Vam se više dopadaju klasične književne večeri ili ovakve?
– Susret sa čitaocima je za mene uvijek kao blind date. Nebitno je gdje se odžava, već da li ću im se dopasti. Svi na prvom sastanku pokušavamo da ostavimo najbolji utisak, pa se i ja trudim nezavisno da li smo u biblioteci ili restoranu. Kada vidim prepunu salu biblioteke, restoran ili trg, uvijek sam u šoku kada shvatim da te prelijepe djevojke i dame bolje poznaju i mene i moja djela nego ja. To je valjda što ja, zagledana uvijek u budućnost, zaboravljam na ono što sam prethodno napisala ili snimila, a one pamte.
Zašto ste izabrali da goste zabavlja Zlopi?
– Zlopi je legenda Crnogorskog primorja i bila mi je čast da je bio dio te moje poetsko-muzičke večeri. Divno je bilo vidjeti kako moje čitateljke guštaju uz numere koje slušaju i moje junakinje.
Možemo li očekivati nastavak tradicije izdavanja jedne knjige godišnje?
– Naravno. Upravo sam urednici mog rukopisa Ani Radonjić poslala prvu ruku 17. romana. Eto, i urednica mog romana je Podgoričanka, moja prijateljica iz Gimnazije Slobodan Škerović i koleginica sa svjetske književnosti u Beogradu. Stroga, ali inspirativna.
Šta je prednost a šta mana kada ste i autor i izdavač?
– Prednost je što sama odlučujem o svemu, a mana što sam plaćam i cehove svojih odluka.
Jedna ste od rijetkih autorki koja u vrijeme sajma čitav dan provodi sa svojim čitaocima i oni veoma cijene tu Vašu posvećenost. Koliko Vama znače te reakcije. Da li nakon sajma prevlada umor ili zadovoljstvo?
– Ja ne pišem za književne kritičare i nagrade već za stvarne žene koje poslije posla, ispita, učenja, na godišnjem odmoru ili pred spavanje žele u mojim romanima da pronađu utjehu, snagu i inspiraciju u životima kakvi su im se desili. Zbog toga mi je dragocjen taj pogled oči u oči. Moram da znam kome pišem. Naravno da sam poslije sajma umorna, iscrpljena i fizički i mentalno, ali osjećaj ispunjenosti je ipak jači.
Da li Vam susreti sa čitaocima predstavljaju motivaciju ili obavezu?
– I jedno i drugo. Možda malo više obavezu, jer kada mi kažu koliko su uživale čitajući neki roman, upadnem u, možda pretjerane, sumnje dok pišem naredni. Znate kada dijete mora da završi domaći na vrijeme i da ga napiše tačno da ga mama i učiteljice ne bi grdile i da bi dobio nagradu. E, moja mama i učiteljica su moje čitateljke i gledaoci.
Možete li izdvojiti neki najdirljiviji susret ili najzanimljiviju priču vezanu za kontakt sa čitaocima? Da li možda neka njihova priča posluži za inspiraciju?
– Svaki moj roman, osim prvog, nastao je na osnovu takvih susreta i dirljivih životnih priča čitateljki iz cijelog regiona. Evo, dok ovo pišem gledam u sliku na svom zidu koja je pripadala odavno preminuloj baki moje čitateljke koja mi je dala njen dnevnik, a ja napisala jedan od svojih najboljih romana po sudu čitalaca Seti se naše ljubavi. Dirljive su mi i poruke kada mi djevojke jave da su za položen ispit sebe častile mojim romanom ili kada mi očevi i majke kažu da šalju moj novi roman kćerki koja je u inostranstvu, održava trudnoću. Susreti sa kćerkama čija je mama voljela moje romane, pa prenijela tu ljubav na njih. Ima jedan mladić čija je mama do prije par godina svake godine dolazila na sajam knjiga i kupovala moj novi roman. Sada njen sin, iako je nema više, dolazi, kupuje i zatraži posvetu sa njenim imenom. Ma, mogla bih da ređam susrete s onima koji sinovima i kćerkama daju imena mojih junaka, ili ime moje kćerke koje stoji na posveti svakog…
Znate li da muškarci krišom čitaju Vaše romane?
– Znam da godinama čitaju krišom, ali ono što je lijepo, a u to sam se uvjerila na sajmu knjiga, generacija muškaraca rođena poslije 1990. redovno kupuje i čita moje romane, jer smatra da književnost nema pol i rod. Čak su me neki zamolili da više ne govorim čitateljke i na taj način njih ignorišem.
Šta podrazumijeva Vaš Masterclass?
– Prije skoro 20 godina sam osmislila program obuke za poslove u medijima koji je toliko uspješan da već dugo nemate ni jedan medij u Srbiji da najmoćnija imena nisu moji bivši učenici. Poslije duže pauze, ponovo sam krenula sa tim programom u formi tromjesečnog Masterclassa. Ono što je interesantno za Crnu Goru je da od sredine marta kreću i online predavanja koja su osmišljena tako da budu istovjetna s onima koja praktikujem u Beogradu u formi praktične nastave.
Da se može staviti na vagu ljubav prema pisanju i novinarstvu, šta bi preteglo?
– Ja bih pretegla. Prosto ne odvajam ni jedno ni drugo. Činjenica je da je novinarstvo zanat i ako ga znaš, osjećaš se sigurno. Pisanje je umjetnost i tu nikada nisi siguran u sebe.
Vaša emisija Balkanskom ulicom godinama uljepšava nedjeljno popodne i nudi upoznavanje sa novom, intimnijom stranom lica koja su nam poznata samo po svojim profesijama. Da li je neko od njih isprovocirao kod Vas da ga više nikad ne pozovete u emisiju? Ima li onih koje bi ugostili svake godine?
– Nikada me niko nije doveo u situaciju da odlučim da ga nikada više ne bih pozvala. Takve nikada nisam ni zvala bez obzira koliko su populani. Na moju veliku sreću ima briljantnih umova i čistih inspirativnih duša koje bih zvala jednom mjesečno.
Dešava li se da se sami predlažu za emisiju? Šta je presudno da nekoga pozovete?
– Dešavalo se, i onda meni bude neprijatno. Dva puta sam nasjela na tu upornost i pokajala se. Presudno je da ima čistu karijeru, da svojim poslom čine naše živote ljepšim i da su u tom trenutku na ti sa istinom i povjerenjem prema meni da sa gledaocima podijele dobrano parče svoje duše.
Mislite li da svaka emisija nakon nekog vremena treba osvježenje ili promjenu? Može li Balkanskom ulicom imati drugačiji koncept?
– Za ove 22 TV sezone Balkanskom se mijenjala onoliko koliko smo se mijenjali duh vremena, duh prostora i ja kao autor. Svaka sezona i u dramaturgiji i u atmosferi oslikava trenutak u kojem živimo. To je valjda zadatak svakog novinara, da oslika taj duh vremena.
Možemo li se osvrnuti na Vašu izjavu: “Sad sam zaljubljena, ja sam stalno zaljubljena! Taj sam tip, ili imam simpatiju i zaljubljena sam ili nemam ništa. Mogu da funkcionišem samo dok postoji strast, jer meni postane dosadno kad zaljubljenost pređe u ljubav”. Je li još aktuelna? Imate li simpatiju?
– Naravno da je aktuelna. Trenutno sam svježe zaljubljena u ideju da će moj novi roman ljudi voljeti. Ove noći sam zaljubljena u novinarstvo jer pripremam pitanja za šest narednih emisija Balkanskom ulicom. U svoje dijete koje me je prije deset minuta zvalo nasmijano. U prijatelje sa kojima planiram za koji dan u kafanu, da pjevamo, igramo, lijepo pojedemo i popijemo i ispričamo jedno drugom šta nas je tokom nedjelje učinilo srećnim, a šta tužnim. Imam i simpatiju, ali on to ne zna.
Da li lakše pišete kada ste zaljubljeni?
– Lakše pišem kada sam zaljubljena jer u toj poplavi osećanja mnogo toga se prelije na život neke od junakinja romana. Kada sam zaljubljena sve dobije na strasti i smislu, pa čak i ako je neuzvraćena ljubav. Za umjetnike i novinare ta injekcija bola i iznevjerenih očekivanja umije da bude korisna.
Jesu li tačne glasine da Vam je opet doktor zarobio srce?
– Moje srce nikada niko nije zarobio ni osvojio. Neki su ga dodirnuli, neki učinili da kuca ritmom mojih želja, a neki izazvali tahikardije.
Čime Vas je osvojio dr Dejan Antonić?
– Dr Dejan Antonić je jedan od mojih najvoljenijih prijatelja i svjetski uvažen stručnjak antiejdžing medicine. Pored genetike i svojih dobrih navika, najviše sam njemu zahvalna što i bez botoksa i filera izgledam onako kako se osjećam, a ne kako piše na izvodu iz matične knjige rođenih. Tabloidi su fotografije sa naših putovanja i izlazak iskoristili za plasiranje jedne bajke.
Na šta ste najponosiji do sada?
– Na svoju kćerku Lenku. Ne samo zato što mi je kćerka, već što je privilegija biti u društvu takve ličnosti, pričati sa njom svakog dana i čekati mjesecima taj trenutak kada ću je opet zagrliti na aerodromu u Los Anđelesu. Mislim da je svaki roditelj srećan ili nesrećan onoliko koliko je njegovo dijete uspjelo da mu pričini ili oduzme radosti u životu.
Planirate li i ovoga ljeta da pišete na plaži u Pržnu? Šta je još u planu za ovu godinu?
– Planiram ovog proljeća da pišem u Maestralu, a tokom ljeta samo da jedem sir, pijem lozu i vino i sa prijateljima nazdravim uspjehu novog romana. Valjda će tako i da bude. Znate da se svi moji romani dešavaju pola u Crnoj Gori, pola u Srbiji, sa nekim izletima do Amerike i Maldiva, tako da je red da na svim tim mjestima, ne samo tražim inspiraciju, već i nagradim sebe što sam bila vrijedna.
GRACIJA 221/mart 2024.
